Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Strah od promena / Svetlo i mraku

Disciplinovanje, odnosno uređivanje u skladu sa aktuelnim idejnim programom vladajuće koalicje svih onih koji ne liče na njih niti misle kao oni - od nezavisnih medija i novinara, zatim univerziteta, profesora i studenata, sve do umetnika, intenzivirano je u najnovijem periodu kada je režim po prvi put u poslednjih osam godina osetio stvarno i, po njega, opasno zahlađenje odnosa međunarodne zajednice. Civilizovani svet je najzad rešio da ih stavi u izolaciju a ne kao do sada samo njihove domaće žrtve. To je ujedno bio i znak da se krene u odlučno izmirivanje računa sa svima onima koji nikako nisu pristajali da žive u uslovima diktature niti da budu pasivni, zombirani svedoci jednoj nakaznoj vlasti sa paklenim namerama i učincima. Oni koji po vlastitim načelima ne pripadaju ikakvom civilizovanom poretku odskora su krenuli u frontovski obračun sa ostatkom pobunjenih građana koje doživljajavu kao deo novog svetskog poretka.

Ponovno izvođenje na sud Miroslava Nuneta Popovića, vođe umetničke grupe Magnet, pod iskonstruisanom optužbom da je dva policajca koja su ga hapsila zbog izvođenja performansa "88 jaja za novu gradsku vlast" (koji je uzgred bio prijavljen i odobren upravo od te gradske skupštine) vređao i time ih sprečavao u vršenju službene dužnosti, zašta mu je zapraćena kazna zatvora od šest meseci do tri godine, predstavlja potvrdu tog procesa. To da se tužitelji ni ovog puta nisu pojavili na suđenju otvara nekoliko pitanja, zapravo sugeriše neke sumnje. Jedna je da njih dvojica baš i nisu toliko sigurni, niti su spremni da se na osnovu lažnih optužbi suoče sa okrivljenim Nunetom Popovićem. A to da javni tužilac i dalje insistira na krivičnom gonjenju pokazuje da se radi o direktnom nalogu vlasti da se umetnik poštopoto utamniči ne bi li ga pridružili onom knjaževačkom sabratu, aforističaru Bapsiju. Druga je da se ovim povremenim pritiskom, maltretiranjem i, u krajnjem slučaju, ponižavanjem jednog slobodnog mladog čoveka učini dovoljno ubedljiv efekat na onu javnosti koja bi mogla pomisliti da je ovde moguće nekažnjeno izvrgavati bilo kakvoj (naučnoj, medijskoj, umetničkoj) kritici vrhovne čimbenike vladajućeg poretka.

No, nasuprot ovim nagađanjima sasvim je transparentan postao strah režima od neumitnih promena koje se čak i njima čine vrlo skorim. Silina najnovije državno-represivne ofanzive prema slobodnoj akademskoj, inteletualnoj i umetničkoj javnosti u srazmeri je spram uverenosti da je ovo možda poslednji tren da se nepoćutni koji protestuju ili pružaju otpor kazne i zastraše, da se makar na unutrašnjem političkom planu (dakle za domaću upotrebu) ispolji tobožnja rešenost da se postojeći svetionici - oni koji tako očigledno osvetljavaju buduće vreme i epohu novog veka i milenijuma, ugase ne bi li pao potpuni mrak u skladu sa pomračenjem aktuelnog totalitarizma. Osećaju oni vrlo dobro da je, među svim ostalima iz tog časnog društva, i primer lične hrabrosti u pružanju individualnog otpora Miroslava Nuneta Popovića za njih bolan a za istomišljenike podsticajan. Efikasnost te borbe za novo društvo u Jugoslaviji nagoni ih na ovakve nerazumne poteze ma koliko da su za njih kompromitujući.

U čast progonjenog umetnika, neposredno pred početak rasprave na platou ispred Palate pravde u prisutvu novinara, ličnosti od javnog znača i druge publike koja je prisustvovala suđenju iskazujući time građansku solidarnost i odsustvo straha od samooslobađanja, te predstavnika brojnih stranih i domaćih nevladinih organizacija koje prate stanje ljudskih prava u Jugoslaviji, Saša Stojanović je izveo performans "Čovek". Stojanović je mladi stvaralac (Leskovac, 1968, slikar po umetničkom obrazovanju) koji je u poslednje vreme na svoj rad skrenuo pažnju javnosti u brojnim prilikama: u Prištini 1996, 1997. i 1998. godine ("Poslednji pokušaj lečenja zemlje"), Novom Sadu, Beogradu i Nišu !997, Novom Sadu i Beogradu ("Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija"), Beogradu ("Poslednji pokušaj lečenja zemlje" i "Umazane ruke brzo se peru") 1998. itd. pri čemu je dirao naša neuralgična ideološka mesta. Njegov najnoviji beogradski rad sastojao se od iscrtavanja konture Nuneta Popovića na hartijiu na kojoj je potom ispisao članove Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima: "Niko ne sme biti proizvoljno uhapšen, pritvoren niti proteran" i "Svaki čovek ima pravo da slobodno učestvuje u kulturnom životu zajednice, da uživa u umetnosti i da učestvuje u naučnom napretku i u dobrobiti koji otuda proističu. Svako ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa koji proističu od svakog naučnog, književnog ili umetničkog dela čiji je on tvorac." Objašnjavajući motive ovakvog nastupa Saša Stojanović je istakao sledeće: "Performans 'Čovek' je moj nežni način protivljenja besmislenom sudskom procesu protiv Nuneta Popovića, kojim se očigledno ugrožavaju osnovna ljudska i stvaralačka prava. Svojim radom, ja se borim za promenu autoritarne svesti".

Strah režima od promena očito je opravdan.

Jovan Despotović

Republika, br. 208-209, 1-31. mart 1999