Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Mirjana Đorđević

Atribuirajući centralni plastički problem u radovima Mirjane Đorđević u podužem tekstu o njenom delu Miško Šuvaković je upotrebio terminilošku odrednicu tehnoestetičke strukture. Svakako imajući u vidu i karakteristike današnje tehno-muzike, pronađen je vrlo dobar termin koji ukazuje na određene pojave u delima najmlađih beogradskih umetnika, a koji pruža dovoljno pojmovnih premisa za tačno razumevanje i tumačenje ove vrste produkcije u recentnoj likovnoj umetnosti.

Mirjana Đorđević je rođena u Beogradu 1967. godine, diplomirala je Fakultetu likovnih umetnosti, a sada je postdiplomac na akademiji u Diseldorfu kod profesora Klausa Rinkea. Polazna tačka, pored beogradske akademije, njene umetnosti vodi i od Likovne radionice Studentskog kulturnog centra, a veoma je dobro primljena i zapamćena njena samostalna izložba u Salonu Muzeja savremene umetnosti 1994. godine kada je izvela jednu veliku zidnu instalaciju. Ova postavka bez naziva duga 20 metara i 23 cm, širine 1,4 metara u pet pravilnih nizova postavljene su 376 čelične kugle u jednom strogom numeričkom i konceptualnom strukturalnom poretku. Ova izložba je skrenula pažnju na pojavu jedne ličnosti u našoj umetnosti koja je već tada na sasvim određen način i krajnje promišljeno proširivala polje aktuelnog stvaralaštva.

Sadašnja izložba Mirjane Đorđević u Studentskom kulturnom centru pod nazivom "Raster" sastoji se od 120 čeličnih ploča širine 20 i visine 50 cm koje su instalirane jedna do druge u jednom nizu duž dva zida ove galerije, ukupno čineći dužinu od 24 metara. Kako su ploče u smederevskoj čelični SARTID 1913 obrađene vrlo precizno u rasteru koje čine naizmenična trakasta udubljenja i ispupčenja, one duž svoga celokupnog toka od početka do kraja stvarajući takvu vrstu optičkih senzacija koje grade jedan potpuni estetički fenomen. Pri tome, sve ove ploče toliko su izglačane i povrh toga još i prelakirane da je utisak blještavila izuzetno veliki i on čini njihovu glavnu umtničku komponentu. Smisao tehnoestetizma ovime dobija pravu dimenziju.

Gledajući na njene ranije radove, kada je jednom prilikom dovodila u neposrednu vezu pionire i najvažnije protagoniste istorijskih i novih avangardi u umetnosti XX veka uporedo sa predstavama njihovih tipičnih plastičkih sadržaja, od Dišana i Maljeviča, preko Mondrijana i Poloka do Vorhola i Bojsa (rad pod nazivom "Indentitet-stanje" iz 1990.) navodi nas na zaključak kako je umetnost ovog veka za ovu vrstu stvaralaštva otvorena knjiga - dakle potpuni slobodni izbor umetničkih uzora jedinstvenog duhovnog bratstva, sa obavezom da se ovoga puta ponavljanje izvede i sa sasvim vidljivim i opravdanim izmenama i promenama unutar ovih poznatih i istorizovanih sadržaja. Dalje, njen rad "Horizontala - vertikala" iz 1992. godine načinjen u formi jedne horizontalne linije koja se dirktno na susednom zidu preobražava u krst, načinjen od čelika, alunijuma i gume, postavljen je bio u selekciji "Koegzistencije u umetnosti" na 45. vanecijanskom Bijenalu 1993. godine u čijoj je međunarodnoj konkurenciji pokazao da nova generacija jugoslovenskih umetnika deli istovrsne estetske i plastičke nazore unutar glavnog toka današnje umetnosti. Naravno da joj je ovakva vrsta umetničke reference osigurala mesto na prestižnoj diseldorfskoj Akademiji kod već famoznog Klausa Rinkea koga beogradska publika vrlo dobro poznaje. Uz Ivana Ilića, Marija Đorđević je danas najpotentniji jugoslovenski umetnik u evropskim okvirima koji ne samo da deli sudbinu velikog internacionalnog pokreta, već i na sasvim vidljiv i efektan način dopunjava njegovu sadržinu u samom jezgru recentnih kreativnih preobražaja.

Jovan Despotović

III program Radio-Beograda, Beograd, 10. 1995