Umetnik

Aleksandar Kadijević (1963)

Prati umetnika

Pretraga

Graditeljska delatnost Andreje Damjanova - pravci istraživanja i zaštite

Andreja Damjanov Zografski, graditelj, zograf i drvorezbar (Veles 1813 - Veles 1878), formiran je u uglednoj mijačkoj porodici neimara i zografa Renzovski, koja se u osamnaestom veku doselila iz zapadnomakedonskog sela Tresonča u Papradište kod Velesa. Neimarski zanat učio je od dede Jankule i oca Damjana. Od 1825.god. iz Papradišta odlazi na radna putovanja širom Balkana, odazivajući se na pozive različitih crkvenih opština. Većinu objekata izveo je na teritorijama pod Otomanskom vlašću, poštujući turske zakone, društvenu hijerarhiju i običaje. Od 1835.god. zamenjuje oca na čelu porodične tajfe i postaje glavni neimar saborne crkve Sv.Bogorodice u Skoplju. Iako lišen visokoškolskog obrazovanja, pri građenju mnogobrojnih hramova koristi crteže, skice i planove, zbog čega se od 2001.god. u istoriografiji naziva arhitektom.

Deo originalne tehničke dokumentacije o Damjanovljevoj graditeljskoj delatnosti sačuvan je u zbirci Simeona Zografskog u Skoplju. Pretpostavke da je podigao oko četrdeset crkava, kao i da je gradio u Bugarskoj, Grčkoj i Rusiji, iznete u istoriografiji, još uvek nisu potkrepljene, jer je dosadašnjim istraživanjima identifikovano znatno manje izvedenih Damjanovljevih hramova. Na tim su teritorijama, osim u Rusiji, prema takođe nedovoljno potkrepljenim navodima, možda gradili njegovi preci, ali ne i on.

Plodna Damjanovljeva graditeljska aktivnost može se podeliti na dva razdoblja. U prvom, od 1835. do 1855.god., na prostoru današnje B.J.R.Makedonije i južne Srbije podigao je gradske bazilike i parohijalne seoske hramove: Sv.Bogorodice u Skoplju (1835), Sv.Jovana u Kratovu (1836), Sv.Pantelejmona u Velesu (1840), Sv.Ilije u Pečenjevcu (1844), Sv.Apostola u Turekovcu (1845), Sv.Joakima Osogovskog kod Krive Palanke (1846-1851), Sv.Bogorodice u Novom selu kod Štipa (1850), Sv.Nikole u Kumanovu (1851). Crkve iz tog perioda su uglavnom ukopane u izdubljene pojaseve unutar porti (kako ne bi ugrožavale vizeulnu dominantnost džamija), imaju niske zvonike nad pripratama i slepe kupole nad glavnim brodovima. Mogu se smatrati nastavkom postvizantijske bazilikalne arhitekture, koja je opstala u većim grčkim gradovima uprkos ometanjima turske vlasti. U drugom razdoblju, u Kneževini Srbiji, jugoistočnoj Srbiji i Bosni i Hercegovini (dvema teritorijama pod turskom vlašću), Damjanov gradi mnogo slobodnije, koristi trajnije materijale i usložnjava strukture gradskih crkava: Sv.Georgija u Smederevu (1851-1855), Sv.Bogorodice u Čajniču (1857-1863), Silaska Sv.Duha na apostole u Nišu (1857-1872), Sv.Arhangela Mihaila u Gornjem Čičevu (1861), Sv.Bogorodice u Sarajevu (1863-1868), Sv.Trojice u Pirotu (1868) i Sv.Trojice u Mostaru (1873). Izmešanim elementima vizantijske, renesansne, barokne i orijentalne arhitekture, na hramovima u Smederevu, Sarajevu i Nišu pridodaje motive iz srpskog srednjovekovnog graditeljstva, čime inicira traženja nacionalnog stila. U Sarajevu je podigao i kasarnu, za koju je od sultana nagrađen privilegijama, dok projekat Sahat-kule nije realizovao.

Gradeći na načelima naivnog, ali nadahnutog, spontanog neakademskog eklekticizma, Damjanović je formirao nov tip integralne hrišćanske balkanske arhitekture, popularan na teritorijama pod turskom vlašću. Uspešno se prilagođavao zahtevima naručilaca i kontekstu sredina u kojima je radio. Ostavio je niz sledbenika, sinova i rođaka, koji su na njegovim metodama gradili do Prvog svetskog rata.

Buduća istraživanja trebalo bi znatnije da obogate predstave o obimnoj i široko rasprostranjenoj graditeljskoj delatnosti A.Damjanova i njegovih saradnika. Od četrdeset crkava koje se u istoriografiji pominju kao njegove, do danas je identifikovano samo petnaest. Da li se u tom zbiru, često navođenom, možda podrazumevaju i dela Damjanovljevih porodičnih prethodnika i potomaka? Otud je jedan od primarnih zadataka istoriografa da utvrde preciznu topologiju i hronologiju rada ove produktivne grupe. To važi i za brojna dela njegovih prethodnika, članova porodice Renzovski, u čijim strukturama i oblicima bi trebalo tražiti potencijalne uzore Damjanovljeve romantičarske estetike. U tom smislu neophodno je istraživanja uskladiti sa proučavanjima grčkih, bugarskih i turskih istoriografa, na čijoj teritoriji se, prema navodima iz izvora, nalazi veći deo građevina koje su podigli Andrejini preci (Solun, Drama, Ser, Kavala, Plovdiv, Sofija, Izmir, Istanbul i dr.). U radovima tamošnjih stručnjaka o arhitekturi pomenutog razdoblja, građevine Damjanovljevih prethodnika se uopšte ne pominju, kao, uostalom, ni njihovi potencijalni autori.

Veliki nedostatak dosadašnjih istraživanja ogleda se u činjenici da su još uvek neproučeni arhivski izvori sačuvani u ustanovama Turske Republike, pre svega pravni spisi na turskom jeziku kojima se odobrava gradnja pojedinih hramova, pohranjeni u Državnom arhivu u Istanbulu. Kritičkom obradom saznanja sakupljenih iz tih zbirki, bolje bi se osvetlili društveni, politički, ekonomski i kulturološki činioci Damjanovljeve arhitekture, obogatila saznanja o organizaciono-tehničkoj i pravnoj strani njegovog rada.

S obzirom na to da akta simpozijuma posvećenog ličnosti i delu A.Damjanova održanog marta 1999.god. u Skoplju još uvek nisu objavljena (niti će verovatno biti), niz pitanja vezanih za razumevanje i tumačenje njegove delatnosti ostaće dugo limitiran postojećim znanjima. Ni objavljivanje pregledne monografije ,,Arhitekt Andreja Damjanov'' (Skoplje 2001), nije donelo veći pomak u razrešenju ,,kritičnih'' pitanja, kao što je, na primer, pitanje geneze Andrejinog školovanja, celovite liste i topografije dela, liturgijskih i programskih osnova njegove sakralne arhitekture. Na prostoru Kosova i Metohije krajem prošlog veka otkrivena je još jedna potencijalna Damjanovljeva crkva, ali prilog o njoj još uvek nije objavljen (M.Miljanović).

Nameće se pitanje gde bi mogle da se nalaze ostale, do sada neidentifikovane crkve Andreje Damjanova? Mala je verovatnoća da su na teritoriji današnje Srbije, Makedonije i Bosne i Hercegovine, jer su istoričari i konzervatori tih zemalja uglavnom ispitala problematiku autorstva dostupnih sakralnih spomenika. Novija istraživanja su pokazala da Damjanov nije autor crkava u Novom Pazaru, Sjenici i Prijepolju, za koje se dugo mislilo da jeste, kao ni bazilike Sv.Duha u Vlasotincu. Nije isključeno da se neki od crkvenih spomenika ove grupacije nalaze na prostorima Grčke, Albanije i Bugarske, što bi prvenstveno trebalo da ispitaju tamošnji istoriografi. Može se pretpostaviti da je grupa radila i u evropskom i azijskom delu savremene Turske, dok je malo verovatno, ali ne i sasvim isključeno, da je podigla i neke objekte na istočnoj obali Sredozemnog mora i Egiptu. Takođe je malo verovatno da je grupa radila u Rusiji, iako se u izvorima pominju i takve vesti. Otud je nužno da stručnjaci iz svih pomenutih zemalja udruže napore kako bi preciznije proverili kretanje Damjanovljeve grupe. Ta usklađena istraživanja, značajno bi podstakla i vrednovanja ukupne graditeljske delatnosti hrišćana u Otomanskom carstvu.. Uspostavljanjem potpunijeg uvida u genezu hrišćanskog graditeljstva na širim prostorima pod Turskom vlašću, moguće je doneti utemeljenije sudove o značaju i Damjanovljevog dela, što važi i za njegove istaknute savremenike, Nikolu Fičeva i Ralisa Plifasa. U tom procesu učešće bi trebalo da uzmu i istoriografi sa bliskog istoka i severne Afrike, specijalizovani za istoriju novije arhitekture.

U prilog tezi da je Damjanov razrađivao romantičarsku koncepciju sintetičkog hrišćanskog crkvenog graditeljstva na prostorima pod Turcima i njima vazalnim državicama, ide i činjenica da je na svim teritorijama gradio na sličnim koncepcijama, nastojeći da pomiri suprotnosti koje su proisticale iz sukobljenih interesa crkvenih organizacija pokorenog stanovništva. Naime Grčka, Bugarska i Srpska pravoslavna crkva su se tokom čitavog perioda Damjanovljevog delovanja (i kasnije) borile za prevlast, a srpska i za opstanak unutar Otomanskog carstva. Grčko-vizantijska komponenta u njegovom stvaralaštvu se može smatrati primarnom jer je većina vladika na prostorima za koje se do sada zna da je gradio bila grčke nacionalnosti. Iako neomiljene u srpskom, makedonskom i bugarskom narodu, postavljene od Turaka, grčke vladike su više ili manje uticale na arhitekturu novoizgrađenih hramova.

Istoriografija o tajfi Damjanov utemeljena je u inicijalnim radovima objavljenim posle Drugog svetskog rata.1 Od sredine osamdesetih godina prošlog veka znatno je poraslo interesovanje istoriografa za delatnost tajfe Damjanov, koje je rezultiralo većim brojem monografskih radova i kongresnih saopštenja.2 Utemeljenost navedenih radova je nejednaka, kao, uostalom, i njihova iscrpnost. Uprkos nedorečenostima, dosadašnji radovi predstavljaju korisnu osnovu za slojevitija istraživanja i tumačenja rada ove produktivne graditeljske grupe.

Iako se činilo da su srpski stručnjaci u istraživanju dela tajfe Damjanov uspostavili plodnu saradnju sa kolegama iz B.J.R.Makedonije, o nedovoljnoj usklađenosti njihovih napora svedoče radovi u kojima se dve naučne sredine pre udaljavaju umesto što se prožimaju. Upadljivo je da se zapažanja, zaključci, atribucije i datovanja objavljena kod ,,drugih'' nedovoljno poznaju, citiraju i preuzimaju. Takvo stanje može se prevazići samo neposrednijim kontaktima između naučnika i ustanova, pravovremenijom razmenom publikacija, organizovanjem zajedničkih projekata i simpozijuma.

Sa stanovišta zaštite, znatan broj Damjanovljevih crkava je obuhvaćen konzervatorskim merama. Nedavno su temeljito obnovljene crkve u Skoplju (srušena 1944.god.) i Nišu (izgorela 2000.god.), dok se vrše pripreme za obnovu mostarske crkve, minirane tokom građanskog rata u BiH 1993.god. U pitanju su složeni konzervatorski poduhvati čija se stručna ocena tek očekuje. I turekovačka crkva je nedavno obnovljena, dobivši spoljnu slikanu dekoraciju neusklađenu sa arhitekturom hrama. Slikarstvo u enterijeru sarajevske crkve takođe se istražuje, kao i ikone u vranjskoj koju je 1851.god. podigao Andrejin brat Kosta.3


Napomene:
1.Među inicijalnim, podsticajnim istoriografskim radovima o delu Andreje Damjanova izdvajamo: M.S. Filipović, Andreja Damjanov iz Velesa, zograf i neimar, Muzeji 2, Beograd 1949, 33-50; P.V. Gagulić, Veliki niški saborni hram, Prokuplje 1961; K. Tomovski, Majstor Andreja Damjanov (1813-1878), Skopje 1966; Ž.Škalamera, Obnova ,,srpskog stila'' u arhitekturi, ZLU Matice srpske 5, Novi Sad 1969, 194; B. Nestorović, Pregled spomenika arhitekture u Srbiji XIX veka, Saopštenja RZZZSK X, Beograd 1974, 145, 150, 152.

2.Videti: M.Jovanović, Srpsko crkveno graditeljstvo i slikarstvo novijeg doba, Beograd-Kragujevac 1987, 97-101; Z.Manević, Romantična arhitektura, Beograd 1990, 5-6; V.Kasalica, Crkva Sv.Georgija u Smederevu, Glasnik DKS 14, Beograd 1990, 126-128; M.Jovanović, Među javom i med snom. Srpsko slikarstvo 1830-1879, Beograd 1992, 207-209; J.Hadžieva-Aleksievska, Makedonskite graditeli, graditelskite školi i nivnata uloga vo sazdavanjeto na novata arhitektonska estetika vo prerpdbenskata sakralna arhitektura, Sodržinski i metodološki prašanja vo istražuvanjeto na istorijata na kulturata na Makedonija, knj.1, Skopje 1995, 129-135; A. Kadijević, Jedan vek traženja nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi (sredina XIX - sredina XX veka), Beograd 1997, 14-23; B.Panić, Crkva Sv.Ilije u Pečenjevcu, Leskovački zbornik XXXVIII, Leskovac 1998, 165-175; K.Grčev, Crkovnoto graditelstvo vo Makedonija 1918-1941, Skopje 1998, 27-34; M.Rakocija, Manastiri i crkve grada Niša, Niš 1998, 38-39, 109-111; K.Grčev, Mediteranskite arhitektonsko-stilki vlijanija vrz tretmanot i oblikovnite karakteristiki na crkvata Sv.Kiril i Metodij vo Tetovo, na majstorot Dame Andreev, Makedonskata literatura i kultura vo kontekstot na mediteranskata kulturna sfera, Skopje 1998, 385-402; A. Kadijević, Echoes of Medieval Architecture in the Work of the Master-Builder Andreja Damjanov, Zograf 27, Beograd 1998-1999, 167-176; I.Kirovska, Smislata na dekoraciata vo makedonskoto graditelstvo od XIX vek, Skopje 1999, 51-61; J. Hadžieva Aleksievska – E.Kasapova, Arhitekt Andreja Damjanov (1813-1878), Skopje 2001; G. Konstantinovski, Graditelite vo Makedonija XVIII- vo Makedonija XVIII-XX vek, Skopje 2001, 11-14; A.Kadijević, Saborna crkva Sv.Trojice u Mostaru, u: Srbi u Mostaru (ur. B.Pištalo), Beograd 2001, 471-481; Z.Manević, Istorija srpske arhitekture novijeg doba, u: Leksikon srpskih nemara, Beograd 2002, II; A.Kadijević, O arhitekturi niške saborne crkve Silaska Svetog Duha na apostole, u: Niš i Vizantija 1 (zbornik radova, ur.M. Rakocija), Niš 2003, 125-139; A.Kadijević, O arhitekturi crkve Svetih Apostola u Turekovcu, Leskovački zbornik XLIII, Leskovac 2003, 129-137; K.Grcev, From Origins to Style. Macedonian Architecture at the end of the 19th century to the period between the two world wars, Skopje 2004, 16-18; A.Kadijević, Mixture of Styles and Civilizatons in the Ecclesiastical Architecture of Damjanovs Builders Group in the Balcanic Regions under Turkish Rule, in: XV th Turkish Congress of History. Ankara 2006 (rad u štampi).
3.S.Samardžić, Istraživanja i konzervatorsko-restauratorski radovi na ikonama sabornog hrama Svete Trojice u Vranju, Glasnik DKS 25, Beograd 2001, 145-149; Z.Zeković, Saborna crkva u Sarajevu – slikarsko-konzervatorska ispitivanja zidnih dekoracija, ikonostasa i drugog mobilijara, Glasnik DKS 25, Beograd 2001, 150-155.