Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Milovan De Stil Marković

Raznovrsnost kojom se odlikuje beogradska umetnička scena u prvim godinama devete decenije najneposrednije se odražava kroz dosledno definisanje nekoliko izrazito autorskih pozicija mladih stvaralaca u čijem radu su prepoznate karakteristične plastičke promene ovog vremena. U nizu osobina koje određuju ta specifična umetnička shvatanja ponajčešće se javljaju one za koje je zajedničko izrazitije individualizovanje likovnog jezika. Forma, izolovanje umetničkih iskaza poprimilo je obeležije krajnje osobenih stanja čiji zbir ulazi u celinu onih pojava koje su identifikovane kao poseban senzibilitet osamdesetih godina. Ove promene tekle su na dva uporedna plana: kroz izričiti subjektivitet autonomnih autorskih predstava i kroz plastičke invencije u kojima se danas mogu iščitavati pojedinačni, već sasvim formiarni sadržaji. Milovan, alias De Stil, Marković među svima njima stoji kao jasna paradigma u čijem se delovanju uočavaju i određene sasvim specifične postavke u odnosu na bliska opredeljenja u okviru njegove generacije.

Marković je javnu umetničku delatnost započeo još kao student slikarstva 1980. dakle one godine koja stoji na početku nanovijeg, dekadnog stilskog niza. U prvom trenutku nisu jasno uočene sve osobine njegovog rada iz tog vremena. Velika bliskost umetničke atmosfere koja mu je neposredno prethodila unekoliko je uslovila vrstu tumačenja tragajući duž primarnih likovnih sadržaja. Iz elementarnosti forme iščitavane su osobine potekle od (pre)ispitivanja materijalnih i radnih postavki dovodeći to delo do oblasti izvanplastičkog značenja. Upotreba rudimentarnih oblikovnih sredstava, često u domenu tautološkog smisla, pokrenuli su i neke druge sadržaje koji će se kasnije pokazati zapravo kao inicirajući elementi predstojeće promene. Tako je, na primer, kolažirana upotreba cepanih, pa lepljenih, probijenih, izgužvanih, pa apliciranih materijala u jednom antiikoničkom značenju, Markoviću poslužila kao osnova definisanja područja delovanja između ironičkog, čak subverzivnog odnosa prema serioznoj, akademski odnegovanoj umetnosti, i shvatanja koja su formulisala nove prizore i drugačije vizuelne predstave na bazi novog osećanja dospelog na talasu opšte klime u podumetničkim oblastima: modi, roku, ponašanju, izgledu itd.

Specifičnost umetničke situacije osamdesetih godina u Beogradu uočena je u posebnoj zaokupljenosti - gotovo fascinantnoj - jednog broja autora prostorom u kome se gradi ili postoji umetničko delo. Ambijent umetničkog objekta treba da dostigne, po takvoj interpretaciji, onaj stepen praktične pogodnosti da bi se direktno pogodila suština stvaralačkog impulsa. Prostor je shvaćen ne samo kao mesto u kome se radi/izlaže, već i kao "sredstvo i materijal" rada. Na izložbi "Novi prostor" iz 1981. godine prvi put je demonstriran jedan oblik ovakve prezentacije rada; Marković je tada izložio veliki broj minijaturnih radova koji su u vrlo uređenom sistemu bili raspoređeni po svim površinama galerije stvarajući utisak naročitog izložbenog sadržaja. Ometanje razgovetne percepcije ovakve postavke potiče od disproporcije između broja radova, njihovih dimenzija i "proširene" prostornosti što je bila namera autora.

Ovakav vid odnosa u izlagačkom prostoru Marković će nastaviti i u jednom promenjenom obliku. Krajem 1981. godine u studiju TV Beograd u kome je snimana jedna emisija "Petkom u 22" (zajedno sa Vlastom Mikićem sa kojim čini umetnički par "Žestoki") načinio je izložbu tako što je prostor zatrpao ogromnim formatima radova na papiru. Veliko uvećanje i uvođenje potpuno drugačijeg hromatskog zvuka agresivnih boja označili su promenu interesovanja u smeru aktelnog slikanja jednodimenzionalnih kolorističkih prizora koji imaju tendenciju da se "prošire" po prostoru. U ovoj vrsti rada Marković se najviše približio osnovnoj liniji Nove slike beogradskog kruga.

Potom je usledila još jedna promena: pošto je uništio slike sa prethodnih izložbi na taj način što ih je pocepao na komade različitih dimenzija i oblika, čime im je promenio "umetnički status", od tih ostata načinio je novu prostornu postavku pod nazivom "Fragmenti slike: Spomenik". Ovde je došlo do radikalizacije značenja i smisla Markovićevog dela: sada je u njemu akumulirana bivša sadržina potekla iz artističkih namera i nazora, životnih stavova, načina svakodnevnog življenja i ponašanja itd. Promene o kojima je reč sledile su opštu izmenu umetničke atmosfere koja se tih godina odvijala u Likovnoj radionici SKC-a, a iz koje je delom i proisteklo shvatanje Markovića. Sintagma o "individualnim mitologijama" umetnika koje su ekspandirale tokom proteklog perioda, može se proširiti i na ovaj oblik delatnosti, više ponašanja, koji je predložen u tom periodu. Tu je sublimisan repertoar znakova koji (re)materijalizuju autorova specifična shvatanja o karakteru savremene umetnosti, mističnim aspektima koje jedno takvo delo implicitno sadrži, i napokon, duhovni anarhizam koji sve više postaje i njegovo životno opredeljenje. Svi ovi nivoi značenja devedeni su do krajnjih granica artikulacije u njegovoj poslednjoj samostalnoj ekspoziciji "Crni prostor" iz 1983. godine. Ova instalacija-ambijent ispunjena je nizom simbola i metafora ukazujući na umetnikovu daljnju i sve složeniju subjektivnu projekciju.

Rad koji smo imali prilike da pratimo u poslednje tri godine u slučaju De Stil Markovića zapravo je unutrašnja geneza, konstantna transformacija jednog jedinog radnog i egzistencijalnog motiva. Možda je on i najneposrednija mogućnost da uvidimo u kakvom raspoloženju stvara jedna generacija umetnika za koju bez sumnje treba istaći da je pravi akter aktuelnih stvaračkih pomeranja. Navedeni elementi i sadržaji koji čine ovo delovanje profilišu oblik umetničke aktivnosti determinisane unutrašnjim razlozima: jasnom svešću o potrebnom preusmerenju radne postavke, a u najneposrednijem su susedstvu sa mogućnostima umetnika u realnom životnom ambijentu svog vremena. Artizam ove vrste je zapravo novi oblik deklarisanja stavova o umetnosti.


Jovan Despotović

"Žestoki" stil De Stila, Mladost, Beograd, 30.4.1984