Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Mileta Prodanović: In Africisco

Ključ za čitanje vremenom udaljenih oblika u umetnosti nalazi se ponovo u rukama novih stavaralaca. Poput jedne posebne vrste arheologa kulture i umetnosti i oni svojim interesovanjem zatvaraju još jedan povesni ciklus referenci i uticaja koje su u umetnosti uvek postojali. Jer, kako bi drugačije iskustva i najbolja postignuća i nadalje opstojali kao istinski uzori i duhovne prisutnosti u potonjim stilskim formacijama. U svakoj epohi u umetnosti postojali su i oni autori što su stajali na tragu paseističkih artificijelnih sistema transformišući ih kroz modalitete sopstvenog vremena da bi oni najznačajniji od tada su postali paradigme nekim budućim projektima istovrsnih intencionalnih stajališta. Dva niza: arhajska umetnost, helenizam, gotika, manirizam, romantizam, ekspersionizam, kao i, klasična grčka umtnost, romanika, renesansa, klasicizam, realizam, akademizam, pojednostavljeno uzevši čine dva osnovna kruga koja su se preplitala tokom istorije umetnosti, sukcesivno se dopunjujući i jedan drugom ostavljajući u nasleđe svoje najtalentovanije stvaraoce i najtananije umove.

Delatnost Milete Prodanovića, od kada se u svojim najranijim radovima bavio osobenom revitalizacijom ideja i značenja poteklih od velikih i kompleksnih spomenika prošlosti, definiše se kao osoben viaggio, kao svojevrsna stvaralačka pretraga po starim plastičkim i semantičkim ishodištima. Ovoga puta on se na način koji je rezultirao dvema izložbama odredio prema nekadašnjem ravenskom spomeniku San Michielle in Africisco kao metaforičkoj pojavio nečega što je nestalo, a time on je simbolička predstava za istorijsku sudbinu tog kulturnog prostora. Fiksacija na naziv ovog spomenika koji više ne postoji upravo je oznaka jednog duhovnog stanja za koje je karaktersitično da se prema toj prošlosti odnosi snagom sopstvene imaginacije i naknadnih vizuelnih predstava. No, tačna faktografija niti je moguća niti je potrebna. Za Prodanovića, koji nesumljivo, sem likovnim diskursom koji neprestano upražnjava, treba podvući i to da on vlada dosta značajnim kulturološkim i literarnim predispozicijama na čijem delikatnom račvanju danas stvara.

U ovom trenutku Mileta Prodanović se opredelio za dve celine. Jednu čine slike, na prvi pogled međusobno nepovezane, ako se uzme njihov tematski okvir (relikvijari i simbolički predmeti nekih elemenata srednjovekovnih slikarskih scena) ali koji u ansamblu celine detaljno govore o osnovnom plastičkom problemu ovog autora. Za Prodanovića slika očigledno predstavlja ravnopravno polje i pripovedačkih aktivnosti i čistih plastičkih iskaza. U najnovijoj generaciji umetnika on svakako da stoji kao mogući primer njihovog uspešnog usklađivanja. Izložba slika je deo jedinstveno zamišljene celine čiji je ambijentalni deo oblikovan u prostor-instalaciju pod nazivom In Africisco.

Velike slikarske kompozicije u dva naspramna friza vode priču o nastanku grada prema centralnoj predstavi čiji je bitni sadržaj transponovani vizuelni utisak trijumfalnog luka i apside ravenske San Apollinare in Classe (a što je kao rad direktan nastavak njegove izložbe Canticum Canticorum iz 1983. godine). Namera da se postigne utisak jednog mesta sakralnih atributa podvučena je i prostornim znakom - ciborijumom, koji je samo ovlaž skiciran. Prodanović je u stvari fragmente sa poznatih ravenskih spomenika (sem navedenih ima u vidu i San Apollinare Nuova) preneo u vlastiti mentalni i vremenski prostor metastazirajući ih do centralnih motiva svog sadašnjeg rada, čime je postigao da se unutrašnji razlozi jedne vizuelne umetnosti, dati u detaljima njihovog istorijskog mesta, u uslovima promenjenih likovnih načela, dovedu u status jednog novog pikturalnog govora. Plastička istraživanja po tim linijama već duže vreme su postojana preokupacija Milete Prodanovića.

Literatura je u savremenom slikarstvu doživela različitu sudbinu: od potpunog negiranja do bezpogovorne apologetike. Za najmlađe umetnike kojima ne samo po godinama već i prema autentičnim stvaralačkim shvatanjima pripada i Mileta Prodanović, karakteristično je da je literatura uklopljena u plastičko stanje slikovnih predstava toliko duboko da je ona postala unutrašnja nužnost samog slikarstva, ona matrica koja je po bitnim osobinama podešena sa njenim oblicima, odnosno stilom. A slikarski manir kod Milete Prodanovića blizak je svojevrsnom prepletu starog i novog ekspresionizma pogotovu ustanovljenih na literaturi svetih spisa i apokrifa, agnosticizma i mistike, zapravo njihovih simboličkih sadržaja koji se danas ponovo odatle iščitavaju. Koliko smo spremni da uvaživo ispravnost ovih razloga u savremenoj umetnosti ponajpre će zavisiti od ubedljivosti primera koji pred nas iznose stvaraoci aktuelnih orijentacija. A u celokupnom radu Milete Prodanovića svakako da je najinteresantniji upravo ovaj motiv.

Jovan Despotović

Galerija Studentskog kulturnog centra, Galerija Fakulteta likovnih umetnosti, Beograd, juni, 1985 (pred. kat.)