Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Urbanizam i zaštita spomenika kulture Sistemski organizovana nebriga

Jedno od najbolnijih pitanja današnje srpske kulture svakako je stanje u kome se nalaze urbanizam i zaštita velikih spomeničkih kompleksa. Primer uništavanja crkvene, kulturne i umetničke baštine na Kosmetu drastičan je primer i najbolje govori o sistem(at)ski organizovanoj nebrizi ili znatnoj institucionalnoj neorganizovanosti koja je prve velike znake slabosti pokazala radom tzv. Kriznog štaba Ministarstva kulture već za vreme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini kada su učinjeni toliko veliki propusti da su najpre doveli do mađunarodne inspekcije iniciranu od strane hrvatske (što je usledilo neprijatnom posetom eksperata koji su po nas sačini porazan i kompromitujući izveštaj Evropskom savetu), a danas se svetska zajednica oglušuje o nedozvoljenu devastaciju srpske kulturne baštine na Kosovu koja se u sve većem broju uništava. Kako srpski zaštitari nisu, bez ikakvog opravdanja, reagovali na rušenje hrvatskih i muslimanskih spomenika kulture, tako izgleda da se danas i međunarodna zajednica, za uzvrat i sa istim razlozima, neobazire zbog masovnog razaranja srpskih i to u samoj "nacionalnoj kolevci". Možda njima i nije u interesu da se naši spomenici kulture sačuvaju, ali nama svakako jeste. Ili se ja možda varam?

Jer, objašnjenje domaće indolentnosti prema ovom problemu može biti sasvim nalik poznatim "žrtvovanjima" na koje nas je režim tokom protekle decenije navikavao a odvijala su se u vidu besmislenih pogibija (od kojih je najdrastičnije bio masakr radnika RTS-a prošle godine iz samo vlastima znanih razloga, koji se dočim zasad mogu samo naslutiti, pošto jedino žrtve nisu bili upozorene da će biti raketirane), masovnih ljudskih tragedija i nepotrebnih ratnih razaranja koja su bila svih tih godina konstantno generisana sa samog vrha poličke moći sadašnje Jugoslavije.

Srpski spomenici koji se nalaze na Kosovu i dandanas su ostali neobeleženi za ratne uslove (ili možda ni u tom ratu nismo učestvovali!), a danas su potpuno nedostupni državim i stručnim organima Srbije i Jugoslavije, prepušteni bilo blagom i kamufliranom, bilo potpuno otvorenom ali sigurnom procesu uništavanja uprkos slabašnim poklušajima intrevencionističkih trupa da ih makar koliko-toliko zaštite. Ali to je očigledno nedovoljno. Ako se nešto ozbiljnije ne učini, za koju godinu Nemanjičke (i kasnije zadužbine) tamo više neće postojati. A krivac, po običaju, neće biti naša neorganizovanost te neodgovornost i oko ovog posla, već svima poznata i dokazana svetska antisrpka zavera začeta u Vatikanu a završena Tačijevim teroristima i krijumčarima.

No, neko će pomisliti da u ovom primeru i nema naše objektivne krivice. Ali šta je onda sa isto tako sistematskim unuštavanjem koje bi se moglo odmah sprečiti - i to onih najdrastičnijih kakve su surove devastacije bukvalno svih urbanih jezgara gradova, dok Beograd u poslednje vreme prednjači i daje najgori primer sa nebrojenim "legalnim" i nedozvoljenim nadogradnjama, pretvaranjem svakog mogućeg kutka u krajnje neukusne, improvizovane skalamerije koje se nazivaju "butici", "kiosci", "prodavnice" a koje drastično narušavaju prvobitni izgled trgova, palata, fasada, ulaza, holova zgrada i to ne samo na periferiji već i na najprometnijim pravcima od Kalemegdana do Slavije sa svim poprečnim i paralelnim ulicama, prolazima, pasažima itd.

U najgore primere iza kojih upravo stoji sama država je nakaradno proširenje Dečije klinike u Tiršovoj o čemu se u javnosti dosta (ali i uzaludno) pisalo i zbog koga su povremeno protestovale sve pozvane stručne asocijacije, a poslednji povod bila je prošlogodišnja izložba Milana Zlokovića (autora te zgrade) održana u Likovnoj galeriji KCB-a. Ili, šta sada učiniti sa nakaznom nadogradnjom ravnog krova sa dve posebne kuće na dnu Jug Bogdanove ulice koja takođe spada u najgore i najrečitije primere ruralizacije Beograda. Nasrtaj antimoderne, neznalačke, ali od strane nadležnih (opštinskih, gradskih i republičkih) organa odobrene, "arhitekture" koja je nikla u najnužem centru grada - na brojnim lokacijama u Knez Mihailovoj i bočnim ulicama, više nije lako zaustaviti. A to bi mogao biti deo efektnog (i efikasnog) sadržaja programskih dokumenata stranaka koje pretenduju da što pre preuzmu brigu o ovoj potpuno zapuštenoj državi (ali koje nažalost nisam imao prilike da vidim i ako baš ne spadam, za ovu oblast, u neupućene). Današnja srpska arhitektura ima izgled "igračaka" nalik dečijim konstrukcijama načinjenih od Ledo-kockica. Kako zasad iz mnogih razloga nisam izgubio poverenje u naobrazbu koja se stiče na ovdašnjem Arhitektonskom fakultetu, ostaje mi jedino da posumnjam u dobre namere, upućenost i znanje investitora koji definitivno određuju šta će se, gde i kako graditi, odn. kako će taj njih "proizvod" izgledati, a ti savremeni "ktitori" očigledno sve mere samo jednim "estetskim" argumentom koji poseduju - novcem.

Pa čak ni rezidencijalni delovi grada poput Dedinja ili Vračara nisu ostali pošteđeni ovog pseudourbanističkog nasilja. To je poseban problem: jer uništavanje urbanizma tih, u svakoj civilizovanoj državi najzaštićenijih delova grada, izgradnjom krajnje neukusnih "faraonskih" zgradetina novobogataša potpuno po uzoru na gradnju u Kaluđerici (koja se dosad uzimala kao najgori primer unuštavanja grada) postalo je pojam antiurbanizma i antikulture življenja i stanovanja što je dakako u potpunom skladu sa opštim uslovima u kojima danas jedva opstajemo. No, neizbežno je pitanje šta glomazni kadrovski stručni, činovnički i tehnički aparat bezbrojnih zavoda za zaštitu spomenika kulture (republičkih, regionalnih, gradskih) rade? Argumenti da se obnavljaju neke crkve u Vojvodini, svakako nisu opravdanje da se ne spašavaju objekti isto tako vredni o kojima oni po zakonu takođe moraju da vode stalnu brigu a zašta nisu potrebna nikakava finansijska sredstva već isključivo poštovanje propisa.

Naročito se u poslednjih nekoliko godina iznosi i potreba da se dvorovi (Stari i Beli) pretvore u javna dobra sa svim svojim likovno-umetničkim i primenjeno-umetničkim inventarom (dok eventualno ne budu vraćeni njihovim vlasnicima). Isto je pitanje i sa Predsedništvom Srbije (kancelarijom Milana Milutinovića) koja je nekada bila "Muzej kneza Pavla", a kako je govorio pok. prof. Lazar Trifunović, mi smo jedina zemlja koja je od muzeja stvarala dvorove (posle 1945. godine kada je novouspostavljeni revolucionarni režim useljavao svoju boljševičku vlast po nekadašnjim dedinjskim i gradskim dvorovima, palatama i vilama te od muzeja pravio kancelarije) za razliku od civilizovanog sveta koji je potpuno obratno, od dvorova stvarao javna, opštekulturna dobra - muzeje, legate, zadužbine, umetničke, javne spomeničke komplekse itd. Ali zašto bismo mi uopšte bili deo sveta i ličili na civilizovana bića? Čime smo to uopšte zaslužili trpeći punu deceniju bezumlje kome se može dati čak i klinička dijagnoza. Jer, kako je nedavno rečeno, ovdašnja vlast ne samo da je savršeno ubeđena da će njenim odlaskom propasti Srbija, već će se isto dogoditi i sa svetom, odnosno sa njenom promenom on bi propao, nestao, izgubio bi se u brlogu svih svojih strahota koje se svako veče redovno i detaljno nabrajaju u dnevnicima RTS-a.

Ali to i jeste posao ove vlasti, mislim, da kako je nakaradno započela, da u tom poslu do kraja i istraje na svim planovima pa i u oblasti urbanizma i zaštite pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara. (Da se ne zaboravi da su kao "kolateralna šteta" polomljena i stakla na Muzeju savremene umetnosti koja čak šest meseci nisu bila zamejena pa je to prouzrokovalo opasnu pojavu gljivica na umetničkim delima a o tome direktora nije bilo briga, pardon, zapravo moguće ga je i bilo ali on za to naprosto nije imao vremena usled neprekidnog boravka u svim postojećim i novoizmišljenim slikarskim kolonijama i zauzetosti drugim poslovima koje mu je otvorilo uzurpirano mesto što mu ni po kojim kriterijumima, osim kafanskim, nikako nije moglo pripasti. Kao u ostalom ni u jednoj ranijoj prilici kada je nestručnim izvođenim građevinskim radovima upravo on doveo u ozbiljnu opasnost zbirku skulptura koje taj muzej treba da "čuva". Najzad, ti problemi se nedotiču ni njegovog ministra čije se ambicije sve očiglednije kreću u sasvim drugom pravcu od onog koji nalaže njegov osnovni zadatak, niti ikog drugog koji je takođe pozvan da promptno reaguje na ovakve primere najočiglednijeg kulturnog štetočinstva.)

Pa ako je takva stvar sa brigom vlasti i njenih profesionalnih institucija oko ovih "sitnica", kako je moguće da se na te procese ne obazire ni "budućnost ove zemlje". Ali to je već problem koji zahteva detaljniji odgovor koji se ne tiče samo naših naravi (na koje sadašnja vlast izgleda da jedino i računa zaglibljujući se u sve veće i teže probleme) već i objašnjenja uzroka sveukupne socijalne te potpune individualne zapuštenosti. A kraj ovome je i tako blizu i tako daleko.

Jovan Despotović

Danas, 7. april 2000.