Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Mladi 82. / Alter Imago

Jedna od najvažnijih karakteristika savremene likovne umetnosti je njeno unutrašnje difierenciranje po slojevima koji su u određenim trenucima (stilovi) potencirani u međusobnim odnosima. Glavno raslojavanje teklo je duž linije koju su činili elementi narativnog sadržaja dela (tema) i formalnih likovnih elemenata koji su neposredno uticali na čulno doživljavanje dela (dekorativnost, geštalt odnosi). Istorija umetnosti uči nas da u pojedinim epohama ova podeljenost nije postojala, kao na primer u prvim predstavama preistorijske ili srednjovekovne epohe, gde je plastički kvalitet dela istovremeno i pojmovni sadržaj, a ne njegov spoljašnji omotač, ili neki posebni sloj. Da bi ovo bilo moguće, postojala je i sasvim druga vrsta kognicije koja nije bila pocepana na delanje i diskurzivno ponašanje. Ovakva aktivnost sačuvala je celovitost i mnogoznačnost slikovnog sistema. Današnji čovek, u najboljem slučaju, umetničko delo shvata samo u pojedinim njegovim činiocima: ili kao čistu sliku, svedenu na sopstveno unutrašnje značenje u okviru formalne vizuelne strukture, ili se pak, konstatuje jedino njeno spoljašnje značenje u nivou literarnog sadržaja koji je odvojen i nezavisan od njegove građe. Za večinu savremenika značenje slike nije u prisutnom obliku već u njegovom sadržaju, sasvim suprotno, npr., srednjovekovnom posmatraču za koga je slika bila metafora sopstvenog sadžaja.

Današnjem mislu metaforičnosti slikovnog sistema pridodata je dimenzija nastala iz stava ’kao igra’ ili ’druga igra’ koja je odredila suštinu savremenog likovnog stvaranja. Mateforička ’druga slika’ preuzela je ulogu one motoričke snage koja treba da slikom kao vizuelnim stimulusom u posmatraču pokrene posebna osećanja. Posredstvom spolja izazvanih emocija koje je u određenom smeru kanalisala vizuelna struktura slike, formalizuje se željeni doživljaj u posmatraču. Alter Imago nastoji da posreduje u stvaranju emocionalnog stanja svojim emocionalnim formama. Prisustvo tih formi u slici omogućeno je jedino istivrsnim iskustvima u umetniku.

Umetnost, a pogotovo likovna, oduvek je pokazivala znake uravnotežavanja sopstvenih namera koje su u špicevima epoha i stilova stalno bivale dovođenje do krajnih tenzija. Uvek se događalo da je epoha sa izrazito racionalističkim shvatanjima kakve su sve vrste klasične umetnosti (grčka, renesansna, neoklasicistička), prethodila provali ekspresionizma čiji su izvori obavezno u sentimentima stvaraoca i obraćaju se čulima publike (manirizam, barok, rokoko). Posle dominacije senzualizma usledio bi novi talas cerebralnosti. Ako su ove promene u istorijskim epohama slikarstva do XX veka bile postupne i dugotrajne tako da su se stilovi polako slagali jedan na drugi, u savremenoj umetnosti ova smenjivanja su brža, burnija i kratkotrajnija. Posebna karakteristika naglih promena je fenomen paralelnog trajanja: već sredinom XIX veka uz romenatizam istovremeno je postojao i realizam, kasnije, sa ekspresionizmom istovremeno traje kubizam, sa lirskom apstrakcijom geometrijska. Tokom protekle decenije klatno je opet bilo pomereno na stranu krajnje sofistifikacije umetničkog dela do njegovog praktičnog nestajanja kao artefakta što je bio i poslednji čin mentalnog odnosa prema umetnosti. Sada živimo u vremenu novog talasa ekspresionizma koji je proistekao iz novog senzibiliteta i nastoji da uspostavi pokidanu nit sa onima kojima je delo namenjeno – sa savremenim gledaocem, sa novom publikom.

Cilj novonastalog slikarstva je uspostavljanje veze sa gledaocem posredstvom senzibiliteta koji treba da odigra ulogu receptora i prenosnika ikoničkih sadržaja. Senzibilitet se pojavljuje u ulozi rezonatorske kutije novih poktoralnih vibracija. (Da ukažemo da je ova veza već uspostavljena u nekim drugim oblastima izražavanja mladih generacija i to u prvom redu u pop-muzici, i odmah za njom u fotografiji, polaraidu, modi. Činjenica je da su danas upravo ovi mediji najaktivniji i zaokupljuju najviše vremena nove publike.) Namere u ovom smeru potpuno svesno su ukalkulisane u napeta, grčevita nastojanja umetnika da se postavljeni cilj dostigne krajnjom koncentracijom na sam čin slikanja (rada u materijalu). Veština (ars) u ovom slučaju je u funkciji izražavanja naročite vrste doživljaja koji je u osnovi ispiracije i duboke motivisanosti stvaraoca. Naročit vid optimističke kontaminacije i razdraženosti vizuelnim stimulusima treba da dostigne što je moguće viši stepen veštački (umetnički) izazvanih doživljaja. Estetski kvalitet koji je prisutan u delu potiče od samih oblika i upotrebljenih materijala jakog intenziteta, a količina sadržanih emocija ekvivalentna je pojačanoj nameri da se one rasprostru po prostoru, tj., da im se da jedna ambijentalna domenzija delovanja, te vrednost aktivnog prisustva koje obuhvata i obuzima posmatrača.

Naglašena potreba za postizanjem ambijentalnog stanja likovno-formalizovanih sadržaja do sada se najjasnije ispoljila u opus artificiale srednjovekovne estetike velikih slikanih kompozicija. Medijevalni pojam lepog značio je objektivna svojstva naslikanih, ili na neki drugi način ostvarenih predstava. To znači da se nije išlo izvan jedinstva sadržaja (liturgijska pouka) i likovne forme (npr., intenzitet svetla posle prolaska kroz vitraž). Priča i njena vizuelna predstava nisu se nepotrebno razdvajale. Prevedeno na današnja nastojanja, ovo praktično znači da se ne želi tumačiti ili izražavati određeni sadržaj koji zaokuplja umetnika, već se nastoji onemogućavanje momenta naknadne racionalizacije naslikanog prizora. Nova mogućnost se traži u drugačijem doživljaju vizuelnog sklopa, njegovom celovitom opažanju kao savršenom saznanju koje se stiče posmatranjem. Ovaj preokret je u vezi sa prevazilaženjem podvojenosti između čina očiglednog dokazivanja i čina očiglednog pokazivanja. U srednjem veku moć očiglednog pokazivanja bila je univerzalnija jer se odnosila i na laike i na prosvećene. Tako je slikarstvo, tada, postalo literatura neobrazovanih, a slika u pravom smislu reči knjiga nepismenih. Mehaničke veštine ruku umetnika, sem podrazumevajuće spremnosti u radu sa materijalom, značile su i stvaranje punog dojma slike koja zadovoljava čulne potrebe čoveka. Stvarno jedinstvo oblika, sadržaja i funkcije bilo je potrebno radi otkrivanja određenog značenja istovremeno sa izazivanjem posebnog doživljaja.

Umetnost je danas većinom, kao i u srednjem veku, praksa. To konkretno znači da se određenim likovnim postupkom i sa punom svešću o tome insistira na fiksiranju nekog prizora-događaja (’kao u trenutku bleska fleša’) da bi se on utisnuo u svest posmatrača i doživeo u maksimalnom stepenu fasciniranost. Svi tehnički postupci građenja bojenih i formalnih odnosa alter imago teže dostizanju najviše kategorije mogućeg doživljaja – opsesivnom, kada je potpuno irelevantna individualna mitologija umetnika koja se ovim procesom poništava. Krajnja konsekvenca je jedna posebna vrsta prostorne horor-vacui dekorativnosti violentnih formi.

Današnaj civilizacija od čula zahteva podudaranje oblika/značenja – metonimičnog znaka (denotacija) i metaforičkog znaka (konotacija). Ovaj odnos koji se u svesti posmatrača stapa u isto receptivno polje postojan je inherentan i savremenim vizuelnim sklopovima. Njih niti umetnik svesno traži, jer mu ih propisuje njegova senzitivna građa po kojoj pretražuje pun prizor, niti ih posmatrač apstrahuje pošto ga nesvesno doživljava u oblasti optičkih senzacija. Vizuelne umetnosti danas nastoje da prokrče taj put.

Jovan Despotović

Salon Muzeja savremene umetnosti, Beograd, novembar-decembar, 1982 (pred. kat.)