Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Kulturna Yu-alternativa / Represija i izazovi

Uz političku alternativu koja se sa različitim uspehom i dužinom trajanja formirala devedesetih godina u Jugoslaviji je uspostavljena i kulturna alternativa paraelno sa oficijelnim sistemom koji je na isti način kontaminiran kao i opštesocijalni milje u kome su oba strukturisana - pre svega kao mogući odgovor na pogrešne korake vlasti. I kako su nastajale i nestajale brojne političke organizacije, tako su i u oblasti kulture i umetničkog stvaralaštva nastajale, kraće ili duže trajale tokom protekle decenije značajne asocijacije i pokreti ad hoc sastavljeni kao reakcije na necivilizacijske i antikulturne poteze vlasti u oficijelnom institucionalnom sistemu. Za ovu priliku navešćemo tek nekoliko značajnijih koji su tokom poslednjih godina ostavili najdubljeg traga.

Održavanje prisebnosti

Pet godina CZKd
Kada je 1. januara 1995. godine, Tačno u podne, u Centru za kulturnu dekontaminaciju, (i denacifikaciju kako se takođe naziva ova institucija čime joj se pojačava spektar dejstva u sredini višestruko socijalno i ideološki zagađenoj) priređena I Dekontaminacija, za ovu priliku u tek zakrpljenom Paviljonu "Veljković", dotad potpuno zapuštenom i sa još vidljivim građevinskim oštećenjima na zidovima i plafonu, posetioci uprkos novogodišnjem raspoloženju nisu pokazivali uobičajeni optimizam nastupajuće godine usled trajnih posledica okončanog srpsko-hrvatskog rata i rata koji je još uvek trajao u BiH, kao i sa jasnim naznakama svih predstojećih krvavih drama i masovnih smrtonosnih raspleta na ex-jugoslovenskim prostorima. U tom raspoloženju skoro da su protekle sve ove godine njegovog rada.

Obeležavajući petogodišnicu CZKd-a prvom izložbom u 2000. Pronađi se (1-14. januar) Vesne Pavlović koja je načinila fotografski pregled njegove delatnosti u 59 slika uz koautorstvo Ane Miljanić koja je toj prezentaciji dala zanimljivu dramaturšku postavku, istovremeno je postignut ne samo jedan dokumentraristički efekat (arte)faktnog nizanja događaja, ličnosti i činjenica koji su markantno obeležili i reflektovali reagovanja na ovaj razorni period Jugoslavije u tekućoj deceniji, već je prikazan i vrlo široki obim najrazličitijih delatnosti od umetničkih izložbi, autorskih projekata te dokumentarnih postavki sa mnogim dnevnoaktuelnim temama, a pre svega bila posvećena teatarskoj delatnosti sa četrnaest kompletnih produkcija od kojih se danas pet paralelno izvodi, preko gostovanja iz zemlje i inostranstva brojnih eminentnih ličnosti poput Đerđa Konrada ili Bibi Anderson, a ove godine Slobodana Šijana i Predraga Matvejevića, protestnih tribina povodom progona i utamničenja intelektualaca i umetnika (Nuneta Popovića ili Fljore Brovine na primer), protiv svakog oblika represije režima, pa i onih najbrutalnijih kakvo je ubistvo Slavka Ćuruvije, in memorijama onim stvaraocima koje oficijelne institucije smišljeno potiskuju iz nacionalnog sećanja kao što su Danilo Kiš i Biljana Jovanović, promocija knjiga, premijera alternativnih filmova autora kakav je Želimir Žilnik, demonstrativnih okupljanja, uličnih predstava Sonje Vukičević pred kordonom policije u vreme velikog protesta 96/97., otvorenih razgovora o zaoštrenim i bolnim društvenim i političkim pitanjima koja su sve ovo vreme potresala Jugoslaviju sve do njenog konačnog rasturanja, kulinarske akcije Nebojše Popova opasuljivanja građana... Po ovome, Centar je iako nezavisna, alternativna kulturna institucija preuzela ulogu mnogih oficijelnih kuća koje nisu imale hrabrosti da progovore o najtežim problemima koji su nas temeljno potresali svih ovih godina osuđenih na puko preživljavanje i trajanje na egzistencijelanoj i profesionalnoj granici.

U ovom malom pregledu ograničićemo se tek na izložbenu delatnost CZKd-a koja u poslednje vreme ponovo izaziva reagovanje dela javnosti nastojeći na različite načine da od njega načini nekakav anahronizam pod nazivom "Museum Veljković" previđajući da je upravo realizovani likovni program znatno prevazišao smisao i potrebe institucije koja danas nema isti cilj kakav je imala kada je osnovana. Vreme se toliko dramatično promenilo da bi još jedna mrtva kulturna institucija bila neproduktivna u epohi kada je neophodno jedno novo oživljavanje, traženje drugačijih puteva i probijanje kroz okamenjena uska vrata društvenih tokova - naročito onih kulturnih i umetničkih kako je to direktorka Borka Pavićević sa saradnicima u pravom trenutku uvidela i projektovala uprkos svim ometanjima.

A samo taksativno nabrajanje (nehronološkog izbora) iz likovnog programa dovoljno ubedljivo o tome svedoči. Nakon početne I Dekontaminacije, usledile su inostrane izložbe: Contra-dibidon i Likovna radionica (Ljubljana), Give Me Back my Flag i Transformers (Pariz), Tuzla-Beograd 1996, Zračenja (Skoplje) i posebno zanimljiv Haos u akciji (simultana likovna manifestacija u 11 evropskih gradova linkovana videom i kompjuterima); zatim autorski projekti: Camera Lucida i Ubistvo (godišnje izložbe Centra za savremenu umetnost Fonda za otvoreno društvo), Još uvek smo na ulicama (Žene u crnom), Tendencije '90-tih: Hijatusi moderne i postmoderne, Više od pištaljke, Pertej (petoro albanskih umetnika sa Kosova), Kako se zoveš?; dokumentarne: 300 brojeva (naslovne stranice Vremena), Druga strana istorije (10 godina Republike) i Sajam školske opreme; brojne postavke slika, kolaža, skulptura, objekata, instalacija, fotografija, videa, dizajna, performansa: Developing/ment (fotografije), Foto Safari, Paprika (akcija i instalacija), Ko njas šiša (akcija), Retrospektiva nacionalnog interesa (slike), BIS (skulpture), Dekontaminacija erosa (slike i skulpture), Nokturno (slike), Isečci iz dnevnika jednog štampomana (slike-kolaži), Biblijske aplikacije (kolaži), Bili smo deca (fotografije), Kameleoni (slike i objekti), Shangri-la (slike), Žudnja (objekti i slike), Donjntonjn (fotografije), Susret otpadnika (performans), PE-LD (eksperimentalni grafički dizajn), Apel za mir (skulpture), Individualna kultura protesta (slike), Crna zvezda (performans i video); obeležavani su jubileji; Ajd' sad (godišnjica Led Arta); priređivane specijalne izložbe: Ecologis (dečijih radova), Aukcija slika za Studentski Parlament, Underground (posvećena suđenju Nunetu Popoviću), ili u okviru velikih manifestacija: Zabranjena slika nekad i sad (Festival Žudnja za životom, NJR u Beogradu kada je prvi put prikazana Svečana slika Miće Popovića zbog koje mu je otkazana izložba 1974. godine), započeta je i produkcija CD-a: Perfect Future (Dejana Atanackovića uz kreativnu saradnju Zorana Živkovića), predstavljen je rad polaznika foto-radionice Vesne Pavlović i Centra za stvaralaštvo mladih Dragane Marković.

Dakle, od umetnika, tu su za pet godina izlagali od najstarijih Vide Jocić i Halila Tikveše, zatim srednje generacije: Marije Dragojlović, Nikole Džafa, Dragoslava Krnajskog, Dragana Dangubića, Zorana Naskovskog, Miroslava Pavlovića, Talenta, do najmlađih: Dejana Grbe, Ognjena Radoševića, Mirjane Petrović, Ivane Popović, Ivane Kličković, Saša Stojanović, Škarta, te Brede Kralj i Jurija Krpana (Ljubljana), Fabrice Domerclja, Vuka Vidora i Fabrice Langlada, (Pariz) i još mnogih na grupnim izložbama sa kojima se bi se tek mali broj vodećih kulturnih ustanova u današnjoj Jugoslaviji mogao istaći. A ako se ima u vidu pomenuti široki dijapazon rada CZKd-a, tek tada se dobija pravi utisak o mestu i značaju likovnog programa koji je realizovan.

S druge strane, u poslednje vreme zabeleženo je i preuzimanje atributa dekontaminacija od strane jedne po broju članova, simpatizera i glasača minorne partije ali odlučujuće po političkom uticaju koja njime zapravo nastoji da disciplinuje nerežimske medije na nekavoj lažnopatriotskoj osnovi, previđajući dakako sa razumljivim razlogom i smisao denacifikacije društva kroz ideologiju kojoj je ona takođe značajno doprinela. Zbog toga bi izložba Pronađi se mogla upravo nekim njihovim idelozima (mada je jedan od njenih čelnika bio svojevremeno prisutan na razgovoru o pozorištu) da pomogne da se (pro)nađu na onoj strani koja je zabrinuta, većinom smrknuta i užasnuta nad prizorima koji su nam uz njihovi zdušnu pomoć napunili istoriju i memoriju, i što je najgore, najmlađim generacijama definitivno kontaminirali i nacifikovali detinjstvo.

Od 1. avgusta o.g. gost u Centru za kulturnu dekontaminaciju bila je grupa ukrajinskih postavangardista: Aleksandra Rojtburda, Gleba Katčuka, Vladinira Kožuhara, Aleksandra Ševčuka i Vasilija Rjabčenka koji su izložbom Delimično pomračenje u Jugoslaviju doneli prve relevantne informacije o aktuelnim zbivanjima na tamošnjoj likovnoj sceni. Posle događaja stoleća - perestrojske i velikog pada (Berlinskog zida - simbola podeljene Evrope na zapadnoliberalnu u istočnokomunističku koji se u zemljama što neminovnost društvene i ekonomske tranzicije i uključenja u civilizovani svet doživljavaju kao direktnu političku propast Starog kontinenta), pored svih opštih promena koje polagano i postupno ali zasigurno zahvataju sve zemlje nekada iza gvozdene zavese odražavaju se i u polju kulture i umetničnog stvaralaštva. Jedan od tih stvaralačkih povetaraca koji duvaju sa Istoka, ovoga puta iz bivše Sovjetske republike Ukrajine, upravo iz jednog od njenih najvećih i najznačajnijih kulturnih centara - Odese, dopreo je posle Hrvatske, Francuske, Rusije, Švedske, Litvanije i do Jugoslavije potvrđujući pravilo da se sa ideološkim otvaranjem država stvaraju neophodni uslovi i za estetička otvaranja umetnosti. Ukrajinska neoavangarda krajem veka u radovima ovih Odesita pokazuje onu vrstu slobode koja je nedostajala evropskoj multikulturalnosti pre poslednje decenije. Time se mapa umetnosti Starog kontinenta dopunjuje na najefektiniji a za samo stvaralaštvo, na najdragoceniji način.

Ova izložba bi dobila uobičajenu javnu recepciju da je nije pratio jedan neverovatan događaj. Naime, posle izložbe Miće Popovića iz 1974. godine koja je zatvorena (upravo iako postavljena, nije ni bila otvorena) ovo je prva koju je aktuelna vlast (finasijska policija i državna bezbednost) zatvorila!? I ne samo to, ovo je prva alternativna kulturna institucija kojoj je zabranjena delatnost! Naime, nekoliko dana nakon njenog otvaranja u CZKD je upala finansijska policija uz asistenciju državne beznednosti (i to u trenutku kada niko od ovlašenih lica iz Centra nije bio u Beogradu) da bi kontrolisala njeno poslovanje. I to ne bi bilo ništa neuobičajeno za ovaj predizborni period kada je vlast odlučina da se, gde je to god moguće po njenom mišljenju, obračuna sa ideološkim neistomišljenicima, da sutradan nisu došli da zatvore CZKD (obustave njen rad) a time i izložbu ukrajinskih umetnika koja je bila u toku. Naravno da je odmah obaveštena međunarodna javnost, pre svega država Ukrajina (gle čuda, to je baš ona zemlja sa kojom Jugoslavija nastoji da uspostavi najprisnije moguće odnose poput Rusije i Belorusije iz tog regiona) koja je posle provere na najvišem diplomatskom nivou, i protesta Jiržija Dinzbira, izvestioca Ujedinjenih nacija za ljudska prava (u kojima značajno mesto imaju i umetničke i kulturne slobode), zahtevala objašnjenje od našeg Ministratsva inostranih poslova. Njihov odgovor je ubrzo stigao: Paviljon “Veljković” i CZKD su oni koji su ga zapečatili otvorili za manje od 24 časa. Time je tek ublažen još jedan međunarodni skandan u koji se Jugoslavija uvalila, ovog puta u domenu kulturne politike, jer ne samo da je po prvi put u periodu sadašnje vlasti zatvorena jedna značajna institucija kulture sa međunarodnom reputacijom, već je jasno dat signal kojim će putem da se ona kreće i u ovoj oblasti posle 24. septembra (kada su zakazani izbori u Jugoslaviji, u dan tačno posle 13 godina od održavanja famozne 8. sednice kada je svrgnut tadašnji predsednik Srbije Ivan Stambolić (u međuvremenu otet usred bela dana u blizini svoga stana). Ujedno je i ogoljena priča o proveri rada u domenu finasijske policije a u prvi plan su došli stvarni interesi državne bezbednosti i to u onoj oblasti u kojoj ona nema šta da traži - u kulturi u umetničkom stvaralaštvu. Tako je Delimično pomračenje izvesno postalo najava totalnog pomračenja.

Centar za kulturnu dekontaminaciju (denacifikaciju) za proteklih pet godina obavio je ogroman deo posla održavanja (uz krajnje napore) makar minimalne prisebnosti i zdravog razuma kod svojih redovnih i povremenih posetilaca (kojima je izložba upravo i posvećena). A to ne da nije malo, nego je ogromno u poređenju sa intenzitetom opšteg, pa i kulturnog te umetničkog štetočinstva što nasuprot njemu stoje poput bauka čak i ovde neminovno prolazeće epohe.

Kulturni Remont

U sve nepovoljnijoj političkoj i ideloškoj situaciji koja se direktno odražava i na opšte kulturno stanje i umetničko stvaralaštvo poslenjih godina nastao je niz ad hoc udruženja, asocijacija, pokreta, čak i institucija koji su okupljali autore koji se nisu zadovoljavali samo sopstvenim kreativnim radom i profesionalnim statusm već su nastojali da pokažu i znake društvenog aktivizma na širem etičkom području koje nadilazi isključivo estetičke kriterijume.

Tako je raspadom kulturnog sistema nekadašnjeg radija B 92, jedan od njenih ključnih protagonista i promotora Darka Radosavljević, urednik kulture na tom radiju i osnivač Cinema Rexa, oktobra meseca 1999. godine sa grupom umetnika osnovala Remont - nezavisnu umetničku asocijaciju kao udruženje samostalnih vizuelnih umetnika koji žele da žive od svog umetničkog rada zbog čega će delovati na revitalizaciji savremene kulture teško oštećene ratom i ekstremno nepovoljnom političkom situacijom. A već 24. februara 2000. Remont je dobio i sopstvenu galeriju koja je započela na praktičnom ostvarivanju programskih ciljeva zajedničkom izložbom članova, da spomenemo najznačajnije: Uroša Đurića, Mirjanu Đorđević, Branka Pavića, Milicu Tomić, Tanju Ostojić, Sašu Markovića, Gabriela Glida, Srđana Apostolovića, Eru Milivojevića, Rašu Todosijevića, grupu "Škart" i dr.

Njihovu aktivnost čine izložbe iz ciklusa "Parovi" (kao zajednički rad dva umetnika na jednom projektu), razgovori "Remont predstavlja", predavanja "Art Speech" (lična prezentacija rada domaćih i stranih autora), projekcije i promocije. "Remont" ima i otvorenu (za sve zainteresovane) biblioteku (časopisa knjiga, publikacija iz savremene umetnosti), i videoteku (sa domaćim i inostranim video-artom, dokumentarnim filmovima o izložbama, Low Fi produkcijom i sl.).

Ideja "Remonta" je i da popuni prazninu nastalu usled dugogodišnjeg nedostatka prostora za okupljanje i brzu reakciju koji će okupiti urbanu publiku, studente, umetnike, saradnike, kritičare, istoričare itd.

Program su započele Žana Poliakov i Mirjana Đorđević bilbordom Respect Yourself, a izložbe Era Milivojević i Saša Marković radom Prirodna veličina, potom su usledile intervencije Elizabete i Kolomana Novaka, strip-album Okean iznenađenja Aleksandra Zografa itd.

Ova nebudžetska umetnička asocijacija (jer se zasada samofinansira iz ličnih sredstava članova i učesnika) za kratko vremen je razvila izuzetno značajnu i vidnu aktivnost koja se nije samo pozicionirala u lokalnom sistemu već je uspostavila i međunarodnu komunikaciju artslinkom i gostovanjima umetnika iz inostranstva.

U Remontu održava izložba Still Life dvoje bugarskih autora: Ivana Mudova i Desislave Dimove kao deo projekta Nova bugarska umetnička scena. Mudov (1975) je završio Nacionalnu umetničku akademiju u Sofiji, a Dimova (1974) Istoriju umetnosti i kritiku na istoj školi. Serijom fotografija velikog formata ovaj par u nizu radnji, fingiranih položaja, međusobnih aktivnosti ukazuje na njihove odnose muža i žene, umetnika i kustosa, kombinacija koja bi mogla biti savršena, ali... Prisećamo se jednog sličnog, ali mnogo žešćeg u realizaciji i porukama rada jednog isto tako našeg umetničkog i životnog para: Raše Todosijevića i Marinele Koželj pod nazivom Was ist Kunst iz sedamdesetih godina u kome umetnik šamara kritičara i istoričara umetnost neprestano mu postavljajući to pitanje. Bugarski par se, potpuno u stilu i duhu devedesetih kameleonski i ironično prilagodio zatečenoj, zapravo, jedino mogućoj situaciji:

Snimali smo u stanu mojih roditelja. (Koji po klasičnim slikama i nameštaju verovatno pripadaju građanskoj klasi koja je uspela da preživi realsocijaizam - prim. J.D.) Igrali smo se kao da smo odrasli, mada nam u stvari nije potrebno da budemo takvi. Nije tajna da živimo o njihovom trošku i da oni finansiraju moj celokupni profesionalni poduhvat, uključujući i ovu izložbu. Žalosno je, ali je u isto vreme i prijatno, ako se distanciramo od nekih pojava griže savesti. To mi pruža stvaralačku slobodu, koje se ne mogu odreći. Ne bih želeo da započnem od nule da bih umirio svoju savest - potpuno transparentno svedoči Mudov.

Strategija recentne umetnosti i ide tim putem svakog oblika koristi koje mu mogu, najčešće nepovoljni, socijalni odnosi te profesionalni i privatni položaj u društvu pružiti. To je upravo i tačna slika koju "Remont" želi da formira kao "nultu tačku" od koje započinje aktivnost sa ciljem da je uz velike napore i umešnost prevaziđe.

Demonstracije prkosa

Uz pojačanu represiju značajno se povećava i stepen otpora na raznim planovima: od medijskog, preko edukativnog sve do kulturnog i umetničkog. I to ne samo u Beogradu, već i u drugim centrima gde se ubrzano organizuju snage koje se otvorenije i osmišljenije suprotstavljaju sve krvavijoj i bezobzirnijoj diktaturi paralelno sa opozicionim strankama - katkada efikasnije i ubedljivije. Tako su nedavno u Valjevu, Vršcu i Novom Sadu održane tri ižložbe koje su žestokim jezikom stvaralačkog kriticizma odgovorile na sve oštrije političke, socijalne i kulturne trendove. Očigledno je da se stvara jedan vrlo širok front nepristajanja koji mobiliše sve veći broj ohrabrenih pojedinaca uprkos poličkim ubistvima, prebijanjima aktivista, drakonskim kaznama medija itd.

Protiv tame - Sloboda za Makija

U organizaciji Saveza za Promene i Građanskog Otpora u Valjevu, na još jedan istorijski dan (SPS-ov kongresni 17. februar), dvadesetak umetnika okupilo se na zajedničkoj izložbi-protestu pod sloganom Protiv tame - Sloboda za Makija. Sasvim različitih poetika, stilskih opredeljenja i likovnih shvatanja Valjevska alternativna scena je kroz mnoge medije od slika do performansa načinila jedan zanimljiv, i nadasve slobodoumni omaž Bogoljubu Arsenijeviću Makiju.

Stvaraoci Valjeva, i ne samo oni, pokazujući to na najotvoreniji način, nisu se uplašili aktuelnih pretnji već upravo suprotno - spremni su na najdirektniju borbu ne samo za oslobađanje jednog njihovog sugrađanina, saborca za ljudska prava i umetnika koji već pola godine bez krivice čami u pritvoru prkosno odbijajući inicijative za pomilovanje (uz to u takvom zadravstvenom stanju koje iziskuje najhitniji medicinski tretman a ne najsurovije utamničenje) već i za kolektivno izbavljenje iz poslednje evropske komunonacističke tamnice koja kao tumor volšebno opstojava u samom srcu Balkana.

Živko Grozdanić Gera: Bull testiclles in blood

Zaista neumorni, nadasve aktivni na mnogim poljima, a pre svega u neprestanom stvaralačkom poduhvatu, vršački umetnik Živko Grozdanić Gera priredio je izložbu objekata u Galeriji Konkordija.

Ta galerija već gotovo celu proteklu deceniju privlači pažnju likovne publike i kritičara svojom izrazitom aktivnošću kojom je dovedena u red najznačajnijih izlagačkih mesta u preostaloj Jugoslaviji. Nekada mrtav, veličanstven po dimenzijama prostora i njegovom rasporedu, nakon što ga je Grozdanić zakupio, oživeo je na tako ekskluzivan način da se bez preterivanja može reći da su u njemu priređene neke izložbi koje će zasigurno ostati u povesnoj kao znaci umetničkog vremena devedesetih. U ulozi direktora Konkordije, Grozdanić je zapravo bio pravi spiritus moves, neformalni umetnički direktor, kreator programa, organizator, finansijski operativac, izdavač publikacija i svega drugog što je neposredno povezano sa likovnom delatnošću.

U Konkordiji je sada otvorena i njegova samostalna izložba Bull testiclles in blood (u slobodnijem prevodu Beli bubrezi u krvi) jer su dve instalacije postavljene pod tim naslovom: jedna su burad na kojima je ispisan njihov sadržaj - sirovina od koje se pravi taj kulinarski specijalitet, a kao legenda stoji odštampan recept za njegovu pripremu, drugi su zapravo tri zasebne, identične celine sa pravim belim bubrezima u autentičnoj životinjskoj krvi. Njihova brutalna prizornost podseća na izgled klanice u kojima se te životinje kolju i čereče ali su i nalik kuhinjskim stolovima na kojima se priprema to popularno jelo. Opšti drastični vizuelni prizor, ne artificijelan već bukvalan, dopunjen zadahom raspadanja organske materije, podstiče na pojačanu emotivnu i intelektualnu reakciju gledalaca nenaviknutih da u galerijskom prostoru, gde uobičajeno nailaze na estetizovane umetničke predmete, izazove pobunu koja se kosi sa standardnim osećanjem kada se želi pojesti roštilj načinjen od tih organa. Zapažamo dvostruku i aluzivnu Grozdanićevu nameru da istovremeno izazove i utisak prijatnog i lepog kao i osećanje mučnine i gađenja.

Ogromni aktivizam Živka Grozdanića Gere i na drugim poljima u najneposrednijoj vezi sa umetničkim stvaralaštvom ima karakteristike lokalnog delovanja u globalnim uslovima i karakterističan je za umetnost devedesetih sa njenim refleksivnim metaforama vremena.

No, to je bilo dovoljno da bi mu se onemogućio rad. Naime, Narodni muzej se dosetio da iz formalnih razloga prekine ovu uzložbu i da Konkordiju vrati u pređašnje stanje totalne zapuštenosti. Priča je upravo ista i ponavlja se u najvećem broju kulturnih i umetničkih institucija kojih se socijalisti dokopaju (Muzej savremene umetnosti, Studentski kulturni centar, Galerija Sebastijan i mnogi drugi). Otuda su njihova programska načela (i) u kulturi samo puko, opasno slovo na papiru uprkos izlečiteljskom misionarstvu resornog ministra prema ovdašnjoj endemskoj bolesti - raskolima, mržnjama i deobama.

Led-art: Kunstraleger - Živeti u Srbiji/Prestup 2000.

Tek što se iz Beograda Led-art preselio u Novi Sad, na prestupni 29. februar(t) izveo je performans Kunstlager - Živeti u Srbiji/Prestup 2000. u uobičajenom ambijentu: gradu, njegovim trgovima i ulicama pred namernim i slučajnim prolaznicima, posetiocima i gledaocima..

Najpre su u Katoličkoj porti, u delu zagrađenom bodljikavom žicom (čime je kunstlager pretvoren u konclogor) uz pomoć uniformisanih glumaca i trupe Art cirkus, uz nepopularnu, posebno za Novi Sad, najavu vazdušne opasnosti i čitanje dnevne zapovesti, odpočeli ulični spektakl. Dok se kuvao pasulj (zarad opasuljavanja učesnika: umetnika, glumaca, gledalaca, prisutne komune artlogoraša) odata je pošta zaleđenoj zastavi himnom Danas nam je divan dan... Prisutni, dobrovoljno žigosani, uz instrukcije higijeničara popunjavali su anketu sa pitanjima: Šta je prestup?, Čemu služi pasulj?, Da li je naša zemlja "najveći, najlepši, najčudesniji logor na svetu"?, Šta je Kunstlager? i Da li smo mi - pod a. izdajnici, b. patriote, c. opijum za mase, d. zabava za narod, kao što su mogli da u konc-barakama (šatorima) budu ošišani (čime bi dali neophodnu energiju logorskim mašinama), da predstavnike Otpora umotaju bodljikavom žicom, da rade neki ozbiljni posao (Arbait macht frei) poput cepanja drva, pravljenja plavo-belo-crvenih ledenih zastava...

Nakon ove dnevne akcije nastavljena je noćna: foto-izložba dosadašnjih aktivnosti Led-arta, projekcija video snimka podnevnih akcija, dodela poklona rođenima na prestupni(čki) dan, snimanje u dve poze sa vođom istinoljubivog dela čovečanstva, sve to uz zabavu u bubnjarskom ritmu za okupljenu logorašku elitu.

Spektakl Kunstlager - i njegov dnevni deo Arbait macht frei i noćni nastavak Gasna komora, svojevrsni su i autentični odgovori (ponavljanja sa promenama) na svojevremeni Noue Slovenicshe kunst kao Nova srpska umetnost, koja je u slovenačkom slučaju značajno doprinela opredeljenju (makar intelektualne, kulturne i umetničke javnosti) za onu vrstu promena koje su tu republiku u kratkom vremenu dovele u red demokratskih zemalja sa respaktabilnim nacionalnim dohotkom koji danas ostvaruju ti austrijski konjušari i sobarice. Da li je u mentalitetu naroda kojima se obraćaju umetnici poput Led-arta ista potreba da budu deo civilizovanog sveta - to ćemo ubrzo videti. A toj očekivanoj promeni svakako da će, to će istoriografija umetnosti ovog vremena zasigurno potvrditi, umnogome doprineti i aktivnost mnogih umetika - Led-arta, Bogoljuba Arsenijevića Makija, Miroslava Nuneta Popovića, Fljore Brovine, Živka Grozdanića Gere, Saše Stojanovića, Bobana Miletića Bapsija i mnogih drugih čije je kritičko delo već sada ugrađeno u temelje nove jugoslovenske umetnosti.

Ceo koncept je zapravo nastavak led-artovske osmogodišnje akcije pod nazivom Rekonstrukcije zločina na Balkanu što su samo direktne kritičke reakcije na aktuelne političke i socijalne procese koji su uništili jednu evropsku državu, doneli joj samo (izgubljene) ratove, razanja, bedu, patnje i smrt.. Ovo je samo još jedna od, u ovom veku (i milenijumu) svakako poslednjih umetničkih utopija koje su karakteristične za epohe totalitarnih režima, koje imaju za cilj da animiraju pažnju uspavane javnosti, a u našem konkretnom slučaju da nešto učine za oslobođenje od straha i pozovu na politički, ideološki, socijalni, profesionalni, radni otpor koji se i ovim (umetničkim) sredstvima usmerava prema promenama od kojih nam na najbukvalniji način zavisi budućnost.

A već sutradan, kada je predsednik vlade (po drugi put) otvarao početak radova jednog od srušenih mostova, poveća grupa građana, veća od onih koji su privedeni na tu svečanost, zbog demostriranja bila je uhapšena. Time je to masovno privođenje od metafore kunstlagera postalo zbiljom konclogora. Da li je u pitanju podela građana Srbije na zadovoljne i nezadovoljne ili je s jedne strane učinjena neophodna mimikrija radi preživljavanja, videće se već na sledećim izborima. A to je resurs na koji svi računaju i kojima se obraćaju opozicioni političari, kritički intelektualci, otporni studenti i pobunjeni đaci i profesori i nastavnici, angažovani umetnici... ili, istorija to stalno pokazuje, ni to ne vredi lošim đacima, predvodnicima autističnih oligarhija kada postanu svesni da im se kraj sasvim približio.

Jovan Despotović

Identite, br. 45, Zagreb, oktobar 2000.