Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Mrđan Bajić

U današnje vreme koje obeležava brza zamena formalno-plastičkih iskaza, često se ne prepoznaju, bar ne u prvom trenutku, jasne naznake kvaliteta. Zbog toga se dešavalo da (tradicionalistička) kritika često ignoriše te pojave ili beleži samo neka njihova sporedna obeležja. Takvi sudovi su uvek ukazivali na nedostatak vrednosti, nejasnosti stilskih koncepcija, konfuznost plastičko-oblikovnih postavki itd. To se događalo naročito onda kada su promene bile temeljitije, snažnije i euforičnije, a uz to je bilo malo vremena i strpljenja za istinsko pronicanje u značenja novih tokova umetnosti ovog vremena. Ali, pojavljivali su se i umetnici za koje je moguće reći da su središnje ličnosti tih tokova u čijem radu postoje vidljivi znaci visokih vrednosti.

Danas je ovo moguće primeniti na aktuelnu stvaralačku klimu i umetnika Mrđana Bajića (rođen u Beogradu 1957, gde je završio fakultet i posle diplomske studije na vajarskom odseku). Svoje radove nastale posle 80. godine izložio je istovremeno u dve galerije: skulpture u Domu omladine (magistraska izložba) i crteže u Stidentskom kulturnom centru.

M. Bajić je počeo da izlaže 1980, dakle upravo u godini koja stoji kao granična između dva poslednja umetnička razdoblja, i to crteže iako je tada završavao studije vajarstva. Interesovanje za crtež nije kod njega, kako je to obično slučaj sa skulptorima, formalne prirode da bi predočio sebi neke moguće varijante trodimenzionalnog predmeta. Crtež je već tada shvatio kao potpuno samostalnu delatnost koja je u vezi sa vajarstvom ukoliko maksimalno ukida granice koje postoje između ova dva medija. Prvi radovi u vajarskom materijalu, koje je izložio u Galeriji Fakulteta likovnih umetnosti ispoljili su osobine koje su ostale konstantne: sitna plastika je nosilac projekcije sasvim specifičnog subjektivnog osećanja kao i način materijalizacije umetničkih i estetskih shvatanja. Jedan naročito prefinjen osećaj za minijaturu, a veličina radova je u dimenzijama dlana, dovodi Bajića u red značajnih autora najmlađe generacije koja je nosilac promene osamdesetih godina.

Ubrzo posle početne serije, Bajić je u skulpturu uveo i boju, pri čemu je promenio i materijal: sada primenjuje poliester, terakotu, platno i hartiju koji mu omogućavaju da ih boji, a zatim da na njih aplicira matale, krzna, staklo, perje i dr. U odnosima, tj. razlikama koje postoje među ovim materijalima, uz dodatnu boju koja im pridaje poseban sjaj i punoću bogatog kolorističkog zvuka, izražava se velika delikatnost Bajića kao senzibilnog stvaraoca. Formalna svojstva ovih radova u funkciji su definisanja određenih ikonografskih i značenjskih sadržaja. Ovaj umetnik je zaokupljen aktom i figurom, prema tradicionalnom tematskom određenju, s tim što se ovde istovremeno radi i o nečem drugom: o sasvim naročitoj postavci te figure, njenom stavu (položaju) pri sunčanju, kupanju, tuširanju ili poziranju. One su sofistikovanog sadržaja, naracija im je složena i bogata simbolima i značenjima, čime im se pridaje stanovita artificijelnost.

Mrđan Bajić je na ovim izložbama ispoljio izvanrednu umešnost u radu s različitim materijalima i kulturu manuelnog oblikovanja što, uz ostala svojstva njegovih radova, govori o vrsti naglašene kreativnosti karakteristične početku tekuće decenije.


Jovan Despotović

Moment, 1, Beograd, 1984