Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Muzejsko-galerijski sistem (u sadašnjim okolnostima)

Sveopšte urušavanje i kulturnog područja sadašnje Jugoslavije koje nije potrebno posebno dokazivati jer je ono belodano već na prvi pogled, dakako je sticaj mnogih spoljšnjih i unutrašnjih okolnosti te stoga kao njen integralni deo – muzejsko-galerijski sistem, nažalost, ali prirodno i logično, pokazuje isto tako negativne karakteristike.

Ako je postojalo opravdanje da za vreme NATO bombardovanja naše muzejske institucije od najvećeg nacionalnog značaja budu zatvorene za publiku (pre svega njihove stalne postavke), one su se u tim ratnim uslovima ipak na nedozvoljeno različite načine ponašale. Na primer, Narodni muzej je svoju stalnu postavku odmah uklonio dok Muzej savremene umetnosti to čini tek kada usled bombardovanja palate Poslovnog centra "Ušće" stradaju njegovi stakleni zidovi, što je još jedan dokaz o neznalačkom i neodgovornom ponašanju uprave tog muzeja, sada već nije jasno zašto se stalne postavke još ne otvaraju za javnost. Ako je poodavno prestala ratna opasnost (kako je to rečeno sa zvaničnog mesta bez obzira na tačnost te odluke) i ako je isto tako poodavno počela obnova i izgradnja, valjda se i ove kuće od izuzetnog značaja za ovu naciju i državu trebaju adekvatno ponašati u "promenjenim" uslovima.

Već smo komentarisali da su i u ratnom periodu nastavili da rade pozorišta, bioskopi, koncertne dvorane, alternativne kulturne institucije i gotovo celokupna galerijska mreža sadašnje Jugoslavije. Čak su bile uočene i neke nove pojave (poput Otvorenog ULUS-ovog ratnog ateljea) koje su sa različitim uspehom odgovorile na krajnje dramatične izazove vremena. Kako pak danas izgleda galerijski sistem, poglavito u Beogradu, ali i u još nekim mestima koje smo imali prilike da u skorije vreme vidimo?

U unutrašnjosti, na primer u Nišu, Čačku, Pančevu, Novom Sadu, Subotici, Vršcu itd, polako se regeneriše izložbeni program koji poprima zanimljive obrise pre svega usled priliva novih generacija umetnika, uz istovremeni nastup i stvaralaca srednjih i starijih generacija koji su zabeležili određena stilska i jezika pomeranja u vlastitom kreativnom rukopisu. U zavisnosti od toga ko drži vlast u tim sredinama, lako se uočavaju i njene bitne krakteristike koje se kreću od serioznog i značajnog stvaralaštva pa sve do najgoreg kiča i šunda kojim se sasvim otvoreno teži iz čistih komercijalnih pobuda koje supstituišu ozbiljnu umetnost. Bezmalo, potpuno osiromašene opozicione opštine pokazuju daleko više sluha i interesa za pravu umetnost od onih koje režim i vodeća koalicija preko svog ministrarstva kulture zdušno pomažu sasvim otvoreno unazađujući ionako nizak ukus lokalne populacije.

Beograd kao da takođe preživljava temeljno preobraženje sa nekim bitnim osobinama koje ćemo ovom prilikom pomenuti. Dolazi do vidno ubrzane komercijalizacije galerijskog programa što je potvrda teze da je tzv. "umetničko tržište" sve suženije i da u njemu ima sve manje mesta za ozbiljno stvaralaštvo pa stoga ti uslovi u mnogim slučajevima diktiraju izmenu izlagačke politike. Vodeće galerije poput Salona MSU, Kulturnog centra Beograda ili Kolarčeve zadužbine postaju sve učestalije primer rada na samoj ivici umetničkog neukusa. U znatno boljoj situaciji ostale su galerije Doma omladine, ULUS-a i Grafičkog kolektiva koje se očigledno drže svojih starih estetičkih standarda pri izboru izlagača, ničim neremeteći jednu istrajnu dugogodišnju izložbenu politiku. No, najveći pad rada uočen je u galerijama SKC-a: tako je "Srećana galerija" potpuno zatvorena i pretvorena u CD-butik, a Velika galerija je promenila urednika likovnog programa pa od tog trenutka (sem u jednom slučaju) ta nekada prestižna galerija koja je čak izborila mesto na mapi svetske umetnosti, postaje duboko provincijska, nedostojna niti sopstvene istorije niti umetnosti koja danas treba da bude namenjena (ne samo) studentskoj populaciji.

Poseban fenomen danas predstavlja Galerija "Progres". Nastala na mestu nekadašnje galerije "Sebastijan" (kao obaveza kada je Marjanović dobio to mesto za izgradnju palate - poslovnog centra), jedne od nekoliko najuticajnijih jugoslovenskih izložbenih prostora sedamdesetih i osamdesetih godina, "Progres" u čijem se suterenu nalazi i jedan netoliko uspešno realizovan prostor za likovne izložbe, dakle, ta galerija sa promenjenim imenom preuzima jedan, nekada monopolski (u stručnom smislu) posao Muzeja savremene umetnosti - a to je međunarodna saradnja u ovoj umetničkoj oblasti. Naime, danas se gotovo isključivo preko ove galerije odvija internacionalna razmena izložbi: iz nje se naši umetnici šalju u inostranstvo - najčešće u jugoslovenske kulturne centre u svetskim metropoloma (poput Pariza, Njujorka, Rima), ili se u njoj priređuju izložbe umetnika iz Bugarske, Slovačke, Rumunije, itd, što u načelu nije loše samo pod jednom pretpostavkom: da je ta umetnost koja se prima zaista i najreprezentativnija za stvaralaštvo tih zemalja u ovom trenutku. Ali iskustvo, a dakako i uvid u trenutnu situaciju, pokazuju da stvari ne stoje tako. Pre će biti da se upotrebljavaju zapravo isti kriterijumi za izbor umetnika koji će biti pozvani kao i onih jugoslovenskih koji će u "Progresu" izlagati a potom biti poslati u svet. A ti umetnici, nažalost, uprkos njihovom nekadašnjem često nespornom značaju, više nipočemu nisu značajni za savremeno niti aktuelno srpsko stvaralaštvo u ovom trenutku. Šta ova pojava zapravo pokazuje? Pa jednostavno to da se umetnost uvek kreće za kapitalom - tamo gde ga ima uvek će je biti iako to ne mora obavezno da znači da je ta vrsta stvaralaštva od najvećih vrednosti i značaja u nekom trenutku kako nam pokazuje istorija umetnosti. Naprotiv, u ovom slučaju važi sasvim suprotno pravilo: ovde je ogroman državni i poslovni kapital (ili onaj u posedu lokalnog sveta novobogataša) stavljen isključivo u službi lažne ili u najboljem slučaju - mediokritetske umetnosti.

Na kraju istakli bismo i rad nekoliko od stotinak beogradskih nezavisnih, ili tačnije rečeno, privatnih galerija. Da ovom prilikom budu pomenute po svom radu zaslužuju iz mnogih razloga tek njih tri: galerije "Zvono", "Haos" i "Zepter". Zajedničko im je da su sve tri nekomercijalne u smislu da svoje vrlo profilisane programe nenarušavaju trenutnim zahtevima "tržišta" te da striktno slede vlastita, čvrsto postavljena programska načela.

"Zepter", pre svega, reaktuelizuje članove nekadašnje "Decembarske grupe" kao i umetnike te generacije, a to su, da se začas podsetimo, bili oni stvaraoci koji su nakon kratkotrajnog socijalističkog realizma, ponovo uveli srpsko i jugoslovensko stvaralaštvo u svetske tokove. Jedan godišnji ternim rezervisan je i za umetnika-početnika kome je to prva samostalna izložba. Potpuno suprotnu koncepciju ima galerija "Zvono" koja se specijalizovala da priređuje izložbe baš umetnicima koji su tek na samom početku karijere, a za većinu njih to su zapravo prve samostalne izložbe. Najzad galerija "Haos" se specijalizovala za jedan ne toliko prisutan umetnički medij - crtež, ali i ona se u svom radu, generacijski gledajući, ponajviše obraća mladim umetnicima, ali i crtežu u "proširenom polju" što će reći da ni ova stvaralačka disciplina nije protekla bez uticaja drugih sredstava izraza tako da njen program niukom slučaju nije redukovan na šturu - po definiciji, tehniku crtanja.

Zašto su za ovaj komentar izabrane tek pomenute galerije ako se zna da ih u Beogradu danas ima znatno više što registrovanih kao umetničke galerije, što kafe-galerija, što trgovine svega i svačega - pa i slika tzv. "umetnosti" ili bižuterije i papirnice. Osnovni je razlog da se inicira neophodna nomenklatura galerija sa podelom na one zaista umetničke i neprofitne koje će imati povlašćen državni status (poput galerija koje su na budžetima grada ili republike) a to podrazumeva potpuno drugačiju poresku politiku i maksimalne beneficije oko plaćanja dažbina, upravo oko njihovih cena zakupa poslovnog prostora, struje, telefona i dr. Sve druge radnje ili trgovine koje imaju naziv "galerija" a ne bave se promocijom ozbiljnog stvaralaštva morale bi da uz postojeća poreska opterećanja dobiju i poseban dodatak koji bi bio označen kao "porez na šund" i koji bi u skoroj budućnosti omogućio da Beograd umesto tri dobije barem trideset i tri prave privatne umetničke galerije.

No, ovo je možda priča za neku daleku budućnost. Ono što bi se odmah moglo učiniti je da se na nivou republike i opština formiraju komisije sastavljene od istoričara umetnosti i likovnih kritičara koje će pratiti rad svih postojećih galerija i koje će u nekom doglednom vremenu, po ujednačenim kriterijumima, načiniti spiskove onih izlagačkih prostora koji ne podpadaju pod pogubnu, po ukus publike, komercijalizaciju likovnog programa. Time bi se javnost jasno upozoravala na skrivene i otvorene opasnosti na koje može naići u tzv. umetničkim galerijama a važan deo toga posla morao bi se videti i u kulturnim rubrikama dnevnih i nedeljnih novina te u elektronskim medijima koji se polako ali sigurno iz nerazumljivih razloga zatvaraju za ovu umetnost čime i oni daju ne mali doprinos ovom negativnom trendu. Za početak, pogotovo u ovom, kako smo u samom uvodu istakli, krajnje nepovoljnom trenutku za kulturu i umetnost, to bi bio prvi korak u pravcu uvođenja ozbiljnog reda i u ovoj oblasti javnog socijalnog života od posebnog značaja na koji oni koji već danas programiraju društvo novih političkih kvaliteta moraju na najozbiljniji način da računaju.

Jovan Despotović

III program Radio-Beograda, 28. decembar 1999