Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Slikovne ispovesti Bogoljuba Arsenijevića Makija

U srpskom slikarstvu posleratnog perioda, među brojnim poetskim nizovima u kratkotrajnom periodu pedesetih godina, pojavila se i jedna grupa umetnika koja je stilski određena kao slikarstvo fantastične figuracije. Vodeći autori: Dado Đurić, Uroš Tošković, Ljuba Popović, Vlada Veličković čije je delo u tada obnovljeni modernizam (radije od teoetičara imenovan kao savremenost) posle prekida nastalog usled dogmatskog, ideološki doktrinarnog socijalističkog realizma, unelo novu živost, nisu nastojali da se uključe u oficijelne tokove domaćeg stvaralaštva, niti da budu uobičajeno etablirani, za tu epohu, u njen dominantni tok. Razlozi tome su nekoliki, a važniji su, s jedne strane, mentalitet ovih umetnika koji sebe nisu (makar tada) videli kao zvanične ili vodeće stvaraoce trenutka uprkos tome što je njihovo delo davalo osnovni pečat vremenu ranih godina šeste decenije, a sa druge, njihova umetnost, po temama, likovnim sadržajima, vizuelnoj ekspresiji i dr. ili se kosila ili je bila direktno suprotna likovnoj estetizaciji aktuelne umetnosti. Grubi, surovi prizori raspadnutih tela, genitalnih atrofija, deformacija ljudskih oblika, smrti, apokalipsi, nemogućih, iracionalnih i fantastičnih kombinacija formi itd, izazivali su uglavnom negativne reakcije iritirane publike koja je u njima prepoznala, sem umetničkog izraza, i eksplicitnu društvenu kritiku kao direktan udar na estetiku lepog kome je društvo, ne samo u kulturi, već i u svim ostalim oblastima tadašnjeg socijalnog života težilo još uvek vidajući rane od trauma prethodnog rata. Tamna strana života u ovoj umetnosti prevladala je neophodni optimizam izgradnje novog socijalističkog društva. I time je bila uspostavljena demarkaciona linija koju ne samo politički već ni tadašnji umetnički režim nisu hteli niti smeli da prekorače. Usledio je ceo niz posledica po te umetnike koji su odmah svrstani u slikarstvo surovosti, (a kasniji njihovi idejni nastavljači poput Mira Glavurtića, Radomira Reljića, Dragana Lubarde i dr. u crni talas), te je takva odrednica trebala da im da jasnu (dakako optužujuću) ideološku ocenu što je obavezivala na društvenu reakciju svih pozvanih - od političkih foruma do umetnički institucija, udruženja, kritike, medija...

Nije bez značaja ni činjenica da su ovi umetnici, otuda, ubrzo napustili Jugoslaviju i nastanili se u Parizu, prestonici fantastike ne samo u vizuelnom stvaralaštvu već i u ostalim stvaralačkim oblastima. I mada su vremenom padali u zaborav, naglo su se osamdesetih godina vratili u domaći umetnički život, sada gotovo kao mitske ličnosti ovenčane znacima istinskog uspeha (profesurama, luksuznim monografijama, podrškom velikih galerista i teoretičara, tržišnim rejtingom i dr.) sa brojnim sledbenicima koji su fantastiku razumeli kao likovni jezik kojim se može adekvatno, metaforički i simbolično odgovoriti na egzistencijalne izazove vremena.

Zahvaljući Ljubi Popoviću Valjevo je tada polako postajalo našim centrom figurativne fantastike čije je jezgro činio njegov veliki legata slika koje je poklonio gradu i Modernoj galeriji a njena programska okosnica bila je definisana upravo tom poetikom: u njoj su prikazani samostalno ili na grupnim i autorskim izložbama, praktično svi predstavnici ovog slikarstva, od njihovih istorijskih preteča do najnovijih generaciji. Tih godina njima se sasvim neformalno i bez direktnih veza priključio u svemu samouki (kako je sam naveo u autobiografiji) i Bogoljub Arsenijević Maki koji, začudo, nije imao prilike da izlaže u pomenutoj galeriji. Moguće je da je tome doprinelo i to da se Arsenijević ubrzo, od 1987. godine, opredelio za profesiju živopisca (kao da nije mogao da izbegne znamenje svog imena - nomen atque omen!) te je u Šabačko-valjevskoj eparhiji oslikao brojne crkve (tačnije četrnaest sa oko 5000 kv. metara fresaka) koje su okarakterisane pohvalnim ocenama. Budući, dakle, da je dugo vremena bio posvećen kanonskoj umetnosti koja se obraća malobrojnijoj publici (vernicima) za Arsenijevića se zadugo nije ništa čulo - sve do trenutka kada je u Valjevu podigao pravu narodnu bunu postajući njenim vođom i simbolom otpora opštoj propasti današnje Jugoslavije. Upravo je pod njegovim angažovanjem i nastao danas znameniti Valjevski pokret Otpora kao deo širokog pokreta antirežimske pobune. Posledice po Arsenijevića ubrzo su nastupile: tokom jednog boravka u Beogradu oktobra 1999. on je uhapšen i brutalno pretučen sa takvim povredama koje su zahtevale hitnu hospitalizaciju. Nakon toga osuđen je na tri godine zatvora (zbog ometanja službenog lica u obavljanju dužnosti) a do pravosnažnosti presude nalazi se u pritvorskoj jedinici valjevskog zatvora u kome se, sada u dramatično izmenjenim uslovima, vraća prvoj slikarskoj ljubavi - profanoj fantastici novih sadržaja kao posledici upravo ovakvog životnog mučeništva gotovo nalik starohrišćanskim martirijima svetaca koje je nešto ranije oslikavao.

U, da kažemo, prvoj fazi Arsenijevićevog stvaralaštva, a ono je ostvareno crtežima perom na papiru, prepoznajemo uobičajeni vokabular postnadrealizma: iracionalne, teške za dešifrovanje, vizuelno halucinantne prizore nalik starim majstorima (Hijeronimusa Boša na primer) koji su smešteni u iluzionističke, renesansne prostore, groteskne figure, sa zastrašujućim hipertrofiranim grimasama, prikovane na stubove poput krstova ili smeštene iza rešetaka kao da su u autorovim nesvesnim slojevima naslučivali kasnije bukvalne biografske događaje. I najednom, u najnovijim zatvorskim crtežima urađenim sa priručnim materijalom (hemijskom olovkom na koricama knjiga sa nimalo slučajnim naslovima: Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskijea Morisa Žolija, Bolest vladanja: vlast, opozicija i parlamentarizam u Srbiji na kraju XX veka Dragoša Ivanovića, Pitanje krivice Karla Jaspersa, Ne pristajem Zorana Ivoševića) njegove likovne metafore po žestini prizora čak prevazilaze životnu realnost makoliko da je ona već sama po sebi dramatična, užasna, gotovo smrtonosna za njihovog autora. U stilu, izrazu i postupku građenja likovnih predstava u toj seriji Bogoljub Arsenijević se nastavio na ranije crteže iz osamdesetih godina kao da nije bilo pomenutog prekida. Ali, ako su raniji radovi bili isključivo plod artističke imaginacije, današnji su direktni izraz njegovog egzistencijalnog stanja u najbukvalnijem smislu. Ispisani nazivi poput: Valjevski zatvor, 17. feb. Jura 2000, Istražni zatvor Valjevo, 17. feb, Soba gneva, 2000. feb. 17, Slika sveta ništavila, jauk 2000, feb. 25, Svedočanstva jauka, 2000, feb. 27, Nihilistička plaža jauka, 2000, feb. 27, Stanje sobe br. 8 (jauk) 2000, feb. 28, Vreme jauka 2000, feb. 29, Ćelija br. 7. 2000 (zanimljivo je da je isti broj imala i bolesnička soba u kojoj je ležao posle operacije), Čuvar južnog zida istražnog zatvora 2000, Predsoblje jauka 2000, Kafka u sanatorijumu, februara 2000, itd. poput svojevrsnog iscrtanog dnevnika svedoče o veličini patnje jednog, u najdubljoj svojoj suštini, upravo slobodnog čoveka koji stoga mirno čeka izbavljenje od učinjene nepravde. Taj put ga zasad jedino vodi kroz crtanje, kroz ove slikovne ispovesti ispunjene rugobama izobličenih nagih (tek nalik) ljudskih tela smeštenih (poput njega samog) u iracionalne predele i neljudske prostore koji jesu plod mašte, najcrnjih fantasmagorija ali i tamničke zbilje u kojoj se Bogoljub Arsenijević Maki nalazi.

Psiholozi bi najverovatnije zaključili kako je ova Arsenijevićeva ponovna potreba za crtanjem zapravo spasonosna za njegov narušenih duhovni život i zdravlje. Gledaocima, ljubiteljima njegove umetnosti, ali i ispoljene hrabrosti zbog pobune i otpora koje i po cenu vlastitog života uporno vodi bez namere da se preda, ostaje da se zarad najdubljeg poštovanja za već učinjenu žrtvu solidarišu sa tim činom koji se duboko utiskuje u svakog ko oseća istu ogorčenost i nepristajanje na udes što nas je skupa snašao. Mesto Bogoljuba Arsenijevića Makija u toj borbi već je utvrđeno - i zbog ispoljene istrajnosti životnog stava bez obzira na posledice i zbog umetnost kojom nam to poručuje.

Jovan Despotović

Centar za kulturnu dekontaminaciju, mart 2000 (pred. kat.)