Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Muzej Savremene umetnosti u raljama levog i desnog totalitarizma

Posrnuću, potpunom, nacionalnog kulturnog projekta, ili kako je još nazvan spske kulturne renesanse poslednje decenije ovog veka, doprineli su mnogobrojni razlozi: rat, sankcije, katasrofalna kadrovska politika u svim oblastima javnog života, potiskivanje urbane kulture koja je ionako bila na slabašnim nogama ali je postojala i uspešno je gradila kulturni identitet srpskog naroda. Opšte stanje kulture u nas dovedeno je poslednjih nekoliko godina na najniži nivo: na totalnu dominaciju hibridne narodnjačke potkulture u svim mogućim varijantama, na šovinistički patriotizam i kič-nacionalizam prisutan u svim umetničkim rodovima i medijima koji formiraju unutrašnju i spoljašnju javnu sliku o ovom narodu. Danas u likovnoj umetnosti dominiraju jedan laki pisac i još lakši slikar, jedan zakasneli pobornik brojgelovskih slikarskih škola čije likove preoblači u nacionalne kostime te ih utapa u aktuelnu šovinističku atmosferu, jedan odnedavno veoma istaknuti nacionalni borac za srpsku stvar, a koji je pre dvadeset godina takođe bio veoma angažovan poslenik - ali za islamsku terorističku politiku i muslimanski fundamentalizam, napokon, jedan lažni slikar koji je od poznatog beogradskog tapkaroša i falsifikatora na talasu novog primitivizma i neznanja proizveden u salonsku "umetničku" figuri. Ovakvom trendu opšteg upropašćavanja istinskih duhovnih i institucionalnih vrednosti veliki doprinos je dat i uvođenjem patriotizma sa Osme sednice u kuće od najvećeg nacionalnog značaja. Tako je Narodno pozorište ostalo bez vodećih umetnika i nosilaca repertoara, čiji direktor, politkomesar, u duhu najboljeg komunizma, ne poštuje ni sudske presude, Narodni muzej u svojoj 150. godišnjici organizuje veliku izložbu slikaru koji je takvu promociju zaslužio jedino svojim izjavama ljubavi šefu države, Muzej savremene umetnosti dobio je generalnog direktora po meri nove kafansko-KPZ-eovske sekte koja je u stanju da dela jedino kadrovsko-političke mućkalice.

Budući da je proteklo četrnaest meseci od kada je sa fotokopijom zapisnika o postavljenju u Muzej savremene umetnosti banuo Raša Trkulja, novopečeni generalni direktor, biće zanimljivo da se podsetimo sa kakvim je razlozima, idejama i ciljevima ovaj upad u instituciju od posebnog državnog interesa izvršen i šta je od svega istaknuto ostvareno.

Dolazeći u Muzej, centralno mesto optužnice izneo je sam budući generalni direktor: "Ja sam čovek koji obilazi sve izložbe u Beogradu, a u Muzej savremene umetnosti nisam ušao pet godina, jer za to vreme nisu otvorili - nijednu izložbu." U ovoj stručnoj i programskoj oceni rada jedne kuće od najvišeg nacionalnog značaja tačno je ono da Trkulja u Muzej nije uopšte ulazio, sem u jednom slučaju, na otvaranje jedne velike retrospektivne izložbe kada ga je zbog nedoličnog ponašanja (pijanog stanja) obezbeđenje izbacilo.

A među izložbama koje Muzej u tom periodu nije otvorio nalaze se i ovakvi poduhvati: deset velikih retrospektivnih izložbi kakve su Matije Vukovića, Vase Pomorišca, Olge Jančić, Koste Hakmana, Petra Omčikusa, Vana Živadinovića Bora, zatim, osamnaest izložbi iz međunarodne razmene poput grupe KOBRA, Georga Bazelica, Alvara Altoa, Roberta Mapletorpa, Barija Flanagana, Volsa, Le Kurbizjea, grupe Gutai, zatim, dvanaest tematsko-problemskih izložbi srpske umetnosti XX veka, pa dvadeset osam samostalnih izložbi srpskih umetnika, sedam izložbi iz bivše Jugoslavije itd. Muzej je u tom periodu organizovao i izložbe srpskih umetnika u inostranstvu: Save Šumanovića u Minhenu, Milene Pavlović Barili u Parmi, Male plastike u Budimpešti, bijenala u Veneciji, Sao Paolu i Sidneju itd. zatim izložbe srpskih umetnika u bivšim metropolama Jugoslavije. Dakle, za četiri godine teškog nerada priređeno je više od sto izložbi, što iznosi oko dvadeset pet godišnje. Prema onome šta je moglo da se vidi od izložbi koje je MSU priredio u protekloj godini, otvoreno je dvanaest izložbi, od toga šest iz programa koji je generalni direktor zatekao kada je banuo.

U poslednjem periodu mandata prethodnog direktora Zorana Gavrića Muzej je kupio, ili na drugi način prikupio, devedeset devet slika, četrdeset dve skulture, dvestotine osam grafika, sedamdeset dva crteža, šezdeset pet radova za zbirku novih medija, a prema podacima koji se u Muzeju kriju, u protekloj godini kupljena je 1 (jedna) slika?! Ovo je svakako dobar način da se obavlja osnovna muzeološka delatnost - prikupljanje muzejskog materijala. Od generalnog direktora – pripravnika (ovo direktorsko mesto je zaptavo prvo Trkuljino radno mesto) nije se ništa bolje ni moglo očekivati.

I ko sada ovde vara javnost i sa kojim razlozima? Ne možemo razumeti aktuelnu ministarku kulture kada kaže da joj je važnije kako se troše tuđe pare (na primer, Džordža Sorosa) nego novac ministarstva kojim gospođa ministarka rukovodi. Ili pak, da se sredstva Ministarstva kulture troše na izraziti kič, kao što je kupovina radova slikara prevaranata (akvizicija DM Tapija za Kruševac).

Još malo podsećanja: u vreme prethodnog direktora Zorana Gavrića, koji je iz svoje kancelarije isteran pod pretnjom policijske intervencije, pokrenute su tri edicije Muzeja: Teorija umetnosti, Srpska likovna kritika i Pojetike srpskih umetnika XX veka. Legat Vana Živadinovića Bora iz Oksforda doneo je upravnik Muzeja sam pakujući umetnikova dela i organizujući prevoz avionom. Pripremajući međunarodnu izložbu "8 x 2 iz 7", direktori osam evropskih muzeja kao komesari izložbe obišli su oko dvestotine pedeset ateljea iz osam evropskih zemalja. Samo u Beogradu obišli su oko trideset ateljea.

Još 1991. godine postignut je dogovor u Ministarstvu kulture (u kome su učestvovali upravnici svih kuća od republičkog značaja) oko rada na Novoj stalnoj postavci Jugoslovenske umetnosti XX veka Muzeja savremene umetnosti. Elaborat za nju bio je već urađen i kada je trebalo početi sa realizacijom započele su smicalice tadašnjeg ministra kulture Miodraga Đukića (a njegov sadašnji politički komesar, opunomoćenik za MSU, ni ne zna za ovaj poduhvat od fundamentalnog značaja za srpsku kulturu, a kamoli da je počeo da se bavi tim poslom). A kada je započelo organizovano bojkotovanje rada Muzeja u kome su važne uloge dobili i Đukićev zamenik za zaštitu kulturnih dobara kao i sekretar Ministarstva, stanje u kući je postajalo sve dramatičnije i to ne samo u programskom delu rada već i sa fizičkim stanjem zgrade, njenim održavanjem, čak i bukvalnom zaštitom umetničkih dela itd.
Do danas na neka pitanja javnosti još uvek nema odgovora: zbog čega Ministarstvo kulture Republike Srbije, dok je u njemu bio M.Đukić, nije htelo da finansira rad Muzeja savremene umetnosti na adekvatan i zakonski način? Zbog čega se nije odredilo prema postignutom dogovoru sa prethodnim ministrima oko programskog rada Muzeja? Ako je namera bivšeg ministra Đukića bila zaista utemeljena, a to znači da su iza nje stajali ozbiljni razlozi da izvede smenu na čelu MSU, zbog čega to nije uradio za vreme trajanja mandata već u jednom interregnumu kada je legitimnost njegove odluke mogla do bude dovedena u pitanje (a to je bilo vreme od nekoliko dana kada je izvršena smena kabineta dva predsednika republičke Vlade – R. Božovića i N. Šainovića). Ako predhodni upravnik Muzeja Zoran Gavrić, prema kriterijumima ministra Đukića, nije odgovarao njegovoj ideji o načinu rada ove kuće, zašto Gvarić nije razrešen dužnosti u vreme negovog mandata na legitimni način i u standardnoj proceduri?

Jedino na čemu je Zoran Gavrić u trenutku smenjivanja insistirao bila je primopredaja dužnosti: dakle, predaja ovog trezora nacionalnog umetničkog blaga nije bila obavljena na pedviđen - zakonski način. Posledice ovakve beskrupulozne samovolje i demonstracije gole sile – pogubne su. Gavrić je na potpis primio više od sedam hiljada umetničkih predmeta od svog prethodnika na mestu upravnika Muzeja i naravno da je ovaj nacionalni trezor mogao da preda legitimnom nasledniku jedino uz potpis. Zašto Ministarstvo kulture misli da se ova smena može izvršiti samo tupom voljom nekolicine udruženih kabadahija iz Ministarstva sa bljutavim, kič-patriotskim prenemaganjima? Zar je moguće da u bilo kojoj državi (a pogotovo onoj kojoj je naročito stalo da se o njoj misli kao o pravnoj) na saopštenje dotadašnjeg upravnika ustanove od republičkog značaja novoimenovanom generalnom direktoru da on, još uvek aktuelni upavnik Muzeja, o tom postavljenju ne zna ništa, jer ni od koga nije obavešten na institucionalni način, dobija odgovor kojim mu se skreće pažnja "da se ne pravi lud" i da su vest o imenovanju novog generalnog direktora preneli svi mediji. O ovoj zaista gruboj, primitivnoj uzurpaciji i beslovesnoj volji nekolicine neodgovornih iz Ministarstva telefaksom su tada obavešteni predsednik Republike i predsednik Vlade republike Srbije.

O posledicama ovakvog upada u vitalno tkivo srpske kulture govori još jedan podatak koji u celu ovu ujdurmu unosi novo svetlo. Na prvom Stručnom veću kome je predsedavao generalni direktor, kustosima Muzeja je saopšteno da je njihov plan rada za 1993. godinu 'pao u vodu' i da od sada ima da se radi po novom, dakako, onom koji naloži komesar nove srpske kulture, a on konkretno glasi: umesto retrospektivne izložbe veoma važnog srpskog slikara, kritičara, teoretičara umetnosti, profesora Beogradskog univerziteta čije je delo ostalo neistraženo zbog političkih razloga - jer je on 1945. godine "pao pod mačem revolucije", dakle umesto izložbe Branka Popovića ima se pripremiti izložba najpoznatijeg komunističkog diktatora u likovnoj umetnosti - Đorđa Andrejevića Kuna. Ironijom subine, ovde se radi, da se podsetimo, upravo o glavnim ličnostima čiji su životi povezani i opisani u romanu "Lagum" Svetlane Velmar Janković. Znači, sa novom nacionalnom, reformisanom, renesansnom srpskom politikom stigli smo dotle da se ma mesto žrtve koja je bezrazložno zapostavljana pola veka, stavljaju lišnost i delo njegovog dželata.

Dakle, ako je nastup nove srpske kulture u MSU bio da se umesto rehabilitacije nepravedne žrtve, što bi se moglo očekivati, naprotiv afirmiše njegov dželat, odnosno da se potvrdi jedna suluda komunistička nepravda, kako objasniti organizovanje, i to u istoj vodećoj kući srpske kulture, izložbe - provokacije novog srpskog fašizma? Ili je to ipak saglasno jedno s drugim ako se ima u vidu nedavni javni poziv glavnog ideologa srpskog fašizma glavno ideologu najveće komunističke organizacije kod Srba, iz koga ispada da je jaz između (srpskih) komunista i fašista manji nego između ove dve grupacije i evropske demokratije i liberalizma. Biće zanimljivo da vidimo kakav će odgovor uslediti na ovu nenadanu simpatiju. Ako ga uopšte bude, moguće je i to da se nama istorija ponavlja u sve kraćim vremenskim intervalima.

Kada je 1932. godine u bastionu srpske građanske umetnosti – Umetničkom paviljonu "Cvijeta Zuzorić" na Kalemogdanu Mirko Kujačić na zid zakucao jednu radničku cokulu i "uramio" je pravim slikarskim okvirom, čime je taj rad proglasio svojom slikom, označen je nagli, direktni uvod u onu vrstu slikarstva kod Srba koje će se nazvati socijalno angažovanim ili političkim. Sledeći ovu ideju klasno angažovane umetnosti, posle 1945. godine nastao je čitav pokret - socijalistički realizam - koji je u našim uslovima više važio kao politički nego kao slikarski pravac. Poslednjih tridesetak godina umetnici su se povremeno vraćali političkom angažmanu u stvaralaštvu koje je režim smatrao ideološki problematičnim: od apstraktne umetnosti i enformela do "Slikarstva surovosti" i "Slikarstva prizora" Miće Popovića. Početkom osamdesetih godina u krajnje zaoštrenim političkim uslovima na Kosmetu se začela programski (nacionalno) orijentisana srpska umetnost u radovima nekolicine stvaralaca, ali osim Muzeja savremene umetnosti u to vreme nijedna institucija nije poklanjala pažnju ovoj pojavi. Čak su i vodeća pera srpske kulturne renesanse devedesetih tada potpuno ignorisala ovu pojavu savremene umetnosti sa otvorenim nacionalnim obeležijima.

Jedna grupa novosrpskih stvaralaca različitih medijskih aktivnosti (literarnih, muzičkih, likovnih) pod nazivom POLITART pokušala je da u centralno mesto umetnosti vrati čisti politički projekat. Izložba koju je organizovao MSU, dakle ona ista institucija koja je pre godinu i po dana optužena za politikanstvo (jer je u svoj Savet pozvala dvoje uglednih opozicionih političara), u svojoj zabačenoj Galeriji-legatu Milice Zorić i Rodoljuba Čolakovića ukazala je na neke veoma zanimljive implikacije. Dakle, u privatnim prostorima ovog nekadašnjeg jugoslovenskog revolucionara odigrava se deo aktuelne drame srpske kulture koja se samodeklariše kao neofašistička - tačnije ljotićevska. I sam sastav umetnika na ovoj izložbi takođe je zanimljiv: tu je jedan profesor Beogradskog univerziteta koji je od komunističkog miljenika postao ratoborni nacista, jedna litererna zvezda u usponu, izbeglica is srpskog Sarajeva za koju je javnos prvi put čula posle čuvene naci-žurke, jedan osvedočeni totalitarni intelektualac i slikar kome je upravo svejedno u čiju se ideološku funkciju stavlja: komunističku, ili mladofašističku, ili muslimansko-fundamentalističku, ili pravoslavno-fundamentalističku, ili novosrpskonacionalističku itd.
Naravno da ovde ne može biti reči o konkretnim umetničkim delima, jer njih naprosto na ovoj izložbi i nema - izuzev nekoliko infantilnih kolaža, nekoliko krpa koje su nazvane "zatave", ili asamblaža sa umetničkim delima koja su do 1987. godine stajala u službenim prostorijama MSU. (Zapravo, jedine radove sa izgledom umetničkih dela načinilo je dvoje dece jednog od aktivista Politarta.) A da bi neka umetnost uopšte bila polit-art, ona mora imati i svoju artificijelnu dimenziju, recimo polit-smart osobinu. Ovako smo dobili nešto što liči jedino na polit-smrad.

Mnogo bi nam još mesta zauzelo nabrajanje svih posledica, stručnih i političkih postignuća generalnog direktora Muzeja savremene umetnosti, ali kao ilustraciju reći ćemo da se trenutno vode dva sudska sporo zbog neosnovanog raskida radnog odnosa, da najmlađi kustos u sadašnjem stručnom timu Muzeja ima oko pedeset godina (pet kustosa je od dolaska Trkulje po raznim osnovama i izgovorima napustilo Muzej), da je kao novi stručni kadar u Muzej dovedena dugogodišnja metresa generalnog direktora, da u Upravnom odboru Muzeja sedi nekvalifikovana radna snaga za poslove stručnog vođenja kuće, kakav je na primer referent za informacije (ni u vreme najgoreg samoupravljanja nije se dogodilo da se u Upavnom odboru Muzeja nalaze, na primer, stolari ili radnici obezbeđenja, već isključivo oni koji su za taj posao pozvani - kustosi). Da ne pominjemo krađe i oštećeja umetničkih dela koja su se za kratko vreme dogodila u Muzeju (poput nestanka jednog rada Branka Miljuša sa njegove retrospektivne izložbe, ili oštećenje slike Mališe Glišića iz stalne postavke, itd.).

I, na kraju, ako je jedna od manje naglašenih optužbi za prethodno delovanje Muzeja bilo da on u maloj meri zastupa interese srpskog naroda - što je bio izraziti bezobrazluk ako se uzme u obzir činjenica da je u stalnoj postavci i kolekcijama Muzeja srpska umetnost zastupljena sedamdeset prema trideset odsto u odnosu na celu bivšu Jugoslaviju, a takav je odnos otprilike bio i u programskoj orijentaciji Muzeja - kako objasniti najnovije organizovaje jedne isključivo političke izložbe koja demostrira krajnje desničarski totalitarizam - fašizam sa domaćim nazivom: ljotićevstvo! Ako je Muzej svojevremeno hteo da u svom Upravnom odboru ima i takve ličnosti kao što su Slobodan Rakitić i Zoran Đinđić, a što je tada zamereno kao grubo politikanstvo neprimereno jednoj kulturnoj instituciji, kako se danas tumači prisustvo u tom istom Upravnom odboru jednog otvoreno deklarisanog neofašiste? Da ne bi bilo zabune, lično nemam ništa protiv da se svako oseća i ponaša kako mu najviše odgovara, ali ono što je nemoguće jeste licemerje političkih prevaranata: nemoguće je da ovi novi i stari fašisti optužuju i izbacuju iz vodećih kuća srpske kulture politički neutralne ličnosti čije javne, stručne, profesionalne, stvaralačke reference nisu dovedene u pitanje. Kada ne želimo normalnu kulturu, politiku i demokratiju odmah dobijemo levi i/ili desni totalitarizam. Već je rečeno: hodanje bilo samo levom ili samo desnom nogom vodi direktno u provaliju.

Jovan Despotović

Vreme, 30. maj 1994, Vreme, 13. jun 1994
Književna reč, avgust 1994
Kultura vlasti, Index smena i zabrana br. l, Radio B92, 1994