Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

New Now / Umetnost osamdesetih – Novi sada

Slikarstvo se u naletu obnavlja. Najmlađa generacija slikara nove imaginacije, novog senzibiliteta, proslikala je u punom intenzitetu, euforično. Okupljeni su oko večne, stalne želje i potrebe uživanja u slikanju. Današnji ikonofili stvaraju epikurejski prostor unutar mlitavog, plumrtvog umetničkog sistema – i to u njegovom najvitalnijem delu: radu u materijalu, koji je tokom protekle decenije bio izostavljen i izgledalo je da novog slikarstva više ne može biti.

Za pokret obnove slike istorija likovnih izraza avangardi dvadesetog veka je otvorena knjiga za potpuno slobodnu pretragu po uzorima sa kojih se nadahnjuju krajnjom pokretljivošću. Ovakav odnos prema tradiciji uslovio je da se izbriše razlika između figurativnog i apstraktnog, i doveo je do toga da se oni preklapaju, ukrštaju bez narušavanja identiteta i unutrašnjeg saglasja. Pri tome nastaje specifična miks-referentnost prema istorijsko-umetnički sankcionisanim pokretima jor novo slikarstvo svesno stvara utisak jednog meta-integralnog uočavanja i reafirmisanja preteča. Novi sada izbegavaju konzervativnu akademsku strogost izraza, stilsku i artističku čistotu manira. U fenomenološkom pogledu ispoljava se potpuno odsustvo brige oko toga šta je slikarstvo po propozicijama. Novonastajući pikturalni postupci grade sliku posebne namene čije je osnovno svojstvo opsesivno delovanje, postizanje snažnog utiska, proizvođenje drugačijeg doživljaja. Nova slika izričito teži medijskoj formalizaciji nove osećajnosti, ona je ambijentalizovan prostor predstave. Rad u materijalu je ponovo otkrivanje zaboravljene mogućnosti.

Novi sada su istakli zahtev da se u okviru logike razvoja izraza dogode nepredviđene promene koje su u osnovi shvatanja tek promovisanih umetničkih stavova: da se bez izvinjavanja i obrazloženja menjaju izraz i postupak po potrebi, po trenutnom raspoloženju. Oni svesno nastoje da do apsurda dovedu mogućnost klasifikovanja svog rada u okvire paseističkih stilskih kategorija. Novi sada iznose dokaz u prilog tezi o diskontinuitetu razvoja stila i izraza.

Kada nema preduslova za uticaje domaće umetničke tradicije, a takođe ni potrebe za stvaranje vlastitog nacionalnog identiteta, danas se vrednost ovih slika određuje zauzimanjem internacionalnog mesta u okviru glavnog toka savremene umetnosti: novo beogradsko slikarstvo se ne nastanjuje na lokalnim osnovama koje bi ga kao i uvek dosad odvelo na marginalni položaj, već upravo dosezanjem do vitalnog i aktuelnog stvaralaštva. Posle uključivanja u internacionalnu umetnost tokom proteklih godina, najmlađi sa početka osamdesetih iznova otkrivaju individualni kosmopolitizam na nivou slikarskog akta koji je istovremeno i pokušaj da se skrene pažnja na slikarstvo u društvu i vremenu koje je za njega izgubili interes. Ovo slikarstvo je izražavanje otpora snažnoj duhovnoj totalitarizaciji proklamovanjem jednog krajnje subjektivnog, autonomnog umetničkog prava na stav, na otpor degenerativnoj idejnoj uniformnosti i banalnom estetiziranju.

Izložene slike nastale su u širokom rasponu namera i pristupa: od jedne iracionalne linije, osećanja za igru, poetike između snova i ironije, preko ispitivanja delovanja aktivnih kolorističkih nanosa čiji se ritmovi prenose na susedne slike, ili su naglašavani posebnim oblicima slika i dodataka uz njih. Koloristički intenzitet se postiže eksplozivnim pražnjenjem energije, bukvalnim razapinjanjem slikarskih emocija na velikim površinama. O ovim slikama se može govoriti kao o jednodimenzionalnim platnima pošto sem boje-u-akciji nema drugog sadržaja. A ako se i pojavi figura ona je semi-realistički element upotrebljen kao apstraktna aplikacija. S druge strane, sem osnovnih, čisto artističkih uzora, ovo slikarstvo prima u jednom delu uticaje novotalasne muzike, psihodelika i instant-arta.


Jovan Despotović

Galerija „Pinki“, Beograd, maj-juni 1982 (pred. kat.)