Umetnik

Aleksandar Kadijević (1963)

Prati umetnika

Pretraga

Palata Ministarstva pravde i Uprave kvarta terazijskog - ostvarenje arhitekata Svetozara Ivačkovića i Jovana Subotića

Dvonamenska palata izgrađena za potrebe Ministarstva pravde Kraljevine Srbije i Uprave kvarta terazijskog tokom 1882. i 1883. godine, na obodnom bloku beogradskih Terazija koji se graniči sa dvorskim kompleksom u Ulici Kralja Milana, po arhitektonskom i kulturno-istorijskom značaju se izdvaja među administrativnim zdanjima srpske prestonice.1 Spada u prve reprezentativne javne objekte podignute u Kraljevini Srbiji i među malobrojne sačuvane iz prosperitetnog perioda razvoja njene državne uprave.

O ovom antologijskom ostvarenju znamenitog srpskog arhitekte Svetozara Ivačkovića i njegovog malo poznatog saradnika Jovana Subotića, afirmativno je pisano u istoriografiji nacionalne arhitekture.2 Sa pravom je napomenuto da spada u ,,najlepše građevine svoje epohe'',3 ,,najlepše primerke modernizovane renesanse u srpskoj arhitekturi XIX veka'',4 i da predstavlja ,,kapitalno delo profane arhitekture Svetozara Ivačkovića i najverovatnije najreprezentativnije delo Jovana Subotića''.5 Uzori ovog jedinog sačuvanog Ivačkovićevog profanog objekata javne namene, traženi su u Beču i srednjoevropskoj arhitekturi treće četvrtine devetnaestog veka,6 kao i u renesansnim palatama Rima.7

Palata je sagrađena je na mestu ,,Pravitelstvene kuće kvarta Terazijskog'', koja se pominje u popisu placeva iz 1862.godine.8 Ta kuća je prvobitno otkupljena od Miše Filipovića 1860.god. za 1600 cesarskih dukata. Imala je sva nužna odeljenja za smeštaj policijske službe. Novo zdanje, podignuto na tom mestu za potrebe dve pravno-administrativne ustanove, jedne od nacionalnog, a druge od lokalnog značaja, imalo je na prvobitnoj fasadi dvoja vrata, simetrično postavljena na krajevima prizemlja, koja su vodila u prolaze iz kojih se bočno ulazilo u prostorije.9 Pretpostavlja se da je ulaz na levoj strani zgrade imao i funkciju kolskog prolaza.10 Projekat je pripremljen u Arhitektonskom odeljenju Ministarstva građevina, čiji su članovi bili Ivačković i Subotić. Oni su i neposredno vršili nadzor nad zidanjem palate.

Od 1882.god., kada je Glavna uprava građevina transformisana u Arhitektonsko odeljenje Ministarstva građevina, zaživela je praksa da se projektantima u državnoj službi dodeljuju zadaci koje bi rešavali u tandemu.11 Uglavnom se radilo o proverenim i svestranim stručnjacima, čije su kompetencije verifikovane inostranim dipolomama i uspešnim realizacijama. Zbog obimnog posla i kratkih rokova, arhitekti odeljenja su često pribegavali tipskim rešenjima u projektovanju određenih vrsta zgrada, pri čemu su lične koncepcije potiskivali u drugi plan.12

Oba projektanta terazijske palate rođena su u južnom Banatu. Svetozar Ivačković (Deliblato 10.12.1844 – Beograd 30.1.1924), svrstava se među najznačajnije srpske arhitekte novijeg doba.13 Osnovnu školu završio je u Deliblatu i Pančevu, a Realku u Pančevu. U Beču je završio Visoku tehničku školu a 1874.god. i Akademiju likovnih umetnosti u klasi profesora Teofila Hanzena.. Kao stručnjak za aktuelnu akademsku arhitekturu, a naročito za njenu neorenesansnu i neovizantijsku varijantu, ostvario je respektabilan opus u domenu sakralnog neimarstva. Po povratku u Pančevo, 1874.god. nakon pobede na konkursu, do 1878.god. sagradio je monumentalnu jednokupolnu Preobraženjsku crkvu, remek-delo srpske novije crkvene arhitekture. Sa upadljivim reminiscencijama na Hanzenov stil, podigao je reprezentativnu kapelu Hariš na Zemunskom groblju (1875). Godine 1878. postaje član Srpskog učenog društva. Od 1881.god. zaposlen je u Glavnoj upravi (Ministarstvu građevina) kao inženjer prve klase pod ugovorom. Kasnije je bio i zastupnik načelnika Arhitektonskog odeljenja i inspektor. U devedesetim godinama veka izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije, a 1894. god. je odlikovan ordenom Takovskog krsta.

Od 1881. do 1900.godine, Ivačković je sagradio nekoliko desetina parohijalnih crkava i grobljanskih kapela širom uže Srbije i Vojvodine, od kojih je tek polovina evidentirana. Pojedina dela naveo je u autografu iz 1887.godine (pismo Stevanu D.Popoviću, načelniku Ministarstva prosvete i crkvenih dela), kao i na stranicama ,,Srpskog tehničkog lista'', dok neke njegove crkve pominje Feliks Kanic. Do sada su evidentirane Ivačkovićeve crkve u Zvečkoj, Vranevu, Jasiki, Markovcu, Leskovcu kod Beograda, Kalni, Vrbici, Gradašnici, Kaoni, Čukojevcu, Crnojci, Sokobanji, Hisaru kod Leskovca, Guncatima, Rudnoj Glavi, Vraniću, Grabovcu, Rasnici, Zasavici, Mozgovu i Jagodini. Neke od navedenih hramova projektovao je u saradnji sa drugim kolegama iz Arhitektonskog odeljenja - Jovanom Ilkićem, Milanom Kapetanovićem i Dušanom Živanovićem.14

Ivačković je podigao i nekoliko privatnih jednoporodičnih zgrada. Izdvajaju se kuće za Nićifora Dučića, Jovana Dilbera, Dragu Mitričević i Nikolu Vujatovića u Beogradu. Ostvario je zapažene rezultate na arhitektonskim konkursima, umetničkim izložbama i prestižnoj stručnoj periodici. Može se zaključiti da je u vreme projektovanja i izvođenja terazijske dvonamenske palate, Ivačković bio u punoj stvaralačkoj zrelosti, potvrđenoj u nizu zapaženih graditeljskih ostvarenja.

Jovan Subotić je rođen u Pančevu 28.oktobra 1850.godine.15 Završio je Realku u Požunu. Tehniku je studirao u Gracu, Beču i Minhenu. Diplomirao je na Akademiji likovnih umetnosti u Beču, takođe u klasi Teofila Hanzena. Radio je u Ministarstvu građevina od juna 1881.godine. Zatim je prešao u Ministarstvo vojno, iz kojeg se, zbog određenih nesuglasica, vratio u Ministarstvo građevina. U avgustu 1888.god. postavljen je za kontraktualnog inženjera šeste klase, a u avgustu 1889.god. i za inženjera pete klase. U januaru 1890. god. postavljen je za kontraktualnog inženjera pete klase za užički okrug. Ppeminuo je 11. aprila iste godine, što je zabeležila i štampa.16

Prvobitno sagrađena kao veća i reprezentativnija od susednih građevina trgovačke namene sa kojima se kalkanima dodirivala u bloku, palata Ministarstva pravde i Uprave kvarta terazijskog, je nakon podizanja obližnjeg Dvora, Doma Narodnog predstavništva i Smederevske banke, izgubila dominantan arhitektonsko-urbanistički značaj u najstrožem centru srpske prestonice. Tome je, nesumnjivo, doprineo i njen neistaknut urbanistički položaj jer nije izdvojena kao slobodnostojeća zgrada na širokoj parceli, sa uređenim predprostorima, niti ima naglašen ugao. Po uzidanosti u tekući niz zgrada gradskog bloka sa obe bočne strane, položajem uz regulacionu liniju samo jedne ulice, sa slobodnom uličnom i dvorišnom fasadom, može se uporediti sa zgradom Ministarstva prosvete, izgrađenoj preko puta nje.17 Po stilskoj obradi najsrodnija je akademski oblikovanim delima Konstantina Jovanovića18 i palati Ministarstva vojnog Jovana Ilkića, znatno razuđenijeg zdanja, sa naglašenim uglom i većim prostornim kapacitetom.19

Ivačkovićev i Subotićev korpus ima pravougaonu osnovu, koja sa integrisanim dvorišnim krilom nalikuje na latinično slovo L. Raspored prostora je identičan u prizemlju i na spratu. Ulaz je lociran iz pešačkog prolaza na desnoj strani, odakle se jednokrilnim stepeništem dolazi u hodnik koji povezuje prostorije. Glavnim kancelarijama na spratu poklonjena je veća pažnja. Njihovi zidovi su obloženi hrastovim lamperijama u visini od 2,60 m. Plafoni imaju dekoraciju od gipsa, dok je stepenište koje vodi na sprat izvedeno od crvenog mermera.20 Pomoćne prostorije su skromnije obrađene. U svim odajama podovi su obloženi parketnim pločicama, dok su hodnici prevučeni klinker pločicama. Fasadni zid na pročelju širok je dvadeset četiri metara prema ulici, dok dubina zgrade prema dvorištu (bez dogradnje u dvorištu) iznosi oko deset metara. U pogledu organizacije prostora, objekat spada u jednotraktna rešenja beogradskih palata sa asimetrično postavljenim dvorišnim krilom, kod kojih je hodnik lociran uz bočnu ivicu parcele.21

Zgrada je sagrađena od opeke u krečnom malteru, sa zidovima premošćenim arhitravnom drvenom. konstrukcijom. Sastoji se od podruma, prizemlja, sprata i tavana. Shodno ustaljenoj metodologiji akademske arhitekture, jednovodni krov, sa pokrivačem od lima, neupadljiv je i sakriven. Pročelni fasadni zid, koji ima i noseću funkciju, obložen je raznobojnim keramičkim klinker pločicama. Iako relativno skromnih dimenzija, palata privlači pažnju istančanom, uravneteženom kompozicijom pročelja, hromatskim i svetlo-tamnim kontrastima arhitektonske plastike.

Na izuzetno dobro proporcionisanoj, harmoničnoj fasadi jednospratnog objekta, izvedenog sa reminiscencijama na palate italijanske renesanse, u duhu savremene bečke akademske metodologije, istaknuti su bogato ukrašeni prozori.22 Iako su fasadne zone hijerarhijski razdvojene po visini, njihova raščlanjenost po širini ih čini izuzetno kompaktnim. Na fasadi nema rizalita koji bi stvarali vertikalnu opoziciju mirnim, vodoravno regulisanim punim i praznim površinama. Ni predodređeni glavni motiv pročelja - središnji dvojni prozor, uokviren edikulom koju nose jonski pilastri, ne unosi vertikalizam u sliku celine, već se pre utapa u homogeni vodoravni niz.

Kao i na većini akademski oblikovanih zdanja u Beogradu, uzidanih u strukturu bloka, odnos širine prema visini i na ovom pročelju 3:2 ( 24:16 m). Prizemlje je obrađeno u punoj rustici (bosaž), čiji tesani kvaderi u horizontalnom i radijalnom položaju uokviruju simetrično postavljene polukružne, ne preterano upadljive otvore. Srednji pojas, diferenciran sa pet prozorskih osovina i većom visinom i površinom od prizemlja, naglašen je dvojnim prozorom pod zajedničkim timpanonom i efektnom oplatom od crvenih i žućkastih keramičkih pločica. Kompoziciju srednje zone, završenu nenametljivim, plošno obrađenim vencem od blok-konzolica i frizom dekorativnih festona između efektno raspoređenih tavanskih prozorčića, zaokružuje atika sa stilizovanom balustradom. Petodelnost atike, ponavlja petodelnu podelu srednjeg i prizemnog korpusa, određenu prozorskim osovinama. Činjenica da se ona prostire iznad čitave fasade, govori o odlučnosti naručioca da na tom primeru pokaže ekonomski uzlet države, pogotovo ako se zna da su pune atike do 1900.god. u Srbiji retko primenjivane. Dvorišne fasade terazijske palate, lišene izrazite stilske obrade, rešene su jednostavno, bez ukrasa. Rafiniran osećaj za detalj i efekte fasadne rustike, Ivačković je demonstrirao i na pročelju kuća Nićifora Dučića i Drage Mitričević u Beogradu.23

Renesansna arhitektura Italije, koju su Ivačković i Subotić imali priliku da upoznaju na ekskurzijama sa prof.Hanzenom, kao i iz predavanja prof.Hazenauera, predstavljala je glavni uzor za rešenje dvonamenskog terazijskog zdanja. Bazirana na analogijskom eklekticizmu, njihova terazijska kompozicija koncipovana je po ugledu na zdanja iz sva tri perioda renesansne arhitekture, odnosno stila ,,jelinsko-talijanske obnove'' kako ga je nazivao Ivačković.24 Autori su podjednako ,,zahvatili'' u rani, zreli i pozni period (koji se poklapa sa pojavom manirizma) italijanske renesansne arhitekture.25 Ranoj renesansi odgovara rešenje prizemne zone, obrađene u rustici, kao i sistem lučnih otvora. Zreloj renesansi odgovaraju glatke površine sa otvorima u srednjoj zoni, morfološki diferenciranoj od prizemlja. Dekorativni potkrovni friz i atika, kojim se ublažavaju tvrdoća prve i strogost druge zone, odgovaraju palatama pozne renesanse i manirizma. Ipak, način na koji su pomenuti elementi stopljeni u harmoničnu celinu, odgovara savremenim metodama oživljavanja renesansne arhitekture, utvrđenim na prestižnim evropskim akademijama, u kojima se tragalo za sverešavajućim, krajnjim stilom. Takva stremljenja istoriografi vezuju za pojam akademizma.26

Osim sa palatama italijanske renesanse, Ivačkovićeva i Subotićeva palata je inspirisana i novijom bečkom arhitekturom Rundbogenstila (mešavina romanskih, renesansnih i vizantijskih oblika), koje su projektanti dobro poznavali.27 Prizemlje Ministarstva pravde opravdano je upoređeno sa bečkom palatom Has-Pratner iz 1874-1876.god., arhitekte Fridriha Šahnera (sličnost se ogleda u rustici prizemlja i polukružnim portalima), dok se polihromna oplata od keramičkih pločica povezuje sa Hanzenovom Bečkom berzom iz 1871.godine.28 Treba naglasiti da, za razliku od Šahnerovog pročelja, prozori na Ministarstvu pravde nisu naizmenično nadvišeni segmentnim, već samo trougaonim timpanonima. Polihromija se može smatrati izrazitim Hanzenovim uticajem.29

Ivačkovićev i Subotićev akademizam, na ovom primeru određen jednostilskom istorijskom inspiracijom, u semantičkom smislu podupire ideju naručilaca da strogom fasadom istaknu legitimističko opredeljenje srpske države i njenu evropocentričnu kulturnu orijentaciju. Umesto hladnog klasicističkog fasadnog dekora, primenjen je prijemčiviji neorenesansni plašt, prepoznatljiv po kompoziciji smirenog ritma, čime se težilo pridobijanju poverenja širokih slojeva stanovništva.30

Zgrada je proglašena za spomenik kulture rešenjem Zavoda za zaštitu spomenika kulture grada Beograda 169/3 od 1.4.1965.godine, a za kulturno dobro od velikog značaja Odlukom o utvrđivanju nepokretnih kulturnih dobara od izuzetnog značaja i od velikog značaja, objavljenom u Službenom glasniku RS 14/79. Služba zaštite je nadzirala sve dosadašnje prepravke (pretežno izvedene u enterijeru).31 U njenom osnovnom korpusu donedavno su
bile prostorije Saveznog MUP-a, dok su u dvorišnom delu Institut za uporedno pravo i nekoliko drugih ustanova i organizacija.




1. Današnja adresa je Terazije 41.

2. O arhitekturi ove terazijske palate videti: Stojanović S., Srpski neimar, Beograd 1912, 18-19; Nestorović N., Građevine i arhitekti u Beogradu prošlog stoleća, Beograd 1937, 78-79; Nestorović B., Razvoj arhitekture Beograda od Kneza Miloša do početka Prvog svetskog rata (1815-1914), GMGB I, Beograd 1954, 171; Gordić G., Arhitektonsko nasleđe grada Beograda I, Saopštenje ZZZSKGB, Beograd 1966, 43; Manević, Z., Novija srpska arhitektura, u: Srpska arhitektura 1900-1970, Beograd 1972, 13; Nestorović B., Arhitektura Srbije u XIX veku (rukopis, Arhiv SANU, Ist.zbirka 14.410), Beograd 1973, 375; Nikić Lj., Svetozar Ivačković i Beograd, GGB XXV, Beograd 1978, 274; Đurić-Zamolo D., Graditelji Beograda 1815-1914, Beograd 1981, 44-45; Nikić Lj., Arhitekt Jovan Subotić, ZLU Matice srpske 18, Novi Sad 1982, 251, 253-254; Zdravković I., Svetozar Ivačković, projektant Ministarstva pravde, Glasnik DKS 7, Beograd 1983, 90-91; Jovanović M., Teofil Hanzen, ,,hanzenatika'' i Hanzenovi srpski učenici, ZLU Matice srpske 21, Novi Sad 1985, 238; Šolaja V.B., Magdić A.S., Inženjeri u Knjažestvu/Kraljevini Srbiji od 1834.godine do završetka Prvog svetskog rata, Beograd 1994, 38, 102; Vujović B., Beograd u prošlosti i sadašnjosti, Beograd 1994, 219; Roter M., Arhitektura građevina javnih namena izgrađenih u Beogradu od 1830-1900.godine, Arhitektura i urbanizam 4, Beograd 1997, 167, 184-185; Šekarić B., Beograd, Zgrada Ministarstva pravde, u: Spomeničko nasleđe Srbije, Beograd 1998, 110; Medaković D., Srbi u Beču, Novi Sad 1998, 210; Kadijević A., Arhitektura i urbanizam u Srbiji od 1854. do 1904.godine, u: Nauka i tehnika u Srbiji druge polovine XIX veka (zbornik radova, ur.T.I.Podgorac), Kragujevac 1998, 275; Manević Z., Predlog za dodelu Velike nagrade Kluba arhitekata: Svetozar Ivačković, Arhitektura 10, Beograd 1998, 7; Leksikon srpskih arhitekata 19. i 20. veka, Beograd 1999, 71-72, 171; Manević Z. (ur.), Leksikon srpskih neimara, Beograd 2002, 69, 176; Borić T., Terazije, Urbanistički i arhitektonski razvoj, Beograd 2004, 129-130; Roter-Blagojević M., Arhitektura građevina javnih namena izgrađenih u poslednje dve decenije 19. veka, Arhitektura i urbanizam 14-15, Beograd 2004, 74-78; Kadijević A., Estetika arhitekture akademizma (19.-20.vek), Beograd 2005, 318-319; Bogunović S.G., Arhitektonska enciklopedija Beograda XIX i XX veka, Knj.II, Beograd 2005, 812; Institut za uporedno pravo – prvih 50 godina, Beograd 2006, 6-8. U pripremi ovog priloga koristio nam je i ,,Predlog za donošenje rešenja o zaštiti zgrade Ministarstva pravde'' iz 1981.god., sačinjen na pet strana, koji je, uz fragmente tehničke i fotodokumentacije Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Beograda ustupio na uvid Institutu za uporedno pravo 2004.god.

3. Đurić-Zamolo D., op.cit., 44-45.

4. Nikić Lj., op.cit., 1982, 254.

5. Borić T., op.cit., 129-130.

6. Jovanović M., op.cit, 238.

7. Roter-Blagojević M., op.cit., 2004, 78.

8. Macura V., Čaršija i gradski centar, Niš-Kragujevac 1984, 133.

9. Vrata na desnom delu prizemlja zazidana su 1910.godine, kada su vršene prve prepravke u zgradi.

10. Iz ,, Predloga za donošenje rešenja o zaštiti zgrade Ministarstva pravde'', 4.

11. Kadijević A., Pojam ,,državnog'' arhitekte, Arhitektura 102, Beograd-Podgorica 2006, 12.

12. Videti: Maskareli D., Neovizantijski tipski projekti za crkvene građevine u Srbiji, u: Niš i Vizantija II (zbornik radova, ur.Rakocija M.), Niš 2004, 417-424.

13. O životu i delu S.Ivačkovića videti: Škalamera Ž., Obnova ,,srpskog stila'' u arhitekturi, ZLU Matice srpske 5, Novi Sad 1969, 200-202; Nikić Lj., op.cit., 1978, 273-285; Jovanović M., op.cit., 1985, 235-238; Jovanović M., Srpsko crkveno graditeljstvo i slikarstvo novijeg doba, Beograd-Kragujevac 1987, 109-124; Manević Z., Romantična arhitektura, Beograd 1990, 6-7; Majstorović V., Dela Hanzenovih učenika, u: Tradicija i savremeno srpsko crkveno graditeljstvo (zbornik radova), Beograd 1995, 180-185; Kadijević A., Jedan vek traženja nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi (sredina XIX – sredina XX veka), Beograd 1997, 38-51; Kadijević A., O arhitekturi crkve sv.Ilije na leskovačkom Hisaru, Leskovački zbornik XXXVII, Leskovac 1997, 61-64; Ivačković Svetozar, u: Leksikon srpskih arhitekata 19. i 20.veka, Beograd 1999, 71-72; Zarić R., Zasavica, crkva Sv.Trojice, u: Spomeničko nasleđe Srbije, Beograd 1998, 191; Kadijević A., Graditelji crkava na području šumadijske eparhije u 19. i 20. veku, u: Srpska pravoslavna Eparhija šumadijska. Šematizam 1999, Kragujevac 2000, 162-164; Kruška B., Živkov S., Preobraženska crkva u Pančevu (arhitektura, unutrašnja dekoracija i slikarstvo), Glasnik muzeja Banata 9/10, Pančevo 2000, 97-131; Bojanić B., Kuća Drage Mitričević u Ulici Kralja Milana br.5, Nasleđe III, Beograd 2001, 199-202; Ivačković Svetozar, u: Leksikon srpskih neimara (ur.Manević Z.), Beograd 2002, 69; M.Ceranić, Crkva u Rasnici – primer Ivačkovićevog arhitektonskog neovizantinizma, u: Niš i Vizantija 2 (zbornik radova, ur.Rakocija M.), Niš 2004, 407-416; D.Maskareli, op.cit.; Mitrović V., Srpsko crkveno graditeljstvo u Vojvodini između dva svetska rata, Građa za proučavanje spomenika kulture Vojvodine XXI, Novi Sad 2004, 39; Kadijević A., op.cit., 2005, 295, 318-320; Bogunović S.G., op.cit., 810-814.

14. Maskareli D., ibidem.

15. O radu Jovana Subotića v.: Nikić Lj, op.cit., 1982, 249-253; Šolaja V., Magdić A.S., op.cit, 102; Subotić Jovan, u: Leksikon srpskih arhitekata 19. i 20. veka, Beograd 1999, 171.

16. Srpske novine 19.4.1890, 474; Nikić Lj., ibidem, 252.

17. Videti: Gordić M., Zgrada Ministarstva prosvete, Beograd 1996.

18. Kadijević A., op.cit., 2005, 314-317 (sa starijom literaturom).

19. Đurić-Zamolo D., op.cit., 49.

20. Šekarić B., ibidem.

21. Roter-Blagojević M, op.cit., 1997, 64, 66.

22. Videti: Stanković S., Prozori u arhitektonskom nasleđu Beograda, Arhitektonika 9, Beograd 1995, 165-173.

23. Đurić-Zamolo D., op.cit., 45; Bojanić B., op.cit., 199-202.

24. Dok je nosilac ,,nove renesanse''' u tadašnjoj srpskoj arhitekturi Konstanin Jovanović izričito naglašavao da gradi u ,,stilu renesanse'', Ivačković je vlastita dela inspirisana renesansom kvalifikovao kao radove u znaku ,,jelinsko-talijanske obnove'' ili samo ,,obnove''. Videti: Autograf Svetozara Ivačkovića iz 1887.god. u Arhivu SANU, Istorijska zbirka 7553; Nikić Lj., op.cit., 1979, 275, 283.

25. Videti: H.A.Millon (ed.), Italian Renaissance Architecture from Bruneleschi to Michelangelo, London 1996; P.Marej, Arhitektura italijanske renesanse, Beograd 2005.

26. O fenomenu akademizma u novijoj arhitekturi videti: Kadijević A., op.cit.2005 (sa iscrpnom starijom literaturom).

27. Jovanović M, op.cit., 1985.

28. Ibidem, 238.

29. Borić T., op.cit., 130.

30. Renesansnim fasadnim dekorom u tadašnjoj svetskoj arhitekturi podupirana su nastojanja savremenih političkih institucija da poreklo vlastitog ustrojstva označe u demokratskim ustanovama slobodnih renesansnih komuna. O ulozi ritma u arhitekturi videti: Borisavljević M., Problem ritma u arhitekturi, Umetnički pregled 8, Beograd 1939, 236-241.

31. Šekarić B., op.cit.