Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Zaštita nezaštićenog / Na marginama političkih pregovora o statusu Kosova

U zamršenom klupku aktuelnih političkih zbivanja koja će nam uskoro na najdirektniji način odrediti sudbinu, i kao državi i kao naciji, na margine je potisnuto jedno pitanje od izuzetne važnosti za nacionalnu sudbinu i, reklo bi se, isto tako za državni integritet. Radi se upravo o očuvanju kulturne baštine, pre svega one koja se nalazi na teritoriji Kosova i Metohije, ali i one koje je u područijima koje su, manje-više, nedostupna našim brojnim zaštitarskim institucijama: zavodima za spomeničko nasleđe, muzejima, arhivama, bibliotekama (poput Hrvatske, Bosne i Hercegovine, u novije vreme i Crne Gore).

Tokom poslednje decenije prošlog veka, dakle, u periodu ukupne destrukcije države i društva u radašnjoj Jugoslaviji, izvršena je i potpuna devastacija kulture u svakom pogledu, pa i kao institucionalni sistem u kome je najviše štete pretrpeo i njen svakako najvitalniji i najdelikatniji deo – umetničko stvaralaštvo i zaštita kulturnog nasleđa. Otuda je bilo neophodno, tokom oktobarskog prevrata 2000. nakon političke promene, u kulturu ponovo uvesti one sadržaje kojima će ona povratiti istinske vrednosti u tranzicionom procesu. Dakle, namere države (posebno Ministarstva kulture) u njena četiri domena, ili instrumenta političke moći i vladanja: kadrovske obnove, racionalizacije mreže ustanova, raspodele budžetskih sredstava i nove legislative, moraju postati dostupni javnoj inicijativi, uvidu i oceni. Na taj način država bi bila bi isključivo servis, ili logistička podrška, za zadovoljavanje kulturnih potreba, a ne otuđeni centar političke moći kakva je bila u (jedno)partijskom režimu.

U najkraćem, neophodno je da se na nov način definiše pojam i smisao kulturne baštine, da se redefiniše pojam i sadržaj državnih (nacionalnih) institucija u oblasti zaštite kulturnog nasleđa, da se osmisli nova filozofija u domenu zaštite kulturnih dobara i odmah, pri prvoj izmeni zakona, potpuno je prilagodi svetskim standardima. U suštini, ova potreba je okrenuta budućnosti a ne prošlosti, što je za većinu tradicionalista izrazito paradoksalni fenomen.

Najvažniji stub ove državne moći je raspodela javnih prihoda. Jednom uveden red (2002. godine sa novim budžetskim zakonom) ogleda se u tome da se sredstva od poreza uplaćuju isključivo institucijama kojima je osnivač država, preko noći je 2004. zamenjen starim načinom finansiranja zaštite kulturne baštine transferom novca korisnicima ovih dobara – crkvama koje su iz mnogih razloga sklone nenamenskom trošenju. Time ne samo da se krši zakon, već tokovi novca postaju neprozirni, a time i skloni zloupotrebama.

Posle 1999. godine, sa dolaskom međunarodne administracije na Kosovo, nastale su brojne prepreke u izvršavanju zakonskih obaveza Srbije (i) u oblasti zaštite spomeničkog nasleđa. Iskrsao je tada ceo niz problema – od izrade nove liste spomenika kulture na Kosovu, do njihove drugačije kategorizacije, od izglasavanja novih zakona o zaštiti kulturnih dobara do definisanja odnosa institucija zaštite iz Srbije u području pod jurisdikcijom UNMIK-a. Pored već poznatih problema sa zaštitom kulturnog nasleđa na Kosovu i Metohiji koji datiraju već duži period, a kulminirali su nakon 1999. godine, od nedavno se priključio i veliki nasporazum oko pitanja nadležnosti nad njima u trouglu: Republika Srbija, Srpska pravoslavna crkva i UNMIK.

Prema rezoluciji 1244 i brigu na očuvanju spomeničkog nasleđa na Kosmetu preuzele su međunarodne organizacije. Kako one nisu u mogućnosti da taj posao obavljaju na stručan način, po prirodi stvari, ovde su uključene ustanove zaštute Republike Srbije, najpre Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, potom Regionalni zavod koji je osnovan u Leposaviću. No, najpre je besparica onemogućavala efikasan rad u ovoj oblasti a potom, od formiranja privremenih institucija – Vlade Kosova, i sve teže dobijanje dozvole da naši stručnjaci rade na Kosmetu.

I kada se činilo da je prvi problem u postupku rešavanja dobijanjem prve donacije od 4,2 miliona eura, iskrsao je novi problem koji se pre svega tiče odnosa unutar Srpske pravoslavne crkve. Naime, nadležni mitropilit Artemije aprila 2005. godine, ne dozvoljava da se i jedan euro uloži u obnovu crkava i manastira ako taj novac ne ide preko njegovog eparhijskog računa, i drugo, rezolutno zahteva da u stručnim poslovima restauracije i konzervacije ne mogu da učestvuju ’oni koji su te spomenike rušili’, tj. kosmetski Albanci makar oni bili i profesionalno osposobljeni za ove poslove – i to velikim delom upravo u beogradskim stručnim školama. Prvi razlog je njegova očigledna želja da sam upravlja ogromnim fondovima koji su bili pripremljeni za ovaj posao, a drugi je logička pogreška, jer nisu albanski zaštitari rušili spomenike već vandali!

Da bi se ovaj problem prevazišao patrijar Pavle je potpisao ’Memorandum’ u kome su na dobar način postavljena osnovna načela za rešavanje problema zaštite na Kosmetu. Ali, episkop Raško-prizrenski ne priznaje taj potpis i time započinje još jedan ciklus problema. Da stvar bude gora, i nadležni državni organi, pre svih Ministarstvo kulture Vlade Republike Srbije u prethodnom mandatu i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, ali i neki drugi, podržali su vladiku Artemija u njegovom nerazumnom, a u konačnom ishodu, opasnom i krajnje štetnom stavu oko spasavanja ugroženog kulturnog nasleđa na teritoriji njegove eparhije.

Ovome treba dodati da, iako je zaštita srednjovekovnog spomeničkog nasleđa najbolnija tačka u ovom problemu, stalno se previđa šinjenica da se na Kosmetu moraju zaštiti i tzv. pokretna kulturna dobra: dokumentacija potrebna za obnovu porušenih crkava i manastira, ogromni muzejski fondovi (sa predmetima od arheologije, preko etnologije do umetnosti 20. veka), arhivska građa i bibliotečki fondovi na srpskom jeziku koji su ostali na Kosovu. Nažalost, o ovome niko ne samo da ne vodi računa, već se ovo redovno i previđalo u svim razgovorima sa UNMIK-om, a sada i u procesu konašnog rešavanja statusa Kosova.

Već zaboravljeni Izveštaj specijalnog izaslanika generalnog sekretara UN Kaia Eidea (avgust-novembar 2005.) sadrži obuhvatan pregled situacije na Kosovu sa ciljem da se oceni da li su sazreli uslovi da se pokrene i vodi proces utvrđivanja njegovog konačnog statusa. U njemu je navedeno da su kosovski Srbi izabrali da ostanu van centralnih političkih institucija te stoga uporno održavaju paralelne strukture u mnogim oblastima, pa i u kulturi. A u Izveštaju je stajalo: ‘Srpska pravoslavna religiozna mesta i institucije predstavljaju poseban element duhovnog materijala kosovskih Srba. Oni su takođe deo svetskog kulturnog nasleđa. Postoji potreba da se kreira "zaštićeni prostor" oko tih mesta uz učešće međunarodne zajednice, kako bi bili manje ranjivi na političku manipulaciju. Kosovski Srbi se bore da sačuvaju svoj identitet. Oni su iskusili pritisak protiv važnih elemenata njihovog identiteta, kao što su jezik, kultura i religiozno nasleđe, kao i njihov ekonomski opstanak. Srpska pravoslavna religiozna mesta i institucije predstavljaju kritičan elemenat duhovnog života društva kosovskih Srba. Održivost zajednice kosovskih Srba na Kosovu je povezana sa očuvanjem njihovog kulturnog i religioznog nasleđa. Međutim, srpska pravoslavna mesta predstavljaju takođe mnogo više nego važan deo srpskog identiteta. Ona su i deo svetskog kulturnog nasleđa. Mnogi od ovih objekata su ozbiljno oštećeni i uništeni od 1990. Konačno, rekonstrukcija bi trebalo upravo da počne. Treba naći sporazume koji bi srpske pravoslavne objekte na Kosovu stavili pod neki oblik međunarodne zaštite. To bi zahtevalo uključivanje garantovanog pristupa, imovinska prava i održivost zajednice. Nije samo važno zaštititi pojedina mesta kao kulturne i religiozne spomenike, već i kao žive zajednice. Savet Evrope i UNESKO raspolažu posebnom ekspertizom u ovoj oblasti i treba ih pozvati da igraju ulogu u takvim sporazumima. Srpska pravoslavna crkva je izložena pritiscima na svoj identitet. Važan elemenat u tom pogledu bilo je dovesti Beograd i Prištinu zajedno na neposredne neformalne razgovore na ministarskom nivou. Sastanci između ministara lokalne vlade i ministara kulture bili su prvi direktni razgovori na političkom nivou u poslednje dve godine. Decentralizacija, kao kulturna i religiozna materija, predstavljaju suštinske elemente bilo kojeg procesa budućeg statusa. Nastavljanje ovih razgovora na ranijim etapama ovog procesa služiće kao mera za izgradnju poverenja i kao signal spremnosti svih da doprinose stabilnom i multietničkom Kosovu, što treba da bude rezultat procesa o budućem statusu. Beogradu će takođe biti potrebni jasni podsticaji za integraciju u evroatlantske okvire za saradnju.’

I ovaj dokument, očigledno, moga bi biti dobra osnova za unapređenje aktuelnih razgovora o statusu Kosova koji sve dublje zapada u mulj neprozirnih formulacija koje će, napokon, samo širom otvoriti vrata njegovom konačnom osamostaljivanju.

Još aprila 2002. skrenuta je pažnja Koordinacionom centru za Kosovo i Metohiju povodom UMNIK-ovog prikaza aktivnosti Odeljenja kulture koji se odnosio na ’Popisivanje zidanih objekata kulturnog blaga’. U tom dokumentu stoji da: ’Postojeća lista registrovanih spomenika na Kosovu, rađena od 1954. do 1999. nije sačinjena u skladu sa međunarodno usvojenom metodologijom i objektivnim standardima. Ovaj projekat je popis zidanih objekata kosovskog kulturnog blaga u skladu sa međunarodnim standardima i metodologijom. Tako popisani objekti moći će da se ocene radi izrade nove liste registrovanih spomenika.’ Iz ovoga sledi na naša važeća klasifikacija za spomenike od Posebnog značaja, od Izuzetnog značaja i od Velikog značaja nije usklađena sa međunarodnom klasifikacijom na spomenike Prve kategorije (od nacionalnog ili državnog značaja), Druge kategorije (regionalnog značaja) i Treće kategorije (lokalnog značaja). Ovo je naravno donelo i problem sa uspostavljanjem liste prioritetnog i urgentnog procesa zaštite srpske nepokretne kulturne baštine na Kosmetu.

A februara 2003. konstatuje se (u dopisu upućenom na istu adresu) da su nacrti Zakona o bibliotеkama i Zakona o arhivskoj građi i arhivama za ustanove na Kosmetu u celini sporni jer nisu usaglašeni sa važećim zakonima koji uređuju sektore bibliotekarstva i arhivistike kao dela zaštite pokretnih kulturnih dobara na teritoriji Srbije. Posledica je da nadležne, prema važećim zakonima, centralne institucije Srbije neće imati nikakav uvid u stanje zaštite i ovih izuzetno važnih oblasti za zaštitu nacionalnih i kulturnih interesa države.

Kako god bilo, spomeničko nasleđe, pre svega ono nepokretno (srednjovekovne crkve i manastiri) ostaće na Kosmetu. Ali i pokretno, jer prema svim međunarodnim i domaćim propisima, muzejske zbirke, arhivska građa i bibliotečki fondovi moraju ostati u matičnim institucijama bez obzira na geopolitičke promene koje se dogode. Stoga je veoma važno stvarati nove institucije zaštite kulturne baštine koje bi ’podelile’ odgovornost sa postojećim u bilo kakvom ishodu pregovora (reintegracija Kosova u pravno-politički sistem Srbije, konačna puna samostalnost Kosova ili nešto treće). Jedna ideja se formirala 2002. godine u neformalnom razgovoru sa grčkom delegacijom u Savetu Evrope. Kasnije, početkom 2003. ona je razmatrana i na sastanku u Solunu između našeg i grčkog ministra kulture Lečića i Vanizelosa. U najkraćem, već postojeći Institut za proučavanje vizantijske kulture u Solunu, bez velikih i dugotrajnih promena mogao bi postati evropski i svetski centar za proučavanje arhitektonskog nasleđa vizantijskog sveta. Podsećanja radi, ta civilizacija bila je rasprostranjena u trinaest današnjih evropskih, azijskih i afričkih država, od kojih su neke vrlo velike, poput Rusije, ili ekonomski značajne, poput Italije, ili politički vrlo uticajne, poput Izraela, Turske ili Grčke, ili nama bliske, poput Kipra, Jermenije, Gruzije, Bugarske, Rumunije itd. Ta nova institucija ne bi se bavila samo naučnim proučavanjem ovog istorijskog nasleđa već i utvrđivanjem prioriteta zaštite u zavisnosti od realne ugroženosti objekata. Nije teško odgonetnuti šta bi u ovom trenutku bilo na prvom mestu na jednoj takvoj listi. Najveći benefit od ovoga bio bi da se zaštita srpskog kulturnog nasleđa na Kosovu skine sa programa isključivo srpskih potreba i zahteva, te bi se time on ’delegirao’ na sve zemlje čiji bi stručnjaci učestvovali u ovom radu. No, ubrzo nakon tog sastanka ubijen je predsednik Vlade Srbije a sa uvođenjem vanrednog stanja nije bilo uslova da se ovo pitanje dalje potencira. U Grčkoj su u isto vreme održani parlamentarni izbori gde je takođe došlo do promene vlasti. Time je ovo skinuto sa dnevnog reda.

Sada je pravi trenutak da se ono na direktan način ili vrati na pregovarački sto upravo u momentu traženja rešenja za konačni status Kosova i Metohije, ili da se putem međunarodne diplomatije ova ideja reafirmiše. Da li o tome naši pregovarači imaju svest? Sudeći po njihovim svakodnevnim šturim i zagonetnim izjavama – nimalo!

Jovan Despotović

Evropa, 27. septembar 2007.