Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Pet godina CZKd / Održavanje prisebnosti

Kada je 1. januara 1995. godine, "Tačno u podne", u Centru za kulturnu dekontaminaciju, (i denacifikaciju kako se takođe naziva ova institucija čime joj se pojačava spektar "dejstva" u sredini višestruko socijalno i ideološki zagađenoj) priređena "I Dekontaminacija", za ovu priliku u tek "zakrpljenom" Paviljonu "Veljković" dotad potpuno zapuštenom i sa još vidljivim građevinskim oštećenjima na zidovima i plafonu, posetioci uprkos novogodišnjem raspoloženju nisu pokazivali uobičajeni optimizam nastupajuće godine usled trajnih posledica okončanog srpsko-hrvatskog rata i rata koji je još uvek trajao u BiH, kao i sa jasnim naznakama svih predstojećih krvavih drama i masovnih smrtonosnih raspleta na ex-jugoslovenskim prostorima. U tom raspoloženju skoro da su protekle sve ove godine njegovog rada.

Obeležavajući petogodišnicu CZKd-a prvom izložbom u 2000. "Pronađi se" (1-14. januar) Vesne Pavlović koja je načinila fotografski pregled njegove delatnosti u 59 slika uz koautorstvo Ane Miljanić koja je toj prezentaciji dala zanimljivu dramaturšku postavku, istovremeno je postignut ne samo jedan dokumentraristički efekat (arte)faktnog nizanja događaja, ličnosti i činjenica koji su markantno obeležili i reflektovali reagovanja na ovaj razorni period Jugoslavije u tekućoj deceniji, već je prikazan i vrlo široki obim najrazličitijih aktivnosti od umetničkih izložbi, autorskih projekata te dokumentarnih postavki sa mnogim dnevnoaktuelnim temama, a pre svega bila posvećena teatarskoj delatnosti sa četrnaest kompletnih produkcija od kojih se danas pet paralelno izvodi, preko gostovanja iz zemlje i inostranstva brojnih eminentnih ličnosti poput Đerđa Konrada ili Bibi Anderson, protestnih tribina povodom progona i utamničenja intelektualaca i umetnika (Nuneta Popovića ili Fljore Brovine na primer), protiv svakog oblika represije režima, pa i onih najbrutalnijih kakvo je ubistvo Slavka Ćuruvije, in memorijama onim stvaraocima koje oficijelne institucije smišljeno potiskuju iz nacionalnog sećanja kao što je Danilo Kiš, promocija knjiga, premijera alternativnih filmova autora kakav je Želimir Žilnik, demonstrativnih okupljanja, uličnih predstava Sonje Vukičević pred kordonom policije u vreme protesta 96/97, otvorenih razgovora o zaoštrenim i bolnim društvenim i političkim pitanjima koja su sve ovo vreme potresala Jugoslaviju sve do njenog konačnog rasturanja, kulinarske akcije Nebojše Popova "opasuljivanja" građana... Po ovome, Centar je iako nezavisna, alternativna kulturna institucija preuzela ulogu mnogih oficijelnih kuća koje nisu imale hrabrosti da progovore o najtežim problemima koji su nas temeljno potresali svih ovih godina osuđenih na puko preživljavanje i trajanje na egzistencijelanoj i profesionalnoj ivici.

U ovom malom pregledu ograničićemo se tek na izložbenu delatnost CZKd-a koja u poslednje vreme ponovo izaziva reagovanje dela javnosti nastojeći na različite načine da od njega načini nekakav anahronizam pod nazivom "Museum Veljković" previđajući da je upravo realizovani likovni program znatno prevazišao smisao i potrebe institucije koja danas nema isti cilj kakav je imala kada je osnovana. Vreme se toliko dramatično promenilo da bi još jedna mrtva kulturna institucija bila neproduktivna u epohi kada je neophodno jedno novo oživljavanje, traženje drugačijih puteva i probijanje kroz okamenjena uska vrata društvenih tokova - naročito onih kulturnih i umetničkih kako je to Borka Pavićević sa saradnicima u pravom trenutku uvidela i projektovala uprkos svim ometanjima.

A samo taksativno nabrajanje (nehronološkog izbora) iz likovnog programa dovoljno ubedljivo o tome svedoči. Nakon početne I Dekontaminacije, usledile su inostrane izložbe: Contra-dibidon i Likovna radionica (Ljubljana), Give Me Back my Flag i Transformers (Pariz), Tuzla-Beograd 1996, Zračenja (Skoplje) i posebno zanimljiv Haos u akciji (simultana likovna manifestacija u 11 evropskih gradova linkovana videom i kompjuterima); zatim autorski projekti: Camera Lucida i Ubistvo (godišnje izložbe Centra za savremenu umetnost Fonda za otvoreno društvo), Još uvek smo na ulicama ’Žene u crnom’), Tendencije ’90-tih: Hijatusi moderne i postmoderne, Više od pištaljke, Pertej, Kako se zoveš?; dokumentarne: 300 brojeva (naslovne stranice nedeljnika Vreme), Druga strana istorije (10 godina Republike) i Sajam školske opreme; brojne postavke slika, kolaža, skulptura, objekata, instalacija, fotografija, videa, dizajna, performansa: Developing/ment (fotografije), Foto Safari, Paprika (akcija i instalacija), Ko was šiša (akcija), Retrospektiva nacionalnog interesa (slike), BIS (skulpture), Dekontaminacija erosa (slike i skulpture), Nokturno (slike), Isečci iz dnevnika jednog štampomana (slike-kolaži), Biblijske aplikacije (kolaži), Bili smo deca (fotografije), Kameleoni (slike i objekti), Shangri-la (slike), Žudnja (objekti i slike), Downtown (fotografije), Susret otpadnika (performans), PE-LD (eksperimentalni grafički dizajn), Apel za mir (skulpture), Individualna kultura protesta (slike), Crna zvezda (performans i video); obeležavani su jubileji; Ajd’ sad (godišnjica Led Art-a); priređivane specijalne izložbe: Ecologis (dečijih radova), Aukcija slika za Studentski Parlament, Underground (posvećena suđenju Nunetu Popoviću), ili u okviru velikih manifestacija: Zabranjena slika nekad i sad (Festival "Žudnja za životom, WR u Beogradu" kada je prvi put prikazana "Svečana slika" Miće Popovića zbog koje mu je otkazana izložba 1974. godine), započeta je i produkcija CD-a: Perfect Future (Dejana Atanackovića uz kreativnu saradnju Zorana Živkovića), predstavljen je rad polaznika foto-radionice Vesne Pavlović i Centra za stvaralaštvo mladih Dragane Marković.

Dakle, od umetnika, tu su za pet godina izlagali od najstarijih Vide Jocić i Halila Tikveše, zatim srednje generacije: Marije Dragojlović, Nikole Džafa, Dragoslava Krnajskog, Dragana Dangubića, Zorana Naskovskog, Miroslava Pavlovića, Talenta, do najmlađih: Dejana Grbe, Ognjena Radoševića, Mirjane Petrović, Ivane Popović, Ivane Kličković, Saše Stojanovića, Škarta, te Brede Kralj i Jurija Krpana (Ljubljana), Fabrice Domercqa, Vuka Vidora i Fabrice Langlada, (Pariz) i još mnogih na grupnim izložbama sa kojima se bi se tek mali broj vodećih kulturnih ustanova u današnjoj Jugoslaviji mogao pohvaliti. A ako se ima u vidu pomenuti široki dijapazon rada CZKd-a, tek tada se dobija pravi utisak o mestu i značaju likovnog programa koji je realizovan.

S druge strane, u poslednje vreme zabeleženo je i preuzimanje atributa "dekontaminacija" od strane jedne, po broju članova, simpatizera i glasača, minorne partije ali odlučujuće po političkom uticaju koja njime zapravo nastoji da "disciplinuje" nerežimske medije na nekavoj lažnopatriotskoj osnovi, previđajući dakako sa razumljivim razlogom i smisao "denacifikacije" društva kroz ideologiju kojoj je ona takođe značajno doprinela. Zbog toga bi izložba "Pronađi se" mogla upravo nekim njihovim idelozima (mada je jedan od njenih čelnika bio svojevremeno prisutan na razgovoru o pozorištu) da pomogne da se (pro)nađu na onoj strani koja je zabrinuta, većinom smrknuta i užasnuta nad prizorima koji su nam uz njihovi zdušnu pomoć napunili istoriju i memoriju, i što je najgore, najmlađim generacijama definitivno kontaminirali i nacifikovali detinjstvo.

Centar za kulturnu dekontaminaciju (denacifikaciju) za proteklih pet godina obavio je ogroman deo posla održavanja (uz krajnje napore) makar minimalne prisebnosti i zdravog razuma kod svojih redovnih i povremenih posetilaca (kojima je izložba upravo i posvećena). A to ne da nije malo, nego je ogromno u poređenju sa intenzitetom opšteg, pa i kulturnog te umetničkog štetočinstva što nasuprot njemu stoje poput bauka čak i ovde neminovno prolazeće epohe.

Jovan Despotović

Danas, januar, 2000.