Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Skulptura identiteta: primer Mrđana Bajića

Aktuelna izložba najnovijih radova beogradskog umetnika Mrđana Bajića, postavljena u Salonu Muzeja savremene umtnosti, programski je toliko definisana da se u njegovim radovima već zapažaju određene plastičko-formalne konstante i stilska ponavljanja karakteristična za prizornost skulpture osamdesetih godina. Da se podsetimo: Mrđan Bajić je rođen u Beogradu 1957. godine, kontinuirano je prisutan na javnoj umetničkoj sceni od 1983, kada je njegovo delo kao plastički koncept novih kvaliteta, promovisano u Galeriji Doma omladine, a odmah zatim i u Galeriji Studentskog kulturnog centra. Bez stilskih nedoumica ono se razvijalo sve do ove izložbe. M.Bajić je 1983. godine završio postdiplomske studije na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu kod prof. Jovana Kratohvila (kod koga je i diplomirao na vajarskom odseku), a od 1985. radi kao asistent na istoj školi. Od kada se pojavio sa svojim adovima, označio je jednu izrazito individualnu poziciju u recentnim vajarskim transformacijama, što je odmah uočeno, pa je postao neizostavan u onim grupnim autorskim izložbama koje problematizuju aktuelne umetničke tendencije.

Pred sebe, odnosno pred sopstveno delo, Bajić je postavio sledeće pitanje: "Kako doći do tačke gde oblici postaju upotrebljive prostorne strukture i nosioci narativnog; gde tvrđave, zvonici, radari, sateliti, trotineti, kuće, muzeji i delovi silnih drugih skulptura, reke i jezera, masline i brodovi, fontane i gradovi, postaju nosioci asocijacija koje su spremne za svakovrsne transformacije? Dakle, da li je moguće, oslanjajući se na naše, sa svih strana popunjavano, iskustvo gledanja i pamćenja, koristeći se montažom vizuelnih formi, zatvoriti novi asocijativni značenjski krug skulpture u odnosu na retoričnost njenih oblika?" Sledeći ovakvu ideju, vajarski proizvodi Mrđana Bajića, sa unutrašnjim kompleksom sadržaja i mnoštvom novih, uglavnom ne-vajarskih materijala (poliester, aluminijum, terakota, sintetička trava, akrilik, točkovi za nameštaj) i dr.) sačinjavaju skulpturu prizornosti, jednu izrazito senzibilizovanu situalciju definisanu kao konačno delo, ali koje inicira brojne varijante tumačenja i povratnog doživljaja pri opservaciji. Tradicionalna simbolička igra otkrivanja značenja i sadržaja u ovim delima oplemenjena je još i mitskim sazvučjima formi, koje, bezmalo, dobijaju i ponešto od ritualne osobenosti. Ovakvi formalno-značenjski zahvati M. Bajića upravo i insistiraju na što većem prisustvovanju posmatrača, gotovo identifikovanju njegovih senzornih i emotivnih potencijala.

Ako, na prvi pogled, ovi radovi imaju određena precizna obeležja oblika (piramida, podmornica, Vavilon, kada itd.) asocijativnom eliminacijom ubrzo dolazimo do transcedentnih značenja defunkcionalizovanih predmeta (kada u kojoj se ne može kupati, sanke koje se ne mogu klizati, vetrenjače koje se ne okreću, zvona koja ne zvone). Dakle, za Bajića jezik skulpture je metajezik, govor o govoru promenjenih ili paralelnih realnosti koje nastaju kao plod krajnje oslobođene imaginativne volje stvaralaca.

Iako se odmah prihvata ozbiljnog posla - dešifrovanja mnogobrojnih značenja skulpture Mrđana Bajića, kritika je ipak više išla već prohodnim putevima tumačenja. Opšta mesta umetnosti osamdesetih lako su prepoznata (i) u Bajićevom delu, pa su na taj način i objašnjavana. No, neke njegove specifičnosti su manje uzimane u obzir.

Već od prvih izlagačkih nastupa, u delima M.Bajića mogla se uočiti određena potreba da se statičnost dela, njegova unutršnja nepokretnost i spoljašnja, empirijska, fizička uravnoteženost poremete, da se izazove naše iskustvo koje je naviko na samo jedan princip mehaničke statike. Mada je, kao školovan umetnik, bio do kraja svestan zahteva skulpture da sopstvenim izgledom ne narušava načela nepokretnosti, vizuelne i prostorne konačnosti koja je bila namenjena, pre svega, vajarstvu reprezentativnih ili figurativnih orijentacija, Bajić se nije zadovoljavao ovakvim uslovima, već je sopstveno delo destabilizovao upravo na toj osetljivoj tački. Svaki od njegovih figuravnih prizora, tokom ovog perioda, pokazivao je znake određene aktivnosti prema prostoru; u njima su inicirani doživljaji pokreta u statičnosti, jednog mentalnog, čak perceptivnog, pomeranja unutrar stvarnog fizičkog mirovanja. Zahevi koje je M. Bajić stavio pred svoj rad posebno se jasno mogu videti na ovoj izložbi, jer njegovi predmeti sve više postaju nestabilni: vertikale su izmeštene iz dopuštenog ugla nagnutosti, šine saonica ne teku baš paralelno, kade koje su ispunjene vodom do vrha mogu se, poput kolevki, zaljuljati itd.

Karakteristična je i upotreba boje u delima Mrđana Bajića. Sa povećanjem saznanja o mestu i ulozi skulpture u umetnosti ovog perioda, u Bajićevom iskustvu pojavila se i jedna nova potreba da vajarskom delu, osim njemu primerenih, striktnih medijskih osobina, pripoji i kolorističke komponente. U kompleksu zbivanja ovog stvaralačkog perioda uočene su i tendencije medijskog povezivanja jezika skulpture i slikarstva, a zatim i drugih vizuelnih sredstava. Bajić je vrlo brzo to zapazio i dao jednu zaista zanimljivu interpretaciju ovog preplitanja različitih plastičkih struktura već u seriji malih, intimističkih prizora nastalih 1983. godine. Tada utvrđene potrebe hromatskog razmatranja skulptorskog sadržaja u njegovom delu, danas su uvećane do jednog stupnja glamuroznosti, autorskog i individualnog znaka koji se prepoznaje kao autentičan i originalan ne samo u prostorima našeg kreativnog delokruga.

Napisano je već (na primer, Ješa Denegri u predgovoru kataloga za ovu izložbu) da je skulptura Mrđana Bajića izrazito postmodernog senzibiliteta, ali i sa određenim karakteristikama koje je približavaju ostacima modernizma s kraja osamdesetih godina. Ova prividna unutrašnja konfliktnost se, mislim, relativno lako razrešava ako se uzme u obzir vrsta umetničkog obrazovanja o kome je bilo reči ranije, a koja, pored drugih neophodnih osobina, zahteva i sasvim određenu odgovornost prema delu, prema konačnom artefaktu, samosvojnom i autentičnom poput vrhunskih kriterijuma vrednosti. U generaciji naših umetnika kojoj Bajić pripada, on je svakako ponajviše odstupio od ovih zadatih propozicija i maksimalno emancipovao sopstveno delo, sve do magičnih prostora dosad nepoznatih kreativnih sloboda postmodernog izazova.

Jovan Despotović

Moment, 13, Beograd, 1989