Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Kulturna politika i tranzicija II / Zaštita kulturne baštine na Kosovu i Metohiji

Opšta promena koja je zahvatila zemlje koje menjaju poličko uređenje, a zajednički im je cilj što brže priključenje Evropskoj uniji, iz komunizma u kapitalizam nazvana je tranzicija. Naravno da je ona prodrla u sve sfere društvenog života, pa samim tim se odrazila i na oblast kulture. Možda je upravo u kulturi najlakše uočiti unutrašnju kontradikciju koja je imanentna tranziciji. Naime, otvoreno je pitanje, i tema mnogih diskusija, da li ona podrazumeva opštu i poželjnu globalizaciju internih i specifičnih društvenih i političkih relacija, ili je pak, makar u pojedinim njenim segmentima globalizacija, odn. tranzicija, ograničena onim posebnostima koje upravo kultura i, u okviru nje, umetničko stvaralaštvo, markiraju kao teritoriju na kojoj se moraju negovati one različitosti koje, u krajnjem ishodu, efikasno dovode u pitanje toliko naglašeno unifikovane tranzicione procese.

U jednoj od tih oblasti, vrlo specifičnoj za naše uslove, bremenitoj brojnim problemima i nepoznanicama kakva je zaštita kulturne baštine na Kosovu i Metohiji, svakako da se najplastičnije mogu uočiti nedoumice koje tranzicija i globalizacija kao dominantni i, u nekom smislu, obavezujući procesi prelamaju u realnom poličkom prostoru i aktuelnom vremenu. Sledeći redovi su pokušaj davanja doprinosa razumevanja tog konflikta: opšte-posebno, globalno-regionalno, tranziciono-nepromenljivo na jednom od naših danas najbolnijih problema koji se odnosi na obnovu i zaštitu kulturne baštine u južnoj srpskoj autonomnoj pokrajini koju mnogi već sada vide kao samostalnu Republiku Kosovo.

Kada je početkom 2002. godine načinjena struktura Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju kao zajedničkog tela Savezne republike Jugoslavije i Republike Srbije, prema shemi tek uspostavljene organizacije Međunarodne administracije Ujedinjenih nacija formirane u Prištini na osnovu Rezolucije 1244 Saveta bezbednosti UN iz 1999. godine, jedan od dominantnih 'stubova' bio je i Sektor za očuvanje kulturne baštine koji je nosio redni broj 3. Shodno svome zadatku, ovaj Sektor je na samom početku rada postavio i ciljeve koji su bili definisani kao prioriteti u njegovom delovanju nakon bombardovanja i egzodusa Srba tokom 1999. godine. U osnovnom, ti ciljevi su bili sledeći:
- utvrđivanje stanja nepokretne kulturne baštine na Kosovu i Metohiji (što je podrazumevalo obradu i objavljivanje podataka o objektima koji su uništeni ili oštećeni tokom sukoba 1999. godine, ali i u ranijem periodu)
- uvođenje redovne evidencije o stanju kulturne baštine, posebno uništene i oštećene u bombardovanju
- valorizacija kulturne baštine sa stanovišta strateških državnih ciljeva i prioriteta obnove
- izdvajanje i priprema potpune dokumentacije za spomenike I i II kategorije po istorijskom značaju i vrednostima
- posebno formiranje predloga spomenikog nasleđa oko Prizrena, dakle onih koji su najviše stradali
- uspostavljanje neposredne saradnje sa odgovarajućom službom UNMIK-a koja se bavila istim problemima, a tada nije imala odgovarajuću kadrovsku strukturu te je pomoć Beograd bila neophodna
- dati Jugoslovenskoj misiji pri UNESCO-u elemente za afirmativno tumačenje Haške konvencije koju UNMIK nije priznavao jer se ona odnosi na ratna područja, a po njihovom restriktivnom objašnjenju, na Kosmetu nije došlo do ratnog sukoba
- uspostaviti saradnju sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika kulture kao jedine, po našem važećem zakonu, nadležne i ovlašćene institucije da se bavi tim poslovima
- utvrditi listu prioriteta za zaštitu i obnovu dobara kulturne baštine koje bi Koordinacioni centar, Republički zavod, specijalizovane nevladine organizacije, ali i druge zemlje preuzele u ovom velikom i skupom poslu
- utvrditi izvore sredstava za redovno održavanje i nadzor nad stanjem kultune baštine kao i za projekte njene obnove
- razmotriti novi predlog za upis u Listu svetske kulturne baštine (a već tada su Visoki Dečani stajali kao prioritet, što se i ostvarilo tri godine kasnije)
- uspostaviti saradnju sa odgovarajućom organizacijom zaštite pri Vladi Italije koja se prva zainteresovala i koja je prva reagovala preko svoje organizacije INTERSOS kojoj je upućeno pismo sa dogovorenim prioritetima
- otvoriti saradnju sa drugim zemljama (na primer: Grčkom, Švedskom i Francuskom koje su takođe preko svojih ambasada iskazale želju da aktivno učestvuju u obnovi od samog početka)
- načiniti sistem odobravanja svih projekata specijalizovanih institucija, te domaćih i stranih nevladinih organizacija koji budu pristizali radi obavljanja ovih poslova.

Ovaj veliki program bilo je moguće realizovati jedino pod uslovom da se najpre uspostave Sekretarijat Koordinacionog centra i odgovarajuće Službe u 3. sektoru koje bi imale sledeće konkretne zadatke u kratkom, jednogodišnjem periodu:
- osnovati Povereništvo za očuvanje kulturne baštine na Kosmetu sa sedištem u Leposaviću
- uspostaviti grupu za očuvanje kulturne baštine u Gračanici
- odmah obaviti pripremne radove na izradi nedostajuće dokumentacije za sve ugrožene i devastirane spomenike kulture
Da je ovo bio zaista prvorazredni zadatak, svedoči i UNMIK-ovo neobjektivno prikazivanje aktivnosti njegovog Odeljenja kulture koje se odnosi na ’Popisivanje zidanih objekata kulturnog blaga’ u kome je jasno stajalo da:
’Postojeća lista registrovanih spomenika na Kosovu, rađena od 1954. do 1999. nije sačinjena u skladu sa međunarodno usvojenom metodologijom i objektivnim standardima. Ovaj projekat je popis zidanih objekata kosovskog kulturnog blaga u skladu sa međunarodnim standardima i metodologijom. Tako popisani objekti moći će da se ocene radi izrade nove liste registrovanih spomenika.’

Iz ovakve, krajnje opasne formulacije po srpsku kulturu baštinu, bilo je moguće izvući sledeći zaključak: naša važeća klasifikacija za spomenike od Posebnog značaja, od Izuzetnog značaja i od Velikog značaja nije bila usklađena da međunarodnom klasifikacijom za spomenike Prve kategorije (od nacionalnog ili državnog značaja), Druge kategorije (od regionalnog značaja) i Treće kategorije (od lokalnog značaja). Sasvim je, stoga, bilo moguće da dođe do manje ili veće razlike u oceni značaja nekog spomenika kulturne baštine, a time i opasnosti da on ne bude prioritetno zaštićen, ili obnovljen ukoliko je srušen.

U Ministarstvu kulture Republike Srbije stalo se na stanovištu da je najracionalnije da se naša klasifikacija odmah prilagodi međunarodno usvojenoj, te da se na taj način spreče mogući nesporazumi, tim pre, što je tada bio u pripremi novi ’Zakon o kulturnim dobrima’ koji je već podrazumevao implementaciju međunarodnih standarda i u oblasti kategorizacije spomenika kulture prema njihovom značaju i vrednosti.

Ovo tim pre što je predstojao i sastanak sa zvaničnicima UNMIK-a zbog ovih problema, na čijem je početku razgovora bio prisutan i Mihael Štajner, specijalni izaslanik Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija. Tada su razmatrana sledeća pitanja sa rokovima za rešavanje:
1. Odmah razrešiti problem sa izradom nove liste spomenika kulture na Kosovu i Metohiji, zatim problem sa novom kategorizacijom spomenika i problem sa izradom novog zakona o zaštiti kulturnih dobara koji će se primenjivati na Kosovu. U tom vremenu naglašena je i neophodnost uspostavljanja odnosa dve ustanove: Muzeja u Prištini (koji je trenutno bio preseljen u Beograd sa skoro 3000 umetničkih predmeta) i Muzeju Kosova u Prištini, ali i statusa drugih institucija kulture: biblioteka, arhiva, a naročito pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture koji je nastavio rad u Prištini. U tom periodu bilo je dogovoreno i odpočinjanje radova na jednom broju spomenika kulture (prioritetno Pećka Patrijaršija i Manastir Banjska) u saradnji sa drugim vladinim i nevladinim organizacijama iz zemlje i inostranstva.
2. U srednjoročnom periodu trebalo je izraditi listu pioriteta za zaštitu pokretnih i nepokretnih kulturnih dobara te načiniti programe njihove zaštite, zatim formirati nove predloge za upis na Listu svetske kulturne baštine (Visoki Dečani), najzad, posebno rešavati probleme sa podeljenim kolekcijama koje su čuvane u Muzeju Prištine u Beogradu i Muzeju Kosova u Prištini.

Tada je bilo najosetljivije pitanje formiranje i određivanje načina rada mešovite grupe koja je trebala da bude odmah formirana da bi se bavila ovim problemima. Bili su, tim dogovorom koji nikada nije ostvaren, predviđeni i redovni sastanci – u prvoj fazi na 15 dana, kasnije mesečno ili po potrebi, a konačni cilj bio je normalizacija rada svih institucija kulture – posebno onih koje su privremeno izmeštene sa teritorije Kosova i Metohije u Beograd i druga mesta.

Pošto je Rezolucija Saveta bezbednosti 1244, pored svih drugih, i našu službu zaštite kulturne baštine na Kosovu i Metohiji dovela u vrlo nepovoljnu situaciju, dve vlade – Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srbije formirale su zajedničkim aktom Koordinacioni centar za Kosovo i Metohiju, zbog potrebe da se tragedija, pre svega Srba, ali i drugih ugroženih etničkih zajednica u toj pokrajini zaustavi, a u posebnom odeljku, i da se obnovi i zaštiti ugrožena kulturna baština. Zbog toga je u Koordinacionom centru, u saradnji sa Ministarstvom kulture Vlade Republike Srbije formiran tzv. Treći sektor za poslove ’Očuvanja kulturne baštine’, a za taj posao određen je pomoćnik ministra kulture Vlade Republike Srbije u sektoru zaštite kulturnih dobara radi održavanja neposredne veze između Koordinacionog centra i Ministartsva kulture. Istovremeno je na Vladi Republike Srbije imenovan direktor Povereništva za očuvanje kulturne baštine sa sedištem u Leposaviću. Maksimalno je angažovan Republički zavod za zaštitu spomenika kulture da se prioritetno aktivira na projektu zaštite spomeničkog nasleđa Kosmeta, jer Koordinacioni centar nije imao dovoljan broj stručnjaka da bi se time bavio, ali i zbog zakonskih odredbi po kojima se isključivo Republički zavod stara i o kulturnom nasleđu srpskog porekla bez obzira gde se ono nalazi, a Koordinacioni centar je jedini u mogućnosti da obezbedi operativno delovanje u pokrajini. Stoga su stručnjaci ovog Zavoda, preko Koordinacionog centra angažovani na radu u Pećkoj Patrijaršiji i Manastiru Banjskoj oko poslova restauracije, konzervacije, zaštite i obnove ovih spomenika kulture, kao i na komplikovanom procesu ponovnog pokretanja procedure za nominovanje Visokih Dečana za upis na Listu svetske kulturne baštine. Od tog vremena finansijski je bio potpomagan i rad nevladine organizacije ’Mnemosyna’ koja se već niz godina angažovala na poslovima zaštite pokretnih spomenika kulture na Kosmetu, pogotovo u periodu pre 2000. godine u regionu Velike Hoče. A predstavnici ministartsva kulture učestvovali su na svim međunarodnim konferencijama posvećenim problemima zaštite spomeničke baštine, posebno na Kosovu i Metohiji radi lobiranja za nalaženje političkog i finansijskog okvira u rešavanju ovih zadataka – od ministarskih konferencija u Portorožu i Bernu, do redovnih sednica Saveta Evrope i UNESCO-a. Napokon, prioritetno su bile objavljene nekolike publikacije na srpskom i engleskom jeziku u kojima je ovaj problem obrađen na stručan i dokumentovan način koje su redovno slate diplomatskim predstavništvima SR Jugoslavije i drugih zenalja, kao i ličnostima koje su neposredno angažovane, ili su bile zainteresovane za ove poslove.

No, nešto teže je bilo uspostavljanje saradnje sa institucijama kulture koje su ostale na Kosovu i Metohiji, pre svega u Prištini, poput Arhiva Kosova (koji poseduje ogromnu građu veoma važnu upravo za državu Srbiju), Narodne i univerzitetske biblioteke Kosova (sa više od milion knjiga od čega je 80% bilo na srpskom jeziku, a da se pri tome nije znalo ni da li su one uopšte sačuvane), Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Prištini (koji je imao dokumentaciju neophodnu za odpočinjanje obnove spomeničkog nasleđa) i već pomenutog Muzeja Kosova u Prištini (koji poseduje 27.000 muzealija, ali ne i profesionalce za njihovu obradu i čuvanje). A po informacijama koje smo tada imali, kosovske institucije zaštite, uz pomoć stranih eksperata, a bez znanja naših stručnjaka, ne samo da su pisale nacrte novih zakona o zaštiti kulturnih dobara, već su sastavile i novu listu spomenika kulture sa novom kategorizacijom čime su potpuno suspendovani državni i kulturni interesi, potrebe i obaveze Republike Srbije u ovoj oblasti.

I u tako nepovoljnim uslovima, već tokom 2002. godine bili su realizovani sledeći poslovi:
U Manastiru Visoki Dečani: program arhitektonskih radova na objektima manastira prema programu radova iz italijanske donacije koji je obuhvatio Leontijev konak – glavni projekat rekonstrukcije i adaptacije, novi kuhinjski blok – glavni projekat, arheološka istraživanja zapadnog dela porte (istočnog dela zapadne ekonomije) i izradu dokumentacije, arhitektonsko snimanje dva ekonomska objekta, geodetsko snimanje porte i ekonomije, i kao poseban projekat rada na pripremi tehničke dokumentacije za nominaciju Dečana za Listu svetske kulturne baštine.

U Manastiru Pećka Patrijaršija: program radova na sanaciji i zaštiti Pećke Patrijaršije, predlog radova za italijanske donatore, i to - zidno slikarstvo – gde su izvedeni ispitivački slikarsko-konzervatorski radovi na fresko-zidnim slikama u Bogorodičinoj crkvi i u svim drugim crkvama, priprati i na spoljnim zidnim površinama (radove je izvela mešovita srpsko-italijanska stručna ekipa restauratora i konzervatora), ikone – gde je izvršena opšta kataloška obrada i preventivna zaštita pokretnog spomeničkog blaga evakuisanog iz crkava sa celokupnog prostora Kosmeta u Pećku Patrijaršiju tokom 1999. godine.
U Manastiru Banjska: izvršene su zamena dotrajalog krovnog pokrivača od pocinkovanog lima nad svim površinama naosa, osim na krovu oltarske apside, te daščane podloge krovnog pokrivača, a na delovima gde je to bilo potrebno, i izrada nove betonske podloge pokrivača na kubičnom postolju i kupoli, novi završni venac od opeke na kubičnom postolju i kupoli, popravka oštećenja na licu zidova kubičnog postolja i kupole, podziđivanje i delimično nadziđivanje gornjih zona zidova južne kupole zvonika, kao i krova južne kupole zvonika.

U Manastiru Sokolica: načinjen je projekat za nastavak radova na izgradnji zaštitnog ogradnog manastirskog zida jer se ovaj manastir nalazi u neposrednoj blizini ekstremnih albanskih naselja i naoružanih formacija.

U istom periodu objavljene su i publikacije: ’Spomenička baština Kosova i Metohije’ i ’Novo Brdo’.
Programom Republičkog zavoda za 2003. predviđeno je nastavljanje radova u Manastiru Visoki Dečani, Manastiru Gračanica, crkvi u Drenovi, Manastiru Banjska i Manastiru Pećka Patrijaršija, a od publikacija, objavljivanje monografija ’Dečani’, ’Banjska’ i ’Dečanski horos’.
Kao nerešen problem oslata je izrada nove liste spomenika i novog Zakona o kulturnim dobrima koji se pišu pod okriljem UNMIK-a a bez uvida naših stručnih institucija, posebno, Ministarstva kulture. A kako privremene institucije na Kosovu nisu sedele skrštenih ruku, tad su već bili napisani nacrti ’Zakona o arhivskoj građi i arhivama’ i ’Zakona o bibiliotekama’. Na zahtev srpskih poslanika u Skupštini Kosova date su, u najkraćem, sledeće primedbe na ove tekstove:
donošenje Zakona o arhivskoj građi i arhivana u Skupštini Kosova svakako će imati implikacije na jedinstveni sistem zaštite arhivske građe i registraturskog materijala, jer se odnosi na jedan potpuno izdvojeni teritorijalni i državno-politički entitet koji ne predviđa, ni u jednom svom članu, bilo kakvo uključivanje ili povezivanje u širi sistem zaštite Republike Srbije, koja stoga neće imati nikakav uvid u stanje zaštite ovog, jednog od najvažnijih nacionalnih i kulturnih dobara o kojima se stara zvanična država. Republika Srbija u okvirima svoje nadležnosti, neće biti u stanju da obezbedi primenu stručnih pravila i postupaka u radu sa arhivskom građom i registraturskim materijalom koji nastaje u radu javnih i privatnih subjekata na celoj svojoj teritoriji. Ovaj nacrt Zakona implicira mogućnost cepanja ili izdvajanja arhivske građe iz celine, ili naprosto pravo na nepredavanje arhivskog fonda nadležnoj arhivskoj instituciji, što nije međunarodno priznati arhivistički princip.
A stručna ocena o nacrtu Zakona o bibliotekama bila je sledeća:
predloženi Nacrt Zakona u celini je sporan jer nije usaglašen sa važećim zakonima koji uređuju sektor bibliotekarstva i ukupni sektor knjige kao dela kulturnih dobara na teritoriji Srbije i nije usaglašen sa postojećim bibliotečko-informacionim sistemom i sistemom zaštite pokretnih kulturnih dobara u Srbiji, i to iz više razloga. On proizvodi drastične implikacije na bibliotečko-informacioni sistem u Srbiji sa sistemom jedinstvene uzajamne katalogizacije jer se njime predviđa izgradnja nacionalne bibliotečke mreže čiji strategijski plan pravi Ministarstvo kulture Kosova i koja je sastavni deo nacionalne informacione mreže, što isključuje učešće u celovitoj bibliotečkoj mreži Srbije i u jedinstvenom sistemu uzajamne katalogizacije koji se ostvaruje u Srbiji. On ne respektuje obavezu jedinstvenog načina obrade bibliotečke građe prema jedinstvenim međunarodno priznatim standardima, niti predviđa odredbe o stručnoj edukaciji bibliotekara po jedinstvenom sistemu za celu teritoriju Republike Srbije.

Znači, usvajanje ovih zakona značilo bi da Republika Srbija, u okvirima svoje nadležnosti, neće biti u stanju da obezbedi primenu stručnih pravila i postupaka u radu sa arhivskom građom i registraturskim materijalom, ako i u bibliotečkoj oblasti koji nastaju u radu javnih i privatnih subjekata na celoj svojoj teritoriji. Predloženi nacrti zakona u celini su sporni jer nisu usaglašeni sa važećim zakonima koji uređuju ova dva sektora kulturnih dobara na teritoriji Srbije, pošto nisu usaglašeni sa postojećim arhivskim i bibliotečko-informacionim sistemima i sistemom zaštite pokretnih kulturnih dobara u Republici Srbiji.

Ovako loš početak uspostavljanja sistema zaštite kulturne baštine na Kosmetu, pod nadzorom međunarodne zajednice, u narednom periodu je dodatno pogoršan, a naša diplomatija i politika od tada nikako neuspevaju da formulišu zajedničke i trajnije principe po kojima bi se ona odvijala. To stanje koje se zadržalo do danas uzrokovano je nekolikim razlozima.
Pored ovih, dobro poznatih problema sa zaštitom kulturnog nasleđa na Kosovu i Metohiji koji datiraju već duži period, a kulminirali su od 1999. godine, sada se priključio i veliki nesporazum oko pitanja nadležnosti nad njima u krugu: UNMIK, Privremene institucije Kosova, Republika Srbija (o čemu je dosad bilo reči) i Srpske pravoslavne crkve koja u poslednje vreme sve glasnije ističe svoje ultimativne zahteve, naročito posle marta meseca 2004. godine kada je u samo dva dana spaljeno, uništeno i devastirano oko 150 njenih i državnih objekata na Kosovu i Metohiji, od kojih mnogi sa statusom značajnih spomenika kulture.

Prema rezoluciji 1244 i brigu na očuvanju spomeničkog nasleđa na Kosmetu preuzele su međunarodne organizacije. Kako one nisu u mogućnosti da taj posao obavljaju na stručan način, po prirodi stvari, ovde su bile, makar minimalno, uključene ustanove zaštute Republike Srbije, ponajpre Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, potom i Povereništvo koji je 2002. godine osnovano u Leposaviću. No, najpre je besparica onemogućavala efikasan rad u ovoj oblasti a potom, od formiranja privremenih institucija – Vlade Kosova i njenih ministarstava, i sve teže dobijanje dozvole da naši stručnjaci budu angažovani na Kosmetu.

I kada se činilo da je prvi problem – finansijski, u postupku rešavanja dobijanjem prve donacije od 4,2 miliona eura, iskrsao je novi koji se pre svega tiče odnosa unutar Srpske pravoslavne crkve. Naime, nadležni vladika Artemije, ne dozvoljava da se i jedan euro uloži u obnovu crkava i manastira ako taj novac ne ide preko njegovog eparhijskog računa, i drugo, rezolutno zahteva da u stručnim poslovima obnove, restauracije i konzervacije ne mogu da učestvuju ’oni koji su te spomenike rušili’, tj. kosmetski Albanci makar oni bili stručno osposobljeni za ove poslove ne samo u Beogradu već i svetu. Prvi razlog je njegova očigledna želja da sam upravlja ogromnim fondovima koji se pripremaju za ovaj posao, a drugi je supstancijalna pogreška, jer nisu albanski stručnjaci rušili spomenike, već neobrazovana svetina, nacionalistički ekstremisti i vandali.

Da bi se ovaj problem prevazišao, Njegova svetost Patrijar srpski Pavle potpisao je ’Memorandum’ u kome su na dobar način postavljena osnovna načela za rešavanje problema zaštite kulturne baštine na Kosmetu. Ali, Mitropolit Raško-prizrenski ne priznaje taj potpis i time inicira još jedan ciklus problema. Da stvar bude gora, i nadležni državni organi, pre svih Ministarstvo kulture Vlade Republike Srbije i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, ali i neki drugi, u prvom trenutku podržali su vladiku Artemija u njegovom nerazumnom, a u konačnom ishodu, opasnom i krajnje pogubnom stavu oko spašavanja ugroženog kulturnog nasleđa na teritoriji njegove eparhijske nadležnosti.

Hronologija ovog neobičnog događaja oko potpisivanja ’Memoranduma o razumevanju o obnovi srpskih verskih objekata na Kosovu i Metohiji’ između UNMIK-a, Srpske pravoslavne crkve i Privremenih institucija samouprave Kosova odvijala se ovim redom:
Još juna meseca 2004. godine Mitropolit Raško-prizrenski Artemije potpisao je prvu verziju ’Memoranduma’ da bi, ubrzo zatim, povukao svoj potpis. Prema izjavi Mitropolita Amfilohija, člana Saborskog odbora SPC-a za Кosovo i Metohiju, UN, odn., UNMIK, predvideli su u kosovskom budžetu 4,2 miliona eura, ali je vladika Artemije ’tražio da ta sredstva idu preko eparhijskog Upravnog odbora, pa kada mu to nije bilo dozvoljeno povukao je svoj potpis’.

Marta 2005, dakle skoro godinu dana kasnije, Patrijarh Pavle potpisao je drugu verziju ’Memoranduma’, dopunjenu opštim principima za obnovu objekata po kojima je SPC dobila garancije UN i UNESCO-a za projekte koje će biti podneti, odn, pravo veta na rekonstrukciju nekog objekta ukoliko to ona ne želi, a izričito je predviđeno da pravo prvenstva na tenderima imaju firme koje poseduju neophodna iskustva rada na pravoslavnim srpskim svetinjama.
Istog meseca radna grupa Vlade Republike Srbije, čiji je zadatak da predlaže saradnju sa predstavnicima međunarodnih organizacija u cilju obnove i zaštite kulturne baštine na Kosmetu, u saopštenju za javnost koje je potpisao ministar za kulturu, ukazuje da ’’Memorandum’ obiluje nedostacima i propustima, da predstavlja grubo kršenje procedure koja treba da prethodi potpisivanju jednog ovako važnog akta, kao i da je suprotan Planu Vlade Republike Srbije za Kosovo i Metohiju’. U Saopštenju se izričito kaže da su, ’neočekivanim i iznenadnim potpisivanjem ’Memoranduma’ od strane Patrijarha, zapostavljene i prenebregnute nadležne institucije, osporen Plan Vlade Republike Srbije za Kosovo i Metohiju, i time dezavuisani kako Služba zaštite spomenika tako i Ministarstvo kulture, Koordinacioni centrar i episkop Raško-prizrenski..., te da Memorandum predstavlja neočekivani iskorak i prvo zvanično priznavanje Privremenih institucija samouprave od strane neke srpske institucije’. ’Takođe’, kaže se dalje u Saopštenju, ’doveden je u pitanje i planirani i za prvu polovinu aprila najavljeni sastanak nadležnih institucija Republike Srbije sa predstavnicima međunarodnih institucija koje se bave domenom zaštite kulturne baštine (UNESCO i druge)’.

Krajem istog meseca, posle razgovora sa vladikom Artemijem i direktorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Patrijarh je neočekivano povukao potpis sa ’Memoranduma’ koji je potpisao samo dva dana ranije. Vladika Artemije je Patrijarhu ponovio svoju argumentaciju da ’u obnovi objekata SPC-a, po ’Memorandumu’, učestvuju oni koji su ih rušili. tj. UNMIK i Savet Evrope, a preko njih, posredno, privremene kosovske institucije, da se njime isključuje Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, kao i da tačke ’Memoranduma’ nisu dovoljno precizirane’. Patrijarhu je ukazano na to da je službi zaštite spomenika oduzet uticaj, da ’Memorandum’ ’nije definisao opšte principe obnove svetinja, kao i da je sa aspekta zaštite spomenika on nestručan, nedorečen, neprofesionalan i neprihvatljiv’. (Da samo podsetimo da ’Memorandum’ ima samo 13 tačaka formulisanih u najopštijim principima te da je ovde u pitanju izrazito nerazumevanje jednog dokumenta koji po prvi put otvara mogućnost da se posle 1999. godine naša služba zaštite pojavi i u formalnom vidu na teritoriji Kosova i Metohije.)

Srećom, Sinod SPC je, na vanrednoj sednici i u sastavu proširenom članovima Odbora za Kosovo i Metohiju, zaključio da ’’Memorandum’ ostaje i dalje na snazi’ i Patrijarh je o tome obavestio šefa UNMIK-a Sorena Jesena Petersena. Uprkos tome, vladika Artemije izdaje saopštenje da ’odluka Sinoda nema nikakvo pravno dejstvo za eparhiju Raško-prizrensku’. Time je stvorena neuobičajena pojava u crkvi – da se jedan episkop ograđuje od najvišeg crkvenog organa. Mitropolit Amfilohije je to lapidarno prokomentarisao rečima da ’odluka Sinoda postoji i ta će odluka nesumnjivo biti primljena maja o.g. i na Saboru, pa će vladika Artemije morati da poštuje odluke najvišeg tela Srpske crkve čiji je član’.
Praktično istovremeno, stalni delegat SCG pri UNESCO-u, ambasador Dragoljub Najman, obavestio je Ministratsvo spoljnih poslova SCG o toku i ishodu Donatorske konferencije za zaštitu i obnovu kulturne baštine na Kosovu i Metohiji. Deklarisani cilj Konferencije je bio prikupljanje sredstava u poseban fond za obnovu kulturnih spomenika koji su uništeni tokom NATO bombardovanja i u martovskom pogromu 2004. u visini od oko 40 miliona evra.

Kako vidimo, utisak je da se problemi oko zaštite kulturne baštine na Kosovu i Metohiji povećavaju, a da se svaki pozitivan korak dočeka sa nerazumevanjem upravo onih kojima je ta pomoć najneophodnija. Imajući takvu opšte-političku situaciju u vidu, Ministartsvo kulture u prethodnom sastavu (do decembra 2003. godine) osmislilo je i pokrenulo jednu diplomatsko-političku inicijativu koja nažalost nije realizovana zbog prekida mandata, a imala je u vidu sve moguće ishode sa rešavanjem statusa ove južne srpske pokrajine u međunarodnim forumima (realno – samostalnost, nezamislivo – reintegrisanost, moguće - nešto treće, o čemu će tek biti reči tokom 2006. godine). Naime, nakon jedne neformalne konsultacije sa grčkom delegacijom u Savetu Evrope tokom 2003. godine, pokrenuta je jedna brza bilateralna inicijativa, doduše samo na nivou razmene prvih informacija i mišljenja o mogućem uspostavljanju trajnijeg sistema zaštite kulturne baštine na Kosmetu između ministarstava kulture Srbije i Grčke. Ova inicijativa imala je nekoliko činjenica u vidu.

Prvo, suprotno zvaničnom, političkom stavu, da je kulturna baština Srba na Kosmetu samo ’srpska’ prema nacionalnom određenju, u nauci je prihvaćeno opšte mišljenje da ona, iako jeste ’srpska’ po poreklu, teritoriji na kojoj je nastala, ktitorima, stanovništvu koje je koristilo od srednjeg veka, tj. nastanka prve srpske države, upravo njeni najvažniji i najvredniji spomenici su zapravo vizantijskog porekla, o čemu svedoče sve najznačajnije i, u naučnom svetu, priznate studije o poreklu i pripadnosti civilizacijskom krugu srpske arhitektute, fresko-slikarstva i ikonopisa koji su očuvani do današnjeg vremena, i koji se kao deo svetske kulturne baštine upravo iz tog razloga moraju posebno čuvati i preneti budućim generacijama. Dakle, što se nauke tiče, nema ničeg spornog oko toga da su ’srpski spomenici kulture’, i oni na Kosmetu, zapravo vizantijskog civilizacijskog porekla zbog mnogih, a ne samo umetničko-istorijskih ili estetičkih razloga.

Drugo, ovaj ’vizantijski civilizacijski krug’ arhitektonskog i slikarskog nasleđa teritorijalno je vrlo širok i obuhvata zapravo sve današnje države koje su bile potpuno ili delimično u sastavu Vizantijske imperije u njenom najmoćnijem periodu tokom 13. veka. Tačnije rečeno, broj država na čijoj se teritoriji nalaze ostaci vizantijske arhitekture je petnaestak, među kojima su i neke od danas najmoćnijih, najbogatijih i najuticajnijigh zemalja, poput Ruske Federacije, Italije, Grčke, Turske, Libana, Izraela, Egipta i Sirije, pa sve do manjih kao što su Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Gruzija, Jermenija, Bugarska, Rumunija, Kipar, Albanija, dakako, Crna Gora i Srbija, tj., Kosovo i Metohija.
Treće, ovu vrstu ’regionalizacije’ problema zaštite kulturne baštine naša diplomatija dosada nije iskoristila mada je za to bilo nekoliko povoljnih trenutaka, posebno na specijalizovanim međunarodnim konferencijama posvećenim ovoj temi. A navedeni spisak država dovoljno je moćan da, uz adekvatne pripreme i ’lobiranje’ sa naše strane, može mnogo da učini da se sačuvana kulturna baština, a sada u velikoj meri ugrožena, na Kosovu i Metohiji odbrani od daljih, mogućih razaranja i devastacija.

Četvrto, u Solunu postoji Institut za vizantijsku kulturu koji se bavi proučavanjem i prikupljanjem dokumentacije upravo o vizantijskom civilizacijskom krugu. Prema početnim (i zasad jedinim) dogovorima sa grčkim zvaničnicima, posebno sa tadašnjim ministrom kulture Evangelisom Vanizelosom (koji je inače Solunjanin poreklom, te stoga ima, sem političko-diplomatske i lične interese da se u potpunosti posveti ovom političkom i kulturološkom projektu) napomenuta je ideja da ovaj Institut za vizantijsku kulturu u bliskoj budućnosti preraste u veliki regionalni centar koji bi okupio sve naučnike iz pomenutih zemalja, ali i druge koji se bave ovim problemom, koji bi se posvetili izučavanju, u najširem smislu, vizantijske kulture i umetnosti. Ti veliki timovi svetskih stručnjaka bi, dakako pravili i planove i projekte zaštite kulturne baštine vizantijske imperije, a u okviru tog zadatka, oni bi sastavljali i liste prioritetne i urgentne zaštite ugrožene kulturne baštine ovog regiona. Time bi Republika Srbija skinula sa sebe obavezu da jedina u regionu insistira na zaštiti ’srpskog kulturnog nasleđa’ što se uvek tumači prvenstveno kao politički problem (jer to nasleđe ’uništavaju Albanci’), već isključivo kao stručni i civilizacijski problem zaštite ugroženog evropskog i svetskog kulturnog nasleđa.

Peto, sastanak na Vanizelosom koji je održan u Soluni s jeseni 2003. godine pokazao je punu otvorenost i zainteresovanost ovog političara da se pomenuti Institut u Solunu proširi participacijom naučnika i praktičara iz svih zemalja regiona čime bi on postao jedan od najznačajnijih svetskih centara za proučavanje jedne od nestalih imperija koje su u velikoj meri odredile sudbinu Evrope i načinile sliku njene kulture i umetnosti u najširim relacijama. No, kako je uskoro došlo do promena administracija, najpre u Srbiji a ubrzo potom i u Grčkoj, ovi razgovori su prekinuti uz obostranu želju da se nastave kad se za to ponovo steknu uslovi, uz nadu da će do toga doći u skoroj budućnosti.

Šesto, pri koncipiranju ovog političkog, diplomatskog i kulturološkog projekta imao se u vidu i uticaj i status Grčke koji se mogao pretvoriti u veliku i sveobuhvatnu inicijativu ove zemlje u Savetu Evrope, Evropskoj uniji, OEBS-u, UNESCO-u i drugim evropskim i svetskim političkim i finansijskim organizacijama. Ova nastup Grčke uz saradnju svih zemalja koje bi joj se pridružile, a većina njih je već danas punopravni član Evropske unije, sigurno bi uticao da se na bazi realnih potreba obezbede neophodni fondovi za zaštitu i obnovu ugrožene kulturne baštine, prema prioritetima i obrazloženjima koje bi dali stručni timovi tog novog solunskog instituta. Ne treba ni malo sumnjati da je grčka diplomatija veoma spretna i dobro upućena u sve modalitete političkog i diplomatskog nastupa kada su ova pitanja na dnevnom redu na svim međunarodnim konferencijama.

Sedmo, i najvažnije, kako je već uzgred napomenuto, time bismo skinuli problem sa objašnjenjem koje stalno ističemo o potrebi zaštite ’spskog kulturnog nasleđa’ na Kosmetu, što se uvek tumači i doživljava kao politički, a ne civilizacijski, kulturološki i stručni aspekt, već bismo ga na najefikasniji način ’internacionalizovali’ i time postavili u regionalne okvire dajući mu znatno širu političku i diplomatsku dimenziju nego što je sada ima, te time i učinili da se on u tim – političkim i finansijskim okvirima rešava na mnogo efikasniji i konkretniji način.

A i sam Izveštaj Kai Eidea, specijalnog izaslanika Generalnog sekretara Ujedinjenih nacija pod naslovom ’Obuhvatan pregled situacije na Kosovu’ podnet i usvojen na Savetu bezbednosti oktobra meseca o.g. sadržao je ocene koje idu u prilog jednoj ovakvoj političkoj inicijativi. Naime, Eide je u izveštaju istako i sledeće:
’Srpska pravoslavna religiozna mesta i institucije predstavljaju poseban element duhovnog materijala kosovskih Srba. Oni su takođe deo svetskog kulturnog nasleđa. Postoji potreba da se kreira "zaštićeni prostor" oko tih mesta uz učešće međunarodne zajednice, kako bi bili manje ranjivi na političku manipulaciju.

Srpska pravoslavna religiozna mesta i institucije predstavljaju kritičan elemenat duhovnog života društva kosovskih Srba. Održivost zajednice kosovskih Srba na Kosovu je povezana sa očuvanjem njihovog kulturnog i religioznog nasleđa. Međutim, srpska pravoslavna mesta predstavljaju takođe mnogo više nego važan deo srpskog identiteta. Ona su i deo svetskog kulturnog nasleđa. Mnogi od ovih objekata su ozbiljno oštećeni i uništeni od 1990. Konačno, rekonstrukcija bi trebalo upravo da počne. Međutim, njima će i dalje biti neophodna zaštita. Iako je od suštinske važnosti spremnost KFOR-a da održi njihovu zaštitu, trajna solucija ne može biti građena na vojnoj snazi.

Postoji potreba da se kreira "zaštitni prostor" oko ovih objekata kako bi bila manje ranjiva na političke manipulacije. Treba naći sporazume koji bi srpske pravoslavne objekte na Kosovu stavili pod neki oblik međunarodne zaštite. To bi zahtevalo uključivanje garantovanog pristupa, imovinska prava i održivost zajednice. Nije samo važno zaštititi pojedina mesta kao kulturne i religiozne spomenike, već i kao žive zajednice. Savet Evrope i UNESCO raspolažu posebnom ekspertizom u ovoj oblasti i treba ih pozvati da igraju ulogu u takvim sporazumima.
Srpska pravoslavna crkva je izložena pritiscima na svoj identitet. Osim zastrašivanja i pretnji, ima pokušaja da se prekroji istorija i poreklo njihovog nasleđa.’

Dakle, kako vidimo, vrata su nam otvorena, te nije potrebno dalje kucati na njih, već se organizovati i pripremiti na taj način da u svakom od segmenata, a zaštita kulturne baštine na Kosovi u Metohiji spada u najznačajnije, oformimo dovoljno osposobljene timove i u političkom, ali i u stručnom pogledu, koji će u predstojećim pregovorima pred međunarodne forume izneti racionalne i prihvatljive zahteve kada se bude rešavao konačni status ove južne srpske pokrajine. Pomoć prijateljskih i zainteresovanih država, poput Grčke, tada će biti od presudnog značaja. Krajnji je čas da se oko toga ozbiljno angažujemo.

Jovan Despotović

Treći program Radio Beograda, 23. novembar 2005, Treći Program, br. 125-126, Radio Beograd, 2005.