Umetnik

Aleksandar Kadijević (1963)

Prati umetnika

Pretraga

Arhitektura - okvir privatnog života u srpskim zemljama od početka devetnaestog veka do Prvog svetskog rata

Od ustaničkih dana do početka Prvog svetskog rata privatni život Srba u matici, okupiranim teritorijama i dijaspori, odvijao se u različitim arhitektonsko–urbanističkim miljeima, obeleženim nejednakim stepenom političko-administrativnog, ekonomskog i kulturnog razvoja. Dok se u krajevima pod austrijskom i ugarskom vlašću proces kulturne emancipacije stanovništva i njegove klasno-personalne diferencijacije odvijao relativno brzo, u duhu savremenih srednjoevropskih normi, na prostorima pod turskom dominacijom, u varoškim i seoskim sredinama matice tekao je mnogo sporije i neujednačenije. Arhitektonski preduslovi profilisanja i obogaćivanja sadržaja privatnog života Srba u Boki Kotorskoj ili severno od Save i Dunava bili su mnogo povoljniji od onih u ratom opustošenoj Šumadiji, a pogotovu u dugo okupiranim jugoistočnoj Srbiji, Raškoj oblasti i Kosovu i Metohiji.

Razvojem novih građevinskih tipova i urbanističkim transformacijama gradova, omogućeno je podizanje kvaliteta javnog i privatnog života Srba u 19. veku. Graditeljski okvir njihove privatnosti prvenstveno je odslikavao njihov društveni i materijalni položaj, pa tek onda personalne ukuse u domenu umetničkih stilova i uža estetska interesovanja. Odnos između načina tadašnjeg privatnog života i razvoja arhitekture donekle se može smatrati dvosmernim. Iako je opšti razvoj arhitekture i urbanizma presudno odredio fizički okvir života različitih slojeva populacije, sklopovi pojedinih objekata prilagođavani su njihovim privatnim shvatanjima, interesima i običajima.

Dok se javni život (školovanje, privređivanje, vojna obaveza, političko, versko i kulturno delovanje) odvijao u organizaciji državnih ustanova, crkve i privatnim objektima javne namene, privatni se odigravao u stambenim objektima različitih struktura i tipova, kao i u delu javnih namenjenih privatnoj komunikaciji. Uticaj arhitektonskih stilova na karakter privatnog života ogledao se u tipskoj klasifikaciji i semiotičkoj diferencijaciji građevina koje su kod Srba simbolisale različita kulturna opredeljenja. Vladajući slojevi, kao i imućniji građani, dugo su prednjačili u podizanju kvaliteta svog stambenog fonda, za razliku od većine stanovnika, koji nisu mogli da menjaju već samo povremeno da opravljaju ,,krov nad glavom''.

S obzirom na to da se u arhitekturi privatnih objekata u kojima se odvija najveći deo ličnog života pojedinaca i porodica najupadljivije odražavaju njihova shvatanja privatnosti, može se zaključiti da čitav korpus srpske arhitekture od ustaničkih dana do Prvog svetskog rata, uprkos razlikama u oblikovnim, tehničkim i prostornim modalitetima, pokazuje da su se naručioci pretežno prilagođavali aktuelnim graditeljskim programima uvezenim iz razvijenijih sredina, nego što su uspevali da nametnu sopstvene ideje i originalna rešenja prilagođena specifičnim privatnim potrebama. Građevinsko zakonodavstvo, stroga kontrola izvršne vlasti, autoritet istaknutih arhitekata, nespremnih za kompromise kada je reč o primeni proverenih prostornih sistema i morfologije vladajućih akademskih stilova, ograničavali su privatnu inicijativu u oblikovanju fasada i prostora. Prevlasti ustaljenih metoda nad istraživačkim pristupima, doprinosilo je i neznanje naručilaca, koji su kao pripadnici prvih generacija koje su usvajale srednjoevropske običaje, slepo prihvatali tipska rešenja koja su im nudili strani i domaći graditelji stambenih objekata.

Za razliku od seoskog graditeljstva, čiji su oblici proistekli iz statičnog načina života, potrebe za privređivanjem i komunikacijom na uskom geografskom području, prostor je u privatnim kućama građana u srpskim zemljama 19. veka bio u većoj meri prilagođen profesionalnim ambicijama i materijalnim uslovima vlasnika, kao i sve razgranatijim oblicima privatnog života. Potreba za reprezentacijom, ali i za uvažavanjem normi građevinskog zakonodavstva primenom akademski verifikovanih organizacija stambenih jedinica, obeležila je arhitekturu privatnih objekata u Srbiji druge polovine veka.1 Prostor je u objektima građana izražavao i determinisao različite načine njihovog privatnog života, dok je fasadna, to jest ulična arhitektura, imala funkciju javnog obraćanja, reprezentovanja klasnog statusa i ideološkog stava. Dok se unutrašnji raspored, funkcija i karakter kuće u seoskoj arhitekturi jasno raspoznavao, naglašavajući smernost i radinost seoskog stanovništva, u graditeljstvu privatnih jednoporodičnih kuća i vila, takva transparentnost je postojala samo delimično. Umetnička obrada fasada, determinisana stilskim predilekcijama graditelja, kao i njihovih saradnika skulptora i likorezaca, nije ostavljala dovoljno mogućnosti za pokazivanje unutrašnje podele prostornih jedinica na spoljašnjosti zgrada. Tome su doprinosili uticaji novih evropskih arhitektonskih stilova, u kojima se pomenuti raskorak sve više produbljivao, a fasadizam kao pomodni princip pompeznog pokazivanja društveno-ekonomskog statusa prednjačio. Otud se na fasadama privatnih kuća mogu raspoznati različite arhitektonske i kulturne ideologije koje su egzistirale u srpskom društvu od sredine 19. veka do Prvog svetskog rata.

Arhitektonski okvir privatnog života u srpskim zemljama, naročito je na okupiranim teritorijama pokazivao strukturnu zavisnost od tuđih, nametnutih modela, pod čijim uticajima se gradilo i nakon oslobođenja. Korpus seoskog neimarstva imao je naglašeno narodno, spontano nacionalno obeležje, dok su svi drugi segmenti gradske privatne arhitekture, osim malobrojnih objekata u ,,srpskom'' stilu,2 bili obeleženi stranim uticajima, odnosno predstavljali njihov strukturalno-morfološki pandan.

U vreme vazalnog odnosa prema Otomanskoj carevini posle ustanaka, srpska politička elita je oponašala Turke u mnogim oblastima, pa i u načinu privatnog života, stanovanju i svakodnevnoj komunikaciji.3 Često nasilna, ona potencira strogu hijerarhiju kneževske vlasti i nameće patrijarhalne vrednosti. Živi u konacima, koji odgovaraju njenom statusu i potrebama. Smanjuje se intimni karakter tih objekata koji se više ne usmeravaju isključivo prema bašti i zazidanim dvorištima. Sve češće su to zgrade sagrađene u bloku, neokružene zidovima, koje osim privatne stiču i značajne javne funkcije.4 Njihov nameštaj, kupatila, prostorije za grejanje i društvena okupljanja, dugo će zadržati elemente orijentalnog uređenja. Ostalo stanovništvo živi u napuštenim prizemnim turskim kućama. Uglavnom je došlo sa sela, donoseći navike i potrebe za individualnom izgradnjom malih prizemnih kuća. Imućniji građani, trgovci, zanatlije i intelektualci za svoje kuće traže uzore u inostranstvu, iz gradova u Vojvodini, negujući tip spratne stambene zgrade sa bočnim krilima duž dvorišnog dela parcele. Siromašniji slojevi se konstantno ugledaju na narodnu tradiciju i orijentalno nasleđe. Kolektivna stambena izgradnja dugo nije zaživela, sve do preduzimanja korenite evropeizacije i definitivnog potiskivanja Turaka iz Srbije tokom šezdesetih i sedamdesetih godina veka.

U Miloševoj Srbiji imućniji slojevi su živeli na spratovima svojih poslovnih objekata, građenih od trošnih materijala, uglavnom u bondruku. Potencira se tip dvodelne ili trodelne balkanske bondručare, dok se za veće prostorne rasporede takozvanih ,,gospodskih'' kuća ponavlja koncepcija begovskih zgrada. Reč je o srpskoj varijanti takvih kuća na kojoj preovlađuje simetričan raspored prostorija i otvora. Razvija se i tip kuće sa dva trakta, zidan na isti način kao prethodni. Tip trodelne kuće odlikuje se kuhinjom u središtu plana, sa dve sobe smeštene bočno. Dvotraktni tip ima širi front prema ulici i četiri do pet prozorskih osovina. Ima kuhinju i tri sobe, duboka dvorišna krila sa pomoćnim prostorijama. Ova dva najstarija tipa porodične kuće dugo će se zadržati u beogradskim četvrtima, sve do pojave savremenijih srednjoevropskih privatnih palata i rezidencija. Razvija se i tip spratne kuće sa dućanima u prizemlju i stanovima na spratu.5

U kućama i stanovima u Srbiji dugo se nije znalo za trpezariju i salon, niti se razlikovala trpezarija od spavaće sobe. Tokom sledećih decenija i u najotmenijim stanovima klozet je bio ,,preko avlije'', a voda na javnim česmama ili u bunarima u dvorištu. Najširi slojevi su živeli u skromnim udžericama, bez arhitektonskih vrednosti i osnovnih higijenskih uslova. U njihovim četvrtima, koja se stihijski razvijaju, ulice su bile neprestano prašnjave ili blatnjave.

Dok se javna zdanja podižu od kamena i kvalitetne opeke, stambene zgrade se podižu od slabijih i trošnih materijala. Većina prizemnih i jednospratnih zgada podiže se u bondruku sa opekom u blatu. Njihove fasade se malterišu krečnim malterom. Neimari su dolazili sa sa srpskog i balkanskog juga, ili iz preka. Od blagog krova pokrivenog ćeramidom i strmog pokrivenog crepom, u Kneževini Srbiji je stvoren nov tip krova manje strmog od onog u severnim krajevima.

Na selu se takođe težilo podizanju kvaliteta u izgradnji porodičnih kuća u okviru privatnih gazdinstava.6 Knez Miloš se energično zalagao da se grade veće, trajnije i i udobnije seoske zgrade za stanovanje, zbog čega je pozvao majstore iz Osata.7 Oni su tokom prve polovine veka izgrađivali sela zapadne Srbije i Šumadije tipskom dvodelnom stambenom zgradom, u narodu poznatom kao ,,brvnarom osaćankom'', sastavljenom od ognjišta i sobe. Razvija se i tip seoske kuće istočne Srbije i Pomoravlja. Moravska prizemljuša u početku ima trem na pročelju čiji su stubovi povezani arhitravnim gredama koje nose krovnu konstrukciju. U drugoj polovini veka javljaju se lučni sistemi raščlanjivanja fasada, po čemu će ovaj građevinski tip postati široko prepoznatljiv.8

Unutrašnji sklop stambenih zgrada koji se razvija tokom druge polovine veka po seoskim naseljima u Srbiji je identičan, bez obzira da li je reč o strmim brdsko-planinskim ili plodnim ravničarskim područjima u slivovima velikih reka. Njihov prostor odgovara dvodelnom tipu zgrade čije su jedinice podeljene na ,,kuću'' u kojoj je ognjište i u kome se obavljaju skoro sve kolektivne dnevne aktivnosti, i manju odaju – ,,sobu'' u kojoj se isključivo provodi noć, a ponekad primaju gosti prilikom slava, krštenja i sl.

Korenita evropeizacija srpske arhitekture i urbanizma, pokrenuta oko 1860.godine u Beogradu kneza Mihaila, shvaćena kao oblik radikalne emancipacije od ustaljenih modela orijentalnog građenja, razvijala se nejednakim tempom i efektom u srpskim zemljama.9 U samostalnim i kulturno razvijenijim sredinama, donela je opipljivije rezultate, koji su se odrazili i na privatni život. Umesto prevaziđenih sistema spontanog orijentalnog urbanizma, varoši u Srbiji se transformišu kroz korenite i konzervativne rekonstrukcije. Umesto hijerarhizovanog orijentalnog sistema, koji je skrivao tokove privatnog života u strogo zatvorenim blokovima pojedinačnih kuća, pod uticajem srednjoevropskih shvatanja, kao i neposrednim učešćem stranih inženjera, urbanista i arhitekata, razvija se novi tip gradskih naselja u kojima se privatno i javno jasno diferenciraju. Uvode se kružni trgovi kao dominante planskih kompozicija gradova i princip modularnosti u formiranju stambenih četvrti. U ortogonalnoj mreži pravilno usmerenih ulica, javni objekti se vremenom izdvajaju od privatnih uglavnom po veličini, a manje po stilskoj obradi i dekoraciji.

Od 1865.godine, u Srbiji se smanjuje upliv stranih graditelja u korist domaćih stručnjaka, formiranih u zemlji i usavršavanih na prestižnim evropskim školama. Postepeno se diferenciraju graditelji specijalizovani za različite tipove javnih i privatnih objekata.10 Privatni se do kraja razdoblja uglavnom grade po narudžbini, bez konkursa i konkurencije. Za razliku od Beograda kojeg izgrađuju ovlašćeni projektanti, u mnogim sredinama u Srbiji objekte podižu građevinski inženjeri i nearhitekti. Postepeno se uređuje zakonska regulativa, kojom se primarno uvodi red u arhitekturu javnih, a kasnije i privatnih objekata.

Od sredine veka razvija se tip jednoporodične prizemne ili spratne kuće sa vrtom, ispunjenim drvoredima i travnjacima. To je najčešći oblik stanovanja tokom perioda kada Beograd i druge sredine prerastaju iz zapuštenih orijentalnih varoši u razvijene evropske gradove, čiji se modaliteti razvijaju kroz različite oblike prostorne organizacije. 11Trgovci i državni činovnici prednjače u gradnji takvih objekata, uzidanih između susednih zgrada ili samostalnih na parceli sa četiri slobodne fasade. Obrađuju su u akademskom i romantičarskom stilu, ređe u znaku srpskog ,,sloga''. Trgovački sloj je kapital često ulagao u nekretnine, najčešće kupujući i gradeći jednoporodične objekte različitih struktura. Po dimenzijama i složenom programu, sačinjenom u duhu najsavremenije akademske arhitekture, među njima se ističu Kapetan-Mišino zdanje, kuće Stevče Mihailovića i Dimitrija Krsmanovića u Beogradu, Krsmanovićeva palata u Šapcu, kuća Alekse Obradovića u Kragujevcu, kuća Ninića u Zaječaru i kuća Pušeljića u Čačku.12 Dešavalo se da se monumentalni privatni objekti vremenom poklone državi i ,,otečestvu'', kao što je to bio slučaj sa Kapetan-Mišinim zdanjem i Krsmanovićevom kućom na Terazijama.13 Arhitekti inkliniraju životu u reprezentativnim privatnim kućama koje su sami projektovali.14 One su često sadržavale i mala ateljea, iako su projektanti već imali radne prostorije u državnim nadleštvima i ustanovama.

Tip višeporodičnih spratnih stambenih zgrada se dugo meša sa poslovnim namenama, kroz specifičan oblik poslovno-stambenih objekata u gradovima.15 Oni se podižu na relativno uskim i dubokim gradskim parcelama. Odlikuju se malim predsobljima, skromnim kuhinjama i sobama na spratovima, sa prozorima koji se postavljaju na spoljne strane zidova. Kod razvijenijih rešenja, sa krilom uz ulicu i bočne ivice parcele, javljaju se složenija rešenja sa većim brojem soba. U prometnijim gradskim potezima one su imale i krilo postavljeno duž regulacione linije ulice u čijem je središtu bio prolaz za zajedničko dvorište iz koga se ulazilo u stanove. U zadnjem delu dvorišta su grupisani vešernica sa česmom i klozeti. Kod ovih zgrada zapaža se individualna estetika projektanta, studija plana, koja je sistemski podređena ustaljenim akademskim obrascima u tretmanu prostorija. Tip najamne zgrade za stanovanje, takođe preuzet iz srednje Evrope, obeležen je reprezentativnim salonskim prostorijama i prevelikim spavaćim sobama na račun komunikacionih čvorišta i nedovoljno kvalitetnih nusprostorija. Takve zgrade se podižu najčešće po uzoru na bečka, minhenska i budimpeštanska zdanja.

Renesansni motiv piano nobile (kod nas poznat po nemačkom nazivu nobel-stock) kojim se na fasadama označava glavni, ,,otmeni'' sprat, naglašen je najčešće balkonom i obilnijom dekoracijom od drugih etaža.16 Spratne visine se povećavaju, a prozori uvlače u debljinu zida, dobijajući bogat plastički okvir.17 U nastojanju da istaknu svoj društveni status i kulturna opredeljenja, pojedine porodice pribegavaju različitim sredstvima semiotičke diferencijacije u odnosu na susede i ,,druge'', putem posebnih tema fasadne dekoracije ili obrade enterijera u određenom stilu, čije su konotacije bile konvencionalno prepoznatljive.

Potrebe ljudi za komunikacijom, razonodom, kulturnim sadržajima, putovanjima u druge krajeve, za različitim načinima korišćenja slobodnog vremena, podstakle su razvoj novih tipova javnih zgrada u kojima su se te privatne potrebe zadovoljavale – kafana, gradskih i banjskih hotela, kockarnica, pozorišta, zgrada različitih esnafskih i kulturno-prosvetnih udruženja u kojima su održavani balovi, svečanosti i ceremonije, kao i parkova, šetališta i dugačkih uličnih poteza u kojima se predveče šetalo i pokazivalo. Kafane su uvek bile pune gostiju, pogotovu one koje su imale dvorišne bašte ili pivnice u suterenima.18 Isto tako, uređuju se i novim potrebama prilagođavaju prostori javne komunikacije proistekli iz potreba privatnog života – trgovi, tržnice, crkvene porte i groblja. Stilskom i tipološkom diferencijacijom objekata kulturno-prosvetne namene (škola, fakulteta, biblioteka i dr.), stvaraju se uslovi za ispunjenje personalnih potreba za edukacijom i kulturnim uzdizanjem.

Većem kvalitetu privatnog života u arhitektonskim objektima i urbanističkim celinama doprineli su i komunalni radovi u srpskim gradovima, uglavnom započeti sedamdesetih godina 19. veka. U Beogradu je tek 1886.godine izrađena prva moderna kaldrma od kocke, na malom potezu između Knez-Mihailove ulice i Saborne crkve. Uvođenjem vodovoda, kanalizacije i električnog osvetljenja, usponom sanitarne tehnike, osavremenjeni su stambeni programi i koncepcije stanovanja. I izgradnja saobraćajne infrastrukture, pre svega železnice, pospešila je modernizaciju Srbije, a time i mogućnosti za obogaćivanje privatnih konatakata, međumesnih putovanja i poseta.

Krajem 19. veka javljaju se prve dvospratne kuće, podizane nakon donošenja Zakona o zajmovima koje je davala Uprava fondova. Od 1892.godine, kada se u beogradske stanove uvodi tekuća voda, klozeti počinju redovno da se grade kao sastavni deo stana, a početkom sledećeg stoleća i kupatila. Najčešće se grade prizemne ili spratne zgrade u nizu, naslonjene sa jedne ili obe strane na suseda, sa dve do tri sobe na frontu i dvorišnim krilima. Višespratne zgrade za kolektivno stanovanje napuštaju galerijski sistem etaža i osvetljavaju se preko unutrašnjih dvorišta. Trpezarija postepeno postaje središnji, odnosno glavni motiv organizacije svih stambenih jedinica u Beogradu.

Početkom 20. veka privatne kuće se sve češće grade od trajnijih i skupih materijala.19 Detalj se pojavljuje, ukras stilski obrađuje, a primena retoričke fasadne skulpture sa različitim značenjem postaje masovna. Umesto kosog krova, fasade se završavaju zidanim vencima i atikama. Oko prozora se izrađuju šambrane. Nameštaj se uvozi iz Beča i Budimpešte. Dugo se zadržava stil bidermajera, a spavaće sobe i saloni ispunjavaju nameštajem od poliranog orahovog drveta sa tapaciranim sedištima, naslonima i stranicama fotelja i sofa, ormanima sa tri fioke, a katkad i sa vitrinama za domaće posuđe i ukrase.20 Imućnije porodice naručuju slike kojim ukrašavaju stanove, a ima slučaja da se oslikavaju i čitave tavanice. Raste upotreba gvozdenih nosača za tavanice sa plitkim svodovima i primena stubova od livenog gvožđa. Nosači i stubovi se poručuju iz Austrougarske. Krov se pretežno prekriva limenim pokrivačem. Građevinski zanati su znatno evoluirali, pogotovo umetnička bravarija i stolarija. Armirani beton počinje da se primenjuje u stambenoj arhitekturi oko 1912.godine.

Vladajuće dinastije Obrenovića i Karađorđevića se ističu u raslojavanju oblika svog privatnog života, koji je u velikoj meri zavisio od njihovog društvenog položaja i državničkih obaveza. Za svoje razgranate privatne, ali i javne potrebe, angažuju vodeće arhitekte – Aleksandra Bugarskog, Jovana Ilkića i Stojana Titelbaha da im podignu reprezentativne dvorove, letnjikovce i mauzoleje.21

U domen privatnog mogu se svrstati i večna boravišta imućnih građana – porodične kapele i grobnice. One su svojim dimenzijama, položajem na grobljima kao i stilskom obradom pokazivale status i ideološka opredeljenja naručilaca iz različitih slojeva, od političara i industrijalaca, do trgovaca, naučnika i umetnika. Zanimljivo je da su naručioci tih objekata uglavnom preferirali nacionalni stil u arhitekturi svojih večnih staništa,22 čak i oni koji u privatnom i javnom životu nisu ispoljavali nacionalizam.

Posle perioda klasicizma i romantizma, od 1865.godine do 1914.godine, u arhitekturi privatnih objekata preovlađuje akademizam kao kvantitativno najdominantniji stil. U arhitekturi porodičnih kuća odlikuje se evokacijama i kombinacijama različitih evropskih novovekovnih stilova, stopljenih u harmoničnu hijerarhizovanu morfološku celinu.23 Građene su i privatne kuće u nacionalnom stilu, a početkom 20. veka i mnoštvo objekata u stilu secesije. Načela tog novog slobodnog stila, uvezenog iz Beča, u srpskoj sredini su samo parcijalno primenjena, pretežno na planu rastvaranja kanonične akademske kompozicije zidnog platna, sada prekrivenog secesijskim ukrasima.24

Ustanovljeni oblici privatne arhitekture, nastaviće svoj razvoj i u posleratnom razdoblju, od kraja 1918.godine, kada će dobiti niz prostornih i plastičkih modifikacija. Otvorenost sredine prema novinama sa strane, obeležiće i prosperitetan period srpske međuratne građanske kulture, u kojoj će se uzori, za razliku od predratnog razdoblja, češće tražiti u zapadnoevropskoj nego srednjoevropskoj arhitekturi.










Literatura:


Maksimović B., Urbanizam u Srbiji, Beograd 1938.

Nestorović B., Evolucija beogradskog stana, GMGB II, Beograd 1955, 247-270.

Manević Z., Pioniri moderne arhitekture Beograda, Arhitektura urbanizam 16, Beograd 1962, 46-49.

Manević Z., Promenljivi ideali srpskih arhitekata u 19.veku, Saopštenja IAUS 2, Beograd 1969, 57-63.

Nestorović B., Pregled spomenika arhitekture u Srbiji XIX veka, Saopštenja X, Beograd 1974, 141-169.

Đurić-Zamolo D., Graditelji Beograda 1815-1914, Beograd 1981.

Macura V., Urbano planiranje u Srbiji 19-20.vek, Beograd 1983.

Macura V., Čaršija i gradski centar, Kragujevac-Niš 1984.

Vujović B., Umetnost obnovljene Srbije 1791-1848, Beograd 1986.

Đurđević M. - Kadijević A., Simetrija u novijoj srpskoj arhitekturi, ZLU Matice srpske 27-28, Novi Sad 1991-1992, 1-14.

Kostić M., Uspon Beograda, Beograd 1994.

Findrik R., Narodno neimarstvo – stanovanje, Sirogojno 1994.

Trifunović V., Arhitektura o Kragujevcu, Kragujevac 1995.

Marković T., Aritektonsko nasleđe grada Šapca, Šabac 1996.

Rajić D., Arhitektonsko nasleđe Čačka, Čačak 1997.

Kadijević A., Jedan vek traženja nacionalnog stila u srpskoj arhitekturi (sredina XIX – sredina XX veka), Beograd 1997.

Spomeničko nasleđe Srbije, Beograd 1998.

Kuzović D., Stanovanje u varošicama centralnog dela zapadne Srbije 1850-1950, u: Unapređenje stanovanja (zbornik radova), Beograd 1998, 41-46.

Mitrović G., Graditeljsko nasleđe u banjama Srbije, Saopštenja RZZZSK XXX-XXXI, Beograd 1998-1999, 175-191.

Kostić M., Uspon Beograda 2, Beograd 2000.

Rakocija M., Kulturna riznica Niša, Niš 2002.

Valčić D., Graditeljsko nasleđe Vlasotinca, Vlasotince 2002.

Leksikon srpskih neimara (ur.Z.Manević), Beograd 2002.

Miletić-Abramović Lj., Arhitektura rezidencija i vila Beograda 1830-200, Beograd 2002.

Beograd u delima evropskih putopisaca (ur.Đ.S.Kostić), Beograd 2003.

Roter-Blagojević M., Razvoj stambene arhitekture u Beogradu tokom 19. i početkom 20.veka (rukopis doktorske disertacije odbranjene na Arhitektonskom fakultetu), Beograd 2004.

Kadijević A., Estetika arhitekture akademizma (19-20-vek), Beograd 2005.

Marić I., Tradicionalno graditeljstvo Pomoravlja i savremena arhitektura, Beograd 2006.