Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Mileta Prodanović

Uporedo postoji nekoliko zajedničkih intencija u beogradskoj umetnosti najnovijeg perioda neposredno vezanih za aktuelna zbivanja prve polovine osamdesetih godina. Jedna od njih je ambijentalizacija umetničkog dela što se postiže raznorodnim metodama. Slikarstvo ovog perioda takođe ispoljava te osobine, dakako primerene svojim prirodnim oblikovnim sredstvima. U toj stvaralačkoj klimi specifičnim sadržajima deluje i Mileta Prodanović.

Pauze koje se sa savremenom umetnošću javljaju u sve kraćim intervalima vremena u kojima se ona napaja sa svojih povesnih izvora uvek su znak obnove i nagoveštaja novih estetičkih i poetskih koncepata, te stilskih formacija koje s jedne strane nedvosmisleno otkrivaju svoje uzore, ali istovremeno u svojoj plastičkoj supstanci neguju dosad nepoznate karakteristike. Sadašnji trenutak u likovnim umetnostima nije bremenit formalističkim čistotama, posvećenostima i podređenosti jednoj artističkoj istini. Današnji slikari slobodno se, i bez da se pravdavaju, kreću po onim vremenskim periodima u umetnosti koji pokatkad izgledaju međusobno isključivi ali se pri malo podrobnijoj opservaciji uočavaju zajedničke karakteristike, a zapravo odgovaraju njihovoj individulanoj meri temperamenta, znanja i svesnih umetničkih nazora. Za Prodanovića ovaj stilski niz započinje gotikom a završava se ekspresionizmom dvadesetog veka. Putovanje kroz ove slojeve istorije umetnosti provedeno je jednom anegdotskom neofigiracijom u intenzivnom hromatskom tumačenju.

Ova istorijska lekcija pretočena kroz koloristički ekspresionizam adekvatna je narativnosti njenih slikaskih prizora. Ta naročita vrsta teozofskog postmodernizma za Prodanovića, koji je inače poznavalac kulturne i literarne tradicije, oblik je uzdizanja od mitološke prošlosti prema mitologemama savremenog sveta čiji su globalni trendovi po svemu sudeći već nagovešteni nekim paseističkim zbivanjima. Otuda je današnjem umetniku olakšano da prepozna i prisvoji nekadašnje forme u čitanju i tumačenju događaja koji ga zanimaju. Okvire koji su postavljeni anegdotiokom svetih spisa dovoljno je uzeti kao izabrano polje delovanja i ne mora biti u vezi sa ličnim svetom niti određenjem u odnosu na današnjicu. Metaforika i simbolika literarnih prizora kojima Prodanović daje vizuelnu materijalnost znak su njegovih slikarskih pobuda, demen njegovih vlastitih razmišljanja i praktičnog rada.

Ambijent, jedan od brojnih koje je Mileta Prodanović do sada sačinio i na ovoj izložbi fingira apokrifnost, posvećenje i gotovo utisak izabranog i ritualnog mesta. Možda je najdominatniji aspekt recentnog slikarstva upravo taj da se intenzivira doživljaj posmatrača unutar ovih radova, da se njegov psihološki i kontemplacijski sustav podesi prema primeru medijevalnog čoveka koji je sa svojom stvarnošću komunicirao slikovnim predstavama u crkvama i manastirima. Po toj osobini vidljiva je povezanost sa savremenikom koji takođe najradije razume realnost putem ikonosfere. Mileta Prodanović to vrlo dobro zna. Ostalo mu je da se svojim slikama ubedljivo, adekvatno i svrsishodno upusti u avanturu umetnosti: onu koja je dovoljno definisana jedino ako da sve potrebne podatke o svom poreklu. Zbog toga nam je ona toliko bliska i razumljiva.

Jovan Despotović

Galerija CM, Osijek, maj, 1985 (pred. kat.)