Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Mileta Prodanović: "Pohvala ruci"

Dobivši 1997. godine nagradu Fonda "Ivan Tabaković" pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti za "ostvarenje od izuzetnog značaja za razvoj likovne misli u našoj umetnosti", Mileta Prodanović je stekao pravo na samostalnu izložbu u reprezentativnoj akademijinoj Galeriji. Odazivajući se tom pozivu Prodanović je koncipirao i realizovao jednu kompleksnu izložbu pod nazivom "Pohvala ruci" koja je već do sada izazvala brojne kontroverze koje se nisu ticale samo kritičkog prosuđivanja njegovog dela već su implikacije ovog rada pokrenule i neke diskusije koje najdublje zadiru u aktuelne odnose, stanje i procese koji jasno odražavaju sve negativne vrednosne komponente ovdašnjeg likovnoumentičkog sistema, onog koji pretenduje da danas bude dominantan i arbitraran.

Netreba posebno napominjati kako je Mileta Prodanović veoma poznata ličnost u srpskoj aktuelnoj umetnosti a tek nekoliko njegovih biografskih podataka upečatljivo o tome svedoče: pored pomenute vrlo prestižne nagrade on je pre nje, 1993. godine bio i prvi dobitnik nagrade "Lazar Trifunović" za likovnu kritiku kojom je potvrđen njegov jasan kritički stav prema procesima koji su obuzeli našu likovnu kulturu u tom izrazito nepovoljnom vremenu kada je odpočela intenzivna erozija vrednosnih kriterijuma, a potom je 1996. godine postao i laureat nagrade "Borislav Pekić" koja je potvrdila ono što je već naslućeno - da je Prodanović na najboljem putu da postane i znamenito ime u srpskoj književnosti. Najzad, Prodanović sve više, naročito u poslednje vreme, deluje i kao kolumnista dnevnih novina skrećući pažnju britkim i otvorenim kulturološkim komentarima čija su tema dnevni događaji koji okupiraju opštu pozornost.

No, osnovno područje delovanja Milete Prodanovića svakako je likovna umetnost. On je završio Fakultet likovnih umetnosti 1983. godine u klasi profesora Stojana Ćelića (a dve godine kasnije i postdiplomske studije na istoj Akademiji na kojoj danas radi kao docent u slikarskoj klasi), i još za vreme studija počeo javno da izlaže ukazujući da se pojavila jedna posve nova generacija naših likovnih umetnika koji će formirati estetički lik osamdesetih godina koji je prepoznat i imenovan kao postmodernizam. Njegovo početno angažovanje odvijalo se u grupi "Alter imago" (Tahir Lušić, Nada Alavanja i Vlada Nikolić) koja je formirala jednu od najznačajnijih pozicija jugoslovenske "Umetnosti osamdesetih" kako je najčešće nazivana ovdašnja Postmoderna.

I već se taj njegov radikalni plastički otklon našao u jednom trenutku na udaru sa dve strane: najpe su tradicionalistički i lokalistički kritičari, takozvani "legitimisti", napali ovu novu pojavu kao "mondijalizam" koji je dakako snažno destabilizovao centralne domaće likovne pojave na tzv. "prvoj liniji". S duge strane pak, kritika koja je delovala na našoj "drugoj liniji", a koja je proizašla iz neoavangardističke "Nove umetničke prakse", ovu pojavu je najpe previdela, a potom je suzila u jedan krajnje neadekvatan vremenski okvir neuspešno nastojeći da je zameni novom (ili drugom) modernom. Pod direktnim i bočnim udarima domaća postmoderna, a u toj poetici je bilo izrazito značajno i mesto Milete Prodanovića, održala se veoma uspešnim opusom koji je do sada već kritički i teorijski verifikovan i istorizovan te postavljen u muzeološke kategorije. (Uostalom, ova umetnost je u svom vremenu predstavljala jugoslovensko aktuelno stvaralaštvo na najvećim svetskim izložbama poput Bijenala u Veneciji, Parizu, Sao Paolu, Kaselu itd.)

Uz to, Mileta Prodanović je svoje delovanje sa slikarstva proširio i na druge oblasti - na likovnu kritiku, književnost i javne novinske komentare što nije moglo ostati bez reakcije, pogotovo što su oni bili uporni i kontinuirani - pri tome, začinjeni i pomenutim nagradama i profesionalnim priznanjima u svim oblastima u kojima je bio aktivan. Otuda nije neobično da se, na primer, upravo on našao na udaru najpoznatijeg lokalnog lažnog slikara (koga su tada podržavali plaćenička i estradna kritika, upravo ona koja se tobože zalagala za lokalnu autentičnost i nacionalnu čistotu u umetnosti, koja je sebe videla kao "legitimističku" u ovom - ("njenom" ?!) podneblju, iznenada se pojavivši na sceni kao tobože slikarski pandan onom, tada već uočenom štetočinskom fenomenu narodnjačke, turbo-folk ili pop-turbo-dens muzike, koja je promovisana i propagirana uglavno kroz novoustanovljene ružičaste televizije te žutu štampu, ali katkada i kroz centralne režimske medije uprkos žestokim protestima dela seriozne kulturne javnosti.

Eho tih sukoba, sve bleđi repovi tadašnjih polemika, danas skoro bezvoljna reagovanja iz tabora oponenata, mogu se pratiti još jedino kroz tiražnu štampu, a moguće je očekivati, ali tek kada se Prodanovićeva izložba zatvori sredinom avgusta, intenzivnije napade sa ružičastih televizija od strane lažne kritike i lažnih umetnika. Ali to će biti samo još jedan prilog bedastoćama ovog vremena koje je proizvelo lažne junake u svim oblastima života - pa i u umetnosti. Neki od njih kao metaforičke predstave mogu se identifikovati na Prodanovićevim slikama, instalacijama i objektima na ovoj izložbi. A bogami, mogu se uočiti i oni koji su glavni uzročnici takvom duhovnom posrnuću kome se nažalost još uvek ne nazire kraj.

Jovan Despotović

Republika, br. 196, 1-15. septembar 1998