Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Nenad Racković: 'Kolekcija '97'

Beogradska alternativna umetnička scena uvek je pokazivala vidne znake vitalnosti, a u kriznim vremenima, onima koja su se odlikovala i ponajvećim duhovnim posrnućima, ona je povremeno prerastala čak u paradimatične fenomene epohe. Posle 1950. godine naša tadašnja, sasvim uslovno govoreći, alternativna scena zapravo je gradila jedan novi kreativni polet nakon, za slobodnu umetnost, zatamnjenih godina socrealizma. Šezdesetih godina ona je znatno izbujala, pogotovo nakon godine srudentskog bunta 1968. i pomicala je umetničke slobode i uopšte shvatanja same umetnosti znatno izvan i iznad zvaničnog socijalističkog estetizma koji je zamenio socijalistički realizam. Druga linija umetnosti sedamdesetih obuhvatila je Novu umetničku praksu, konceptualnu umetnost i njihovu prirodnu saveznicu – alternativnu scenu, i one su zajedno, po prvi put u našoj posleratnoj umetnosti poprimile konkretni i zaokruženi estetički profil, te određenu teorijsku definisanost. Umetnički pluralizam osamdesetih, odnosno, postmoderna paradigma, tolerantno je primila svaku vrstu i oblike estetičke ekspresije, a dobrim delom integrisana alternativna scena izdvojila je samo one važne fenomene koji su gradili lik ukupne umetničke obnove toga vremena, i to u svim oblastima visoke umetnosti i masovne kulture – rok-muzike i mode do novih medija u vizuelnim umetnostima. Ova velika veselost osamdesetih mogla je upozoriti na skorašnju ratnu traumu: devedesete su usled civilizacijski poražavajućih događaja, snažno generisale i nove alternativne procese u umetnosti koja se ponovo rodila, i, kako sada vidimo, sa uspehom opstala u jednom, sada već totalno poremećenom sistemu, te je upravo ta činjenica umetnicima privrženim ovoj vrsti kreativnog ponašanja otvarala silne mogućnosti – koje su oni dakako i iskoristili.

Nedavno je u Beogradu, u nekadašnjem Bioskopu Rex, uz brojne umetnike kojima je već utvrđeno mesto u najzvaničnijem domaćem umetničkom sistemu okupljenih na izložbi 'Pogled na zid', bio dat i zanimljiv presek kroz lokalnu alternativnu i andergraund scenu u kojoj deluju i umetnici popot Talenta, Saše Markovića, Đileta Markovića, Dragana Srdića ili grupa Škart, Klipani u pudingu i FIA.

Među ovim umetnicima našao se i Nenad Racković (rođen u Beogradu 1967. godine, studirao glumu na Fakultetu dramskih umetnosti, a pojavljuje se kao vizuelni umetnik i performer od 1985; poznat je takođe i po ulogama u pozorišnim komadima i filmovima kakav je Žilnikov 'Marbl Ass'; objavljuje u tekstove u Beorami i drugim časopisima), koji je tipičan predstavnik alternativnih i marginalni umetničkih pokreta sa off-scene, ovakvih, evidentno temeljno kriznih vremena u svim njegovim karakteristikama od ideologije do seriozne umetnosti.

Sam naziv sadašnje Rackovićeve izložbe 'Kolekcija '97' dorektno pokazuje u kakvom se krugu interesovanja on danas kreće. Izložba je, dakle, komponovana od brojnih njegovih radova-komentara u rasponu od konceptualne umetnosti preko neo-geo stila do high-techa (umetnosti visokih tehnologija) koju on radikalno dovodi pod znak pitanja vlastitim hand-made (dakle, ručno rađenim) delima. Ova vrsta kreativnog cinizma (i autocinizma, mora se primetiti) nije okrenuta isključivo prema estetičkom kompleksu pitanja, već prema snažnom zadiranju i u oblast šireg prebivanja umetnosti – u domen politike i ideologije.

Tako, sem komentara na amblematske radove našeg poznog modernizma, recimo Koste Bogdanovića, ili dematerijalizovanih dela Ere Milivojevića, neo-mondrijalističkih radova beogradskog kruga i tehnospiritualizma najnovije generacije iz sredine devedesetih, kojoj i sam Racković po godinama pripada, na ovoj izložbi se sučeljavamo i sa njegovim odnosom prema naci-artu (te njegovim simbolima kakav je kukasti krst), destrukcijama vođenim u ime ideologija (sredstva masovnog razaranja poput dinamita), ikona klasičnog vremena prerađenim u avangardama s početka ovog veka (na pr. Portret Monalize) itd. Prazni ramovi, slike okrenute licem prema zidu, izobličeni i dekontekatualizovani objekti, ambijenti i instalacije obesmišljenih umetničkih proizvoda, zbilja, sve su to primeri jedne moguće anti-kolekcije, ili korekcije uobičajenih pojava u umetnosti prerađenih Rackovićevom imaginacijom. A zapravo je sve ovo i priča o današnjem moralu čije se negativne reperkusije možda ponajbolje zapažaju upravo u osetljivim procesima umetničkog stvaralaštva – sve besmislenijih i sve nepotrebnijih gomilanja radova recentne produkcije koje polako poprimaju izgled opšte nepreglednosti.

Ovaj, u biti, (auto)destruktivni i ekscentrični umetnik toliko temeljan u svojoj nameri da mu možda upravo takav radikalizam osigurava poziciju vodećeg protagoniste na aktuelnoj beogradskoj (ali i srpskoj) alternativnoj sceni, zasigurno spada u današnju simboličku pojavu. Njegov energetski potencijal koji na različite načine, kako smo na izložbi videli, prekopava po umetnosti toliko je velika, duboka i intenzivna da praktično dobar deo slične, paralelne produkcije danas generiše i ohrabruje. Otuda se može reći i da ovakva vrsta umetnosti počiva i na zaista značajnom potencijalu i vitalizmu samog Nenada Rackovića, o čemu ova prezentacija njegovih radova ubedljivo svedoči.

Jovan Despotović

Treći program Radio Beograda, 1. novembar 1996