Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Kulturna politika i tranzicija I / Očuvanje kulturne baštine

Kada su 2000., а potom i 2003. godine održane dve NACIONALNE DEBATE O KULTURNOJ POLITICI, prvu je upriličila jedna nevladina organizacija - Centar za savremenu umetnost, s drugu resorni Vladin sektor - Ministarstvo kulture, zapravo su bili registrovani isti krugovi problema i praktično su u oba slučaja bila predložena ista rešenja za prevalizaženje zatečenog stanja. Tada su utvrđeni opšti principi i u oblasti učuvanja kulturne baštine. U najkraćem, već na samom početku, poput svojevrsnog rezimea, istakli bismo sledeće naglaske iznete tada:
- prvo, neophodnost da se na nov način definiše pojam kulturne baštine
- drugo, neophodnost da se redefiniše pojam i sadržaj nacionalnih (državnih) institucija u oblasti zaštite kulturnog nasleđa;
- zatim, potreba da se osmisli nova filozofija u oblasti zaštite kulturne baštine i odmah, pri prvoj, nužnoj promeni zakona, ona prilagodi svetskim standardima;
- kao vrlo važno apostrifirano je da kulturna baština u multuetničkim zajednicama mora postati upravo sredstvo sporazumevanja i uvažavanja na civilizovan način, što je od najveće potrebe za njeno očuvanje;
- najzad, da kulturna baština na efikasniji način bude dostupna i razumljiva novim generacijama, jer tima ona izvršava svoju osnovnu funkciju koja se tiče prenošenja povesnog iskustva iz epohe u epohu, sa generacije na generaciju, dakle, u suštini, ona je okrenuta budućnosti a ne prošlosti što je za većinu tradicionalista izrazito paradoksalan fenomen;

U ovim procesima lokalna samouprava sa novom svešću o njenom značaju mora da preuzme brigu o stanju kulturne baštine u vlastitom regionu, što je bio osnovi cilj promena koje su nastale tokom 2001-2003. godine kada je tadašnja administracija započela sa uvođenjem reda među brojnim institucijama kulture koje brinu za očuvanje kulturnog nasleđa.
Tom prilikom iskrsla su i dva značajna pitanja koja se hitno moraju rešavati:
Prvo: koji je to novi način korišćenja instrumenata institucionalnog i vaninstitucionalnog upravljanja u oblasti zaštite kulturne baštine, a koji, u osnovi, podrazumeva tri stvari: stabilno finansiranje (što znači sem budžetskog, još i sponzorsko ulaganje, mecenaštvo, zadužbinarstvo i druge oblike materijalnog pomaganja), zatim, promenjenu legislativu (pre svega njeno harmonizovanje sa evropskim standardima, preporukama, propisima i načelima) i napokon, nove kadrove (koji će biti edukovani na najaktuelnijim svetskim iskustvima)
I drugo: stvaranje jedinstvenog programa zaštite pokretne i nepokretne kulturne baštine koji nikada, od kada zaštita postoji kao državni interes, nije urađen na dovoljno jasan, detaljan i efikasan način.

Problemi sa očuvanjem kulturne baštine kulminirali su tokom protekle dve decenije, a naročito od početka ratnih sukoba na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Njihovi uzroci su mnogobrojni: od onih najdrastičnih i najopasnijih kakvi su ratna razaranja, do tradicionalne nebrige, odsustva državne strategije u ovoj oblasti, najzad i zbog nedostatka neophodne ili neprimenjivanja postojeće zakonske regulative.
Državna strategija u zaštiti spomenika kulture institucionalno se sprovodi kroz sisteme u oblastima za koje su nadležne mreže zavoda za zaštitu spomenika kulture, muzeja i arhiva, kao i biblioteka koje čuvaju staru i retku knjigu. Zavodi za zaštitu spomenika kulture nadležni su za očuvanje nepokretnih spomenika kulture (arheološka nalazišta, arhitektonsko i industrijsko nasleđe), a muzeji, arhivi i biblioteke za pokretna i nematerijalna kulturna dobra (umetnički i istorijski predmeti, arhivska i filmska građa, stara i retka knjiga, dokumentacija i drugo).
Mogao bi se izvesti opšti zaključak da je naše kulturno nasleđe još uvek nepotpuno inventarisano i nedovoljno istraženo, a mreža institucija koje se njime bave nedovoljno modernizovana, neracionalna, slabo opremljena, u oskudici svake vrste i u neadekvatnim prostorima, sa kadrovima koji se više bave administracijom nego strukom, odnosno, praktičnim, terenskim i istraživačkim radom. Nedostaju konzervatorske radionice, raste broj neinventarisanog i neobrađenog materijala i zbirki, nedovoljna je zaštita arheoloških, spomeničkih, arhivskih, filmskih i muzejskih fondova nepokretnih i pokretnih kulturnih dobara, čak i onih upisanih na Listu svetske kulturne baštine, a opštinske i lokalne samouprave nepripremljene su za ostvarivanje zakonskih obaveza u ovom domenu. Tome doprinosi i zbunjujuća tipologija ovih ustanova (opštinske, međuopštinske, regionalne, pokrajinske, nacionalne, zavičajne, kompleksne, istorijske, opšteg tipa i slično) koja prouzrokuje brojne sporove oko upravne nadležnosti nad njima koji su kulminirali onog trenutka kada su, prema novom budžetskom Zakonu iz 2002. godine, njihovi osnivači postali dužni da im obezbede neophodna sredstva za rad. A zaštita kulturne baštine mora biti planska, sistematska i prioritetna u našoj kulturnoj politici, posebno u tranzicionim uslovima koji su sada na delu zato što je to fundamentalna delatnosti u oblasti kulture o čemu lokalne samouprave ne mogu da odlučuju već da se efikasno dogovaraju oko načina ostvarivanja tih zadataka.
Iz jedne ovakve analize stanja u oblasti zaštite kulturne baštine, mogu se izvesti najurgentnija pitanja koja se odmah moraju rešavati, a strategija razvoja očuvanja kulturne baštine zapravo je zasnovana na uočenim problemima, njihovom hitnom rešavanju, ali i drugim zadacima poput ispunjavanja sledećih uslova: bolje pozicioniranje zaštite kulturnih dobara u državnim prioritetima kao fundamentalno pitanje u oblasti kulture: iz toga će proisteći i bolje materijalno stanje za njihov rad i realizaciju programskih aktivnosti, kao i opšte stanje fizičke zaštite od uništavanja, krađa, požara i drugog; integrisanje zaštite kulturnih dobara u regionalne i evropske procese na principima koji su navedeni u dokumentima Saveta Evrope i Evropske unije: u ovaj uslov spada i donošenje adekvatnih zakona koji će na savremen, i za svet prepoznatljiv i prihvatljiv način, regulisati odnose u ovoj oblasti; i, naročito, potpuna kadrovska obnova u institucijama zaštite kulturnih dobara: u šta spada i uvođenje povremenih, obaveznih ‘atesta’ zaposlenih za obavljanje stručnih poslova na zaštiti svih vrsta kulturnih dobara prema savremenim standardima; stvaranje jedne nove, racionalnije mreže po delatnostima koju čini veliki broj institucija u ovoj oblasti (oko 1000 svih vrsta sa gotovo 5000 zaposlenih); tehnička obnova i osavremenjivanje sredstava koje se koriste za stručni rad (konzervacija, restauracija i drugo) bilo putem stranih donacija bilo državnim ulaganjem; na posletku, i dobijanje adekvatnih prostora za rad. Moguće je sa Direkcijom za imovinu Republike Srbije sklopiti dugoročni sporazum da se određeni, napušteni ili neadekvatno korišćeni objekti u njenom vlasništvu, posebno spomenici kulture stavljeni pod zaštitu države, ustupe institucijama kojima su urgentno potrebni.
Jedinstvenost sistema očuvanja kulturnih dobara ogleda se u formiranju centralizovanih planskih programa koji će biti distribuisani u okviru celog sistema zaštite kulturnih dobara u Republici Srbiji koju obavljaju sledeće ustanove: Zavodi za zaštitu kulturnih dobara – (čuvaju i održavaju) nepokretna kulturna dobra: arheološka nalazišta, znamenita mesta, prostorno kulturno-istorijske celine, spomenike kulture (manastiri, crkve, arhitektonska zdanja). Ovu delatnost nosi Republički zavod i 14 pokrajinskih, regionalnih, međuopštinskih, opštinskih i gradskih zavoda (5 u Vojvodini, 3 na Kosovu i Metohiji gde danas radi samo Kancelarija u Leposaviću, i 6 u tzv. ’užoj’ Srbiji); Muzeji – (prikupljaju i čuvaju) pokretna kulturna dobra (od arheoloških predmeta do savremenih umetničkih dela); državni Registar je popisao 111 muzeja, od toga – 10 republičkih, a ostali su regionalni, opštinski i gradski; Biblioteke – koje čuvaju staru i retku knjigu od kojih su 3 republičke (Narodna biblioteka Srbije u Beogradu, Matica srpska u Novom Sadu i ’Ivo Andrić’ iz Prištini – trenutno sa sedištem u Beogradu, ali čiji su fondovi ostali u Prištini), kao i 27 matičnih i 177 opštinskih; Arhivi – koji prikupljaju arhivsku građu, a Kinoteka filmsku; ovaj sistem obuhvata 38 arhiva – republičke: Arhiv Srbije, Arhiv Beograda i Jugoslovensku kinoteku, zatim 2 pokrajinska, a ostali su međuopštinski i gradski.

Ovu oblast regulišu sledeći opšti i posebni zakoni:
- Zakon o budžetu (propisuje način distribucije budžetskih sredstava republičkim kao i ustanovama lokalne samouprave);
- Zakona o obimu sredstava i učešću opština i gradova u porezu na promet iz 2003. (koji definiše finansijske obaveze osnivača prema svojim institucijama), a sada je to pitanje regilisano Zakonom o Porezu na dodatu vrednost;
- Zakon o delatnostima od opšteg interesa u oblasti kulture (koji navodi institicije kulture po osnivačima: republičke, pokrajinske i opštinske, odnosno, finansijske obaveze osnivača prema njima);
- Zakon o javnim službama (u oblasti kulture reguliše osnivačka prava, upravni i stručni nadzor, način osnivanja institucija, imenovanja i razrešenja direktora, članova Upravnih i Nadzornih odbora);
- Zakon o kulturnim dobrima (reguliše rad zavoda, muzeja, arhiva i biblioteka) koji je prethodna administracija podelila u posebne zakone koji, usled prekida mandata, nisu izneti na izglasavanje u Skupštinu Republike Srbije.

Primenom ovih propisa, a da bi se u uslovima decentralizacije državne uprave i demetropolizacije kulture obezbedilo jedinstvo delatnosti kulture u oblasti zaštite na zakonskim osnovama (prema svim navedenim zakonima) neophodno je da:
1. Ministarstvo kulture i centralne ustanove kulture (one kojima je osnivač Republika Srbija – sada ih ima 15) obezbede primenu upravnog i stručnog nadzora nad celim institucionalnim sistemom bez obzira da li su te ustanove pokrajinske, regionalne (međuopštinske), opštinske ili gradske. Jedini efikasan način ostvarivanja ove potrebe je preko kolegijuma direktora ovih institucija koji, kako sada stoje stvari, mogu ali ne moraju da ostanu deo zajedničkog sistema zaštite što za Ministarstvo kulture nije prihvatljivo jer je kao resorni organ uprave odgovorno za očuvanje celovitosti sistema bez obzira ko je osnivač pojedine ustanove.
2. Za ustanove kojima su osnivači opštine i gradovi, plate, materijalne i investicione troškove obezbeđuju njihovi osnivači, koji takođe imenuju i direktore kao i članove Upravnih i Nadzornih odbora. Ali u takvoj situaciji, koja je bolja za efikasniji rad ustanova kulture, nastaje problem očuvanja jedinstvenosti sistema.

Ovu jedistvenost sistema zaštite kulturnih dobara moguće je ostvariti na nekoliko načina:
- Ili da se trenutno ništa ne čini i da se sačekaju prva gruba narušavanja jedinstvenosti sistema, a potom Vladinim uredbama hitno regulisati narušeno jedinstvo – ovo je de facto sadašnje stanje - i najgore rešenje koje ne garantuje očuvanje sistema zaštite kulturnih dobara zbog čega su već sada Ministarstvu upućene brojne kritike od strane ustanova zaštite (zavoda, arhiva, pojedinih strukovnih udruženja poput konzervatora, restauratora, istoričara umetnosti, arheologa i drugih)
- Ili da sve centralne ustanove zaštite kulturnih dobara (Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, Narodni muzej, Arhiv Srbije, Narodna biblioteka Srbije) izvršno predlažu direktore ustanova za čiji su stručni nadzor rada zakonom zadužene – ovo bi mogao biti dovoljan stepen kontrole upravnog i stručnog rada institucija zaštite
- Ili da se uvede obaveza raspisivanja Javnog konkursa za sva direktorska mesta (sa detaljnim radnim biografijama kandidata, programom rada institucije i tako dalje), a da u Konkursnu komisiju uđu predstavnici osnivača (opština, gradova), centralne i matične institucije i Ministarstva kulture – ovo bi mogla biti najefikasnija regulacija sistema zaštite kulturnih dobara jer objedinjava ’interese’ svih - i osnivača, i centralnih ili matičnih institucija i Ministartsva kulture, a istovremeno ničija prava se ne derogiraju.

Pri prvoj promeni sistema organizovanja institucija zaštite nagovešteni su sledeći, mogući, problemi (za koje se ispostavilo da su postali prepreka za ostvarivanje ovog cilja). Tako već sada imamo primere da institucijama kulture kojima su osnivači pojedine opštine nisu obezbeđena dovoljna sredstva za rad (plate, materijalni troškovi, investiciono održavanje) i to od onih organa lokalne samouprave za koje su oni zaduženeni u poslovima zaštitute kulturnih dobara na njihovoj teritoriji, a tu teritorijalnu nadležnost ovih institucija kulture posebnim aktom – Rešenjem, određuje resorni Ministar. Za ilustraciju daćemo jedan primer. U Valjevu rade:

Zavod za zaštitu spomenika kulture teritorijalno zadužen za opštine Valjevo, Bogatić, Loznica, Koceljeva, Mali Zvornik, Osečina, Lajkovac, Mionica Šabac, Vladimirci, Ub, Krupanj, Ljubostinja i Ljig. Ali, zbog nedovoljnog broja stručnog kadra i zanemarivanja potreba, opština Šabac pokreće inicijativu da osnuje sopstveni zavod za zaštitu spomenika kulture, slično je i sa Zrenjaninom, Somborom, Užicem, Zaječarem, Novim Pazarom i Vranjem; Narodni muzej u Valjevu pokriva opštine Valjevo, Osečina, Ub, Lajkovac, Ljig i Mionica, ali nijedna od ovih opština nije zadovoljna angažovanjem kustosa muzeja te izbegava izvšavanje zakonskih obaveza; Istorijski arhiv Valjevo deluje na teritorijama opština Valjevo, Ub, Osečina, Mionica, Lajkovac i Ljig, a situacija je slična kao sa muzejem; Matična biblioteka ’Ljubomir Nenadović’ pokriva opštine Valjevo, Lajkovac, Osečina i Ub u čijem radu se problemi iz prethodnih primera na isti način ponavljaju.
Sve pomenute institucije sa sedištem u Valjevu umaju probleme sa sufinansiranjem delatnosti koja se obavljaju van osnovne institucije, a za pribavljanje sredstava morala bi biti nadležna sama opština u čijem se administrativnom centru nalaze pomenute institucije, a participiraju opštine na čijoj teritoriji ove ustavove po zakonu rade. Pri tome, valjevski primer nije jedini. Gotovo bi se moglo reći da, sem u nekoliko slučajeva, nema saradnje među onim opštinama čiju teritoriju pokrivaju institucije zaštite.

Uz brojne probleme koji se tiču očuvanja kulturne baštine u institucionalnom sistemu Republike Srbije, dakle u njenim državnim i stručnim ustanovama, stvari se mnogostruko komplikuju ako se na ovo pitanje gleda kroz prizmu aktuelnih zbivanja na Kosovu i Metohiji.
U saradnji sa Koodinacionim centrom, Ministartsvo kulture bi moralo da pronađe način, da, u skladu sa međunarodnim propisima (pre svega Rezolucijim 1244 Saveta bezbednosti, ali drugim aktima koji su na snazi na Kosmetu) formira mešovite Komisije za rešavanje problema zaštite i očuvanja kultunog nasleđa, muzejskih predmeta, arhivske građe i bibliotečkih fondova koji su postali totalno ugroženi posebno nakon 1999. godine, odnosno od dolaska međunarodne administracije.

Osnovni problem je što na Kosmetu ne važi Zakon o kulturnim dobrima Republike Srbije, a dok se ne usvoji novi, ova oblast ostaje potpuno neregulisana. Problem više je da je čak izmenjena Lista spomenika kulture u koju je uneta nova kategorizacija potpuno drugačija od one koja je postojala do dolaska UNMIK-a. Doduše, nadležno kosovsko Ministartsvo za kulturu i omladinu pokušalo je 2003. godine da proturi dva nova zakona: o bibliotečkoj delatnosti i arhivama, ali zbog reagovanja nadležnih državnih organa, pre svega Ministarstva kulture Republike Srbije, ali i naše stručne javnosti, ali još više zbog negativnih ocena koje su dali internacionalni eksperti, ovi predlozi zakona povučeni su iz procedure. Pored, ovih, već poznatih problema sa zaštitom kulturnog nasleđa na Kosovu i Metohiji koji datiraju već duži period, a kulminirali su 1999. godine, sada se priključio i veliki nesporazum oko nerešenih pitanja nadležnosti nad njima u trouglu: Republika Srbija, Srpska pravoslavna crkva i UNMIK.

Prema rezoluciji 1244 i brigu na očuvanju spomeničkog nasleđa na Kosmetu preuzele su međunarodne organizacije. Kako one nisu u mogućnosti da taj posao obavljaju na stručan način, po prirodi stvari jer nemaju adekvatno edukovan i obučen personal, ovde su uključene ustanove zaštite Republike Srbije, najpre Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, potom i Regionalni zavod (u vidu jedne male Kancelarije) koji je 2002. godine osnovan u Leposaviću. No, najpre je besparica onemogućavala efikasan rad u ovoj oblasti a potom, od formiranja privremenih institucija – dakle Vlade Kosova i njenih ministarstava, kao i sve težeg i komplikovanijeg dobijanja dozvole da naši stručnjaci neometano nastave da rade na Kosmetu što je bio slučaj do izbijanja ratnih sukoba, bombardovanja i dolaska UNMIK-a i KEJFOR-a.

I kada se činilo da je prvi i najveći problem u postupku pribavljanja materijalnih sredstava rešen dobijanjem prve donacije od 4,2 miliona eura, iskrsao je novi koji se pre svega tiče odnosa unutar Srpske pravoslavne crkve. Naime, nadležni vladika Raško-prizrenski ne dozvoljava da se i jedan euro uloži u obnovu crkava i manastira ako taj novac ne ide preko njegovog eparhijskog računa, i drugo, rezolutno zahteva da u stručnim poslovima restauracije i konzervacije ne mogu da učestvuju ’oni koji su te spomenike rušili’, tj. kosmetski Albanci makar oni bili i stručno osposobljeni za ove poslove i to u beogradskim edukativnim i zaštitarskim ustanovama. Pravi razlog je njegova očigledna želja da samostalno upravlja ogromnim novčanim fondovima koji se pripremaju za ovaj posao, a u pitanju su desetine miliona eura, a drugi je logička pogreška, jer, kako on misli, nisu albanski stručnjaci rušili spomenike već vandali.

Da bi se ovaj problem prevazišao, Njegova svetost Patrijar srpski potpisao je Memorandum u kome su na dobar način postavljena osnovna načela za rešavanje bitnih pitanja zaštite na Kosmetu. Ali, episkop Raško-prizrenski ne priznaje taj potpis i time započinje još jedan ciklus problema. Da stvar bude gora, i nadležni državni organi, pre svih Ministarstvo kulture Vlade Republike Srbije i Republički zavod za zaštitu spomenika kulture, ali i neki drugi, podržali su mitropolita u njegovom nerazumnom, a u konačnom ishodu, opasnom i krajnje pogubnom stavu oko spasavanja ugroženog kulturnog nasleđa na teritoriji njegove eparhijske nadležnosti.

Ovome bismo dodali da, iako je zaštita srednjovekovnog spomeničkog nasleđa - crkava i manastira, najbolnija tačka u ovom problemu, stalno se previđa ćinjenica da se na Kosmetu moraju zaštiti i tzv. pokretna kulturna dobra: dokumentacija potrebna za obnovu porušenih crkava i manastira, ogromni muzejski fondovi (sa predmetima od arheologije, preko etnologije, do umetnosti 20. veka), arhivska građa i bibliotečki fondovi na srpskom jeziku koji su ostali u brojnim kosovskim ustanovama. Na žalost, o ovome niko ne samo da ne vodi računa, već se to konstantno previđa u svim razgovorima sa predstavnicima UNMIK-a.

Da postoje brojni nesporazumi na relaciji Republika Srbija – Srpska pravoslavna crkva svedoči i problem oko zaštite manastira Mileševe. Pogrešno, svakako ne na zakonu utemeljeno mišljenje nekih crkvenih velikodostojnika da su srednjovekovne crkve i manastiri njihovo vlasništo, što nikako nije tačno, jer onog trenutka kada su ti objekti stavljeni pod državnu brigu i zaštitu, oni postaju i državno vlasništvo, a crkva ih samo koristi za verske obrede. Drastičan primer tog nerazumevanja pokazuje vladika Mileševski koji ni malo ne uzima u obzir obavezujuće naloge stručnih institucija, već na svoju ruku, i kako kaže, ’za svoje pare’, izvodi radove koji ne samo da narušavaju zaštićenu ambijetalnu celinu oko ovog manastira, već na duže vreme direktno ugrožava njegov opstanak izgradnjom ribnjaka u njegovoj neposrednoj blizini čime menja mikroklimu koja direktno škodi freskoslikarstvu (a u tom manastiru je, na primer, i svetski poznati ’Beli anđeo’). Rešenje ovog problema, pogotovo od kada je odgovorno aktuelno Ministarstvo kulture, nije na pomolu, šta više, sve govori, da se, i pored pokrenute krivične prijave protiv nadležnog episkopa 2002. godine, devestacija ovog spomenika nastavlja, pa u poslednje vreme i ubrzava.

Opšte mesto u vezi zaštite je i manastir Hilandar, koji može biti uzet kao paradigmatični primer nerazumevanja kako se efikasno štiti spomeničko nasleđe u međunarodnim relacijama za koje je zainteresovana Republika Srbija. Rešenje koje je bilo u nacrtu (malo poznato široj javnosti), a o kome je bilo najpre razgovora sa Grčkom delegacijomu u Savetu Evrope 2003. godine, a potom, sledeće godine, i sa tadašnjim ministrom kulture u vladi Republike Grčke Evangelisom Vanizelosom, napravljena je početna idejna postavka da se kao jedinstvena celina gleda na vizantijsko arhitektonsko nasleđe. Budući da se vizantjska civilizacija u svojoj zenitnoj tačci imperijalne snage i sjaja protezala na teritorije čak dvadesetak današnjih država, od Rusije, Gruzije i Jermenije, preko Italije, Grčke, Turske, Kipra, Izraela, Sirije, naravno računajući i Albaniju, Makedoniju, Srbiju, i posebno Kosmet. Dakle, ideja koju su Grci rado prihvatili, u osnovnoj premisi svodila se na to se jedan postojeći, relativno mali muzej i institut u Solunu koji se navi proučavanjem vizantijske kulture pretvori u veliku instituciju koja bi se bavila očuvanjem arhitektonskog nasleđa vizantijskog sveta. U toj novoj instituciji bili bi zaposleni za stalno, ili prema projektima, stručnjaci koji se bave ovom oblašću, bilo kao istraživači, bilo kao praktični restauratori i konzervatori iz čitavog regiona, ali i oni koji se i izvan njega interesuju za ovaj istorijskih period.

Ova nova institucija bi, pored ostalog, pravila i listu prioriteta u oblasti zašite spomenika kulture u svojoj nadležnosti, a deo toga bi bilo i formiranje liste ’ugroženih objekata’ koji se urgento moraju zaštiti. Time bi se izbegle sve dosad registrovane političke i druge opstrukcije koje se postavljaju pred zaštitu spomenika kulture na Kosovu i Metohiji, jer bi se o njima brinuo ovaj solunski internacionalni institut isključivo prema normama zaštite i očuvanja u skladu sa evropskim i svetskim standardima. Pri tome, nije od male važnosti ni to da bi ova grupacija država lakše dolazila do velikih novčanih fondova evropskih, ali i svetskih, čime bi se olakšao posao njihovog praktičnog rada na terenu.

Nažalost, sa gotovo istovremenom promenom vlada u Srbiji i Grčkoj, ovo pitanje je skinuto sa dnevnog reda, a direktna, iznenadna posledica je neregulisan način obnove izgorelog Manastira Hilandara. Više od godinu dana od izbijanja katastrofalnog požara je proteklo dok se uopšte nešto počelo raditi u Hilandaru, a otvoreno je pitanje kako će se uopšte uskladiti rad naših stručnjaka (koji su prirodno najzainteresovaniji i najupućeniji u probleme vezane za obnovu Hilandara) i grčkih (koji su prema zakonu i teritorijalnoj nadležnosti jedini ovlašćeni da rade u ovom manastiru bez obzira što se u njemu čuvaju neka od najvrednijih artefakata srpske istorije i što je on naseljen srpskim monasima).

Jedina povoljna činjenica je da je prvi put 2002. godine, briga o Manastiru Hilandaru stavljena u protokol o kulturnoj saradnji između Srbije i Grčke (što je Grčka do tad redovno odbijala stalno ističući problem sa postojanjem nekadašnje jugoslovenske Republike Makedonije koji je uvek iskrsavao kada je naša strana pokretala pitanje pominjanja Hilanadara u dosadašnjim međudržavnim sporazumima u oblasti kulturne kooperacije).

I da na kraju ovog rezimiranja problema zaštite i očuvanja kulturnih dobara u periodu tranzicije pomenemo još jedan karakterističan primer. Naime, česta neusklađenost interresornih poslova, u ovom slučaju između Ministarstva kulture i Ministarstva za urbanizam, dovodi do velikog broja nesporazuma, čak i kontradiktornih i konfliktnih situacija kada su u pitanju poslovi oko zaštite kulturnih dobara. Za ovu priliku izećemo možda najdrastičniji primer koji se pojavio u Novom Pazaru.

U neosrednoj blizini ovog grada nalaze se dva ključna srpska srednjovekovna spomenika: Đurđevi Stupovi i Sopoćani. Naravno da je legitmna potreba opštine Novi Pazar da se teritorijalno širi, ali i zahtev ovih manastira da njihova zaštićena, ambijentalna celina time ne bude ugrožena. U prvoj fazi, imali smo potpuno odsustvo bilo kakvih urbanističkih planskih dokumenata u Novom Pazaru, tako da je divlja gradnja stigla do neposredne blizine manastira. Ovo je veoma iritiralo igumane koji su u mnogim prilikama burno reagovali i putem medija, ali i kroz državne organe. Kako je izostala bilo kakva saradnja u ovoj oblasti između dve strane, sada je Srpska pravoslavna crkva otišla u drugu krajnost; njihov najnoviji zahtev prema urbanistima je da se ceo atar opštine Novi Pazar proglasi jedinstvenom ambijentalnom celinom, to jest, zaštićenom zonom, a što jednostavnim jezikom govoreći znači da bilo gde na teritoriji ove opštine, računajući i sam grad Novi Pazar, ubuduće ne bi mogla biti odobrena bilo kakva gradnja ako je ne verifikuje neki od nadležnih zavoda za zaštitu spomenika kulture – republički ili kraljevački. Ovo sada izaziva novi problem, opština Novi Pazar pokreće inicijativu da osnuje sopstevni zavod za zaštitu spomenika kulture, i kada se budu stekli zakonski uslovi ta ustanova će biti uspostavljena. A problemi tada neće biti rešeni već će se samo multiplicirati. Dakle, nešto što na prvi pogled može izgledati samo kao sporost u radu jedne vlade i njenih organa, vremenom postaje bolni konflikt koji na terenu, a to znači u konkretnim uslovima, pogotovu u nacionalno i verski mešovitim oblastima, eskalira do nepredviđenih razmera, onih koje smo imali, nažalost, prilike da već vidimo u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji.

Iako bez pretenzije da ovom prilikom navedemo sve, brojne probleme koji opterećuju ovu oblast, a koji su delom nasleđeni, a delom su posledica neusklađenog rada novih vladinih organa, kao zaključak naglasili bismo neke osnovne ciljeve koji se iz predočenog mogu izvesti:
- prvo, da se zaštita kulturne baštine tretira na savremeniji način i da postane mnogo dostupnija građanima Srbije (dakle poreskim obveznicima koji zapravo i finansiraju ovu delatnost) čime se povećava opšta svest u njenom značaju i umanjuju nesporazumi generisani iz povesnih slojeva i političkih tendencija;
- drugo, ali najurgentnije, da se formira jedinstveni sistem zaštite uzimajući u obzir i predloge novih zakonskih rešenja, i Omnibus zakon koji se odnosi na Autonomnu pokrajinu Vojvodinu, ali i Rezoluciju 1244 Saveta beznednosti koja se odnosi na Kosovo i Metohiju;
- treće, da se odredbe novih propisa što više usklade sa svetskim standardima, preporukama, normama u oblasti zaštite, pre svega sa onima UNESCO-a, ali i drugih dokumenata, propisa i deklaracija kojih ima veliki broj i koji se uspešno primenjuju u mnogim slučajevima i konfliktnim situacijama;
- četvrto, da se nove kategorizacije kulturnih dobara prema vrstama i prema značaju prilagode međunarodnim propisima čime bi se rešio pre vega teški problem očuvanja kulturne baštine na Kosovu i Metohiji, ali i drugde u nacionalno mešovitim sredinama;
- peto, da se znatno povećaju kaznene odredbe da bi se što je moguće bolje sačuvala, naročito, nepokretna kulturna dobra (arheološka nalazista, veliki spomenici kulture, posebno oni na Kosovu i Metohiji, ili arhitektonska i industrijska baština) koji su danas izuzetno ugroženi od mogućih ratnih sukoba, vandalizma, krađa i tako dalje;
- šesto, da se preciznije odredi finansiranje oblasti zaštite usled ukupnih promena našeg političkog, ekonomskog i poreskog sistema koji često previđa specifičnosti ove oblasti kao prvorazrednog državnog i nacionalnog interesa;
- sedmo, da se novim podzakonskim aktima adekvatnije uredi teritorijalna nadležnost institucija zaštite i da se što je moguće manje izbegnu opravdani i neopravdani nesporazumi koje smo naveli;
A način za njihovo dostizanje je:
- efikasnije normativno regulisanje ove oblasti (modernijim tekstom, smanjenjem broja članova, jasnijim definicijama, i višestruko pojačanom kaznenom politikom):
- razlaganje ranijeg glomaznog ’Zakona o kulturnim dobrima’ iz 1994. godine na jedan osnovni zakon – ’Zakon o kulturnoj baštini’ (koji je u završnoj fazi izrade radne verzije) i četiri prateća koji su iz njega izvedeni a treba da detaljno regulišu sve posebne oblasti zaštite kulturnih dobara kao što su: zaštita nepokretnih kulturnih dobara kao delatnost ZAVODA ZA ZAŠTITU SPOMENIKA KULTURE, zaštitu pokretnih kulturnih dobara kao delatnost MUZEJA, kao i oblasti bibliotečke delatnosti sa sistemom matičnih i opštinskih BIBLIOTEKA), najzad arhivske delatnosti kao sistema ARHIVA i Srbiji). Radne verzije ovih posebnih zakona su završene ali sa dolaskom nove administracije marta 2004. godine oni su stavljeni ad acta.

A nedavno vraćanje kolekcije Jovana Bijelića iz Banja Luke u Bosanski Petrovac (kao, redak primer restitucije kulturnih dobara između dva entiteta u Bosni i Hercegovini), zatim povratak Vukovarskog blaga Hrvatskoj 2002. godine kao početak i uslov normalizacije političkih odnosa sa tom državom (ali i očekivani nastavak započete saradnje sa Hrvatskom koja još uvek pred Haškim sudom pravde potražuje od državne zajednice oko 10.000 artefakata), kao i kulturnih dobara, predmeta umetnosti i dokumentacije koja se odnosi na obnovu razrušenog spomeničkog nasleđa donetih sa Kosmeta tokom rata 1999. godine, spadaju u vrlo u velike i složene poslove od čijeg rešavanja čak zavise ne samo međudržavni odnosi već i budući, konačni status ove južne srpske pokrajine. Stoga ćemo ovom nadasve kompleksnom i osetljivom političkom i stručnom pitanju posvetiti posebnu emisiju.

Jovan Despotović

Treći program Radio Beograda, 19. avgust 2005.