Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Kultura vlasti Civilna strategija razvoja kulture

Ratovi su se, nadamo se, u ovim krajevima bar za kraći period (uobičajeno je pedesetak godina!) još jednom završili. Moguće je stoga, početi sa novim planiranjem obnove urušenog i izgradnje uništenog praktično u svim oblastima ovdašnjeg društvenog života. Naravno da je normalno da se okvir tim procesima da novom, drugačijom (demokratskom, liberalnom, građanskom) politikom, dakle iz temelja promenjenom ideologijom koja će biti zasnovana na stabilnim, institucionalno (parlamentarno) usvojenim načelima, takvima koja će biti u značajnoj meri otporna na buduće promene kroz koje će ovo društvo i ova održava neminovno prolaziti. Znači, osnovna zaštita predstojećeg razvoja unas mora biti najpre data jednim modernim ustavom iz koga će proizaći korpusi svih ostalih zakona za detaljno uređenje pravnog, ekonomskog, kulturnog i svih drugih, podložnih normativmom uređenju, sistema.

Nažalost, već je postala gotovo bljutava fraza kako su kultura i umetničko stvaralaštvo, jedna od najvitlanijih oblasti svakog uređenog društva koje daje vidnu legitimaciju i fizionomiju svake države. Da nije tako, režimi, i oni demokratski i oni totalitarni, ne bi za kulturom posezali u svakoj prilici kada treba da se afirmišu u međunarodnoj zajednici. Veličina (ne brojačana niti teritorijalna) neke nacije danas se ponajčešće mere svetskim kulturnim i umetničkim standardima, uspesima i priznanjima. Nasušna potreba tek uspostavljenog demokratskog poretka u sadašnjoj Jugoslaviji trebala bi biti njegova istinska potvrda i vitalnosti umetničkog stvaralaštva, institucionalnog prodora u svet i jasnih signala da je ona definitivno raskinula sa militarističkog fazom (tokom protekle decenije) te se opredelila za izgradnju civilnog društva, a to znači i da će načiniti vidni napor koji će dati opipljive rezultate da se, koliko je moguće, (a bojim se da će devedesete godine dvadesetog veka u istoriji Jugoslavije ostati zabeležene i kao period u kome je politika jednog šefa države prvi put dovela do njegove osude za ratne zločine; da se začas prisetimo da su, recimo, Sovjetski savez ili Nemačka sredom veka ostali upamćeni po istorijskim doprinosima Josipa Visarionoviča Staljina i Adolfa Hitlera uprkos svim značajnim dostignućima na polju nauke, filozofije, umetnosti itd.), pažnja sveta skrene sa poslednjih balkanskih ratova u proteklom stoleću, etničkih čišćenja, masovnih ubistava, egzodusa i razaranja na one fenomene koje ovu zajenicu treba da vrate u svetsku porodicu. I prvi jasni signali su, doduše iz nezavisnog, dakle nevladinog sektora, odaslati dvema izložbama koje je Centar za kulturnu dekontaminaciju priredio: jedna je veliki projekat "Dosije Srbije: merenje stvarnosti devedesetih" upravo nakon berlinske premijere otvorena i u Beču, koja je na dokumentarnom fonu brojnih novinskih fotografija koje su obeležile proteklu epohu prikazla i niz umetnika i grupa koje su uprkos svemu u takvim uslovima uspevali da stvaraju izuzetno i za svet zanimljiva dela, a druga je "Na kraju" priređena u galeriji UNESCO-a koja je kroz čiste artificijelne radove osam umetnika (slikara i vajara) dve generacije, onih koji su se pojavili na kraju osamdesetih i onih koji su obeležili finale devedesetih, pokušala da uravnoteži sliku po kojoj smo bili poznati kao balkanska klanica sa realnim kreativnim potencijalom koji je za svo to vreme postojao i upravo u takvim nemogućim uslovima ostajao na kulturnoj sceni potpuno izolovan, marginalizovan i naravno bez ikakve podrške prethodnog režima.

Ovakvi sporadični primeri (a bilo ih je još) nisu dovoljni da se stekne puna afirmacija za kojom teži promenjena politička vlast. Stoga predstoji dakako i obiman posao postavljanja principa nove kulturne strategije razvoja koja podrazumeva definisanje kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, utvrđivanje koncepcija kulturnih metodologija i kulturnih praksi na kojima će se očekivane promene odigati, izmenjen način vođenja kadrovske politike, institucionalne inovacije, i naravno, proširivanje izvora sredstva jer će u prvom trenutku budžetsko finansiranje ove oblasti zasigurno biti nedovoljno, a kasnije, tokom tranzicije koja uglavnom podrazumeva privatizaciju, postavljanje zakonskih i fiskalnih okvira koji će osigurati normalan i nesmetan razvoj kulture i umetničkog stvaralaštva.

Na vrhu ove piramide sa najvećim obavezama nalazi se Ministarstvo kulture, upravo njen ministar koji mora da zna da udahne novu živost u sistem, da da pravi podstrek strategiji kulturnog razvoja. (Ranije sam u mnogim prilikama već objasnio zašto sam protiv postavljanja nove kulturne politike jer, ukratko, već ni u toj sintagmi ne želim da vidim nikakvu povezanost kulture i politike u bilo kom obliku, jer kako god da je politika demokratska, njena, makar i minimalna promena redovno ishoduje manje ili veće udare na kulturu koja ona naprosto ne trpi.) Posao ministra i njegovog ekspertskog tima su i poslovi koji se odnose na definisanje predloga za promenu zakonskih i poreskih okvira koji će dovesti kulturu na potrebno mesto u društvenom sistemu, zatim teška borba za budžetsku preraspodelu (koja treba da obezbedi povećavanje izdvajanja za kulturu od sadašnjih 0,3% do 1% u prom trenutka a kasnije i celih 3% kako preporučuje UNESCO), kategorizaciju (prema matičnosti i značaju) kao i vertikalno i horizontalno povezivanje ustanova te stvaranja njihove, nove efikasnije mreže, racionalizaciju adminitracije i uprave institucija kulture... Moguće je da će čak biti neophodno formiranje jednog kompetentnog tima za međuresorsko delovanje (pre svega u saradnji sa ministrastvima finansija, pravosuđa i ekonomije) koji će krčiti sada zagušena mesta u seći tvrde čvorove raznih sporenja nasleđenih iz ranijih perioda različitih oblika vlasti od realkomunističke preko samoupravne do nacionalističke.

Ovoj zemlji je neophodno i potpuno otvaranje prema svetu preko direkcije SMIP-a za međunarodnu kulturnu saradnju (gde bi trebalo da se formiraju potrebni kadrovi za kulturne ataše u ambasadama i direktore jugoslovenskih kulturnih centara u inostranstvu) kao i Zavoda za kulturnu saradnju koji mora potpuno da se debirokratizuje ne bi li uspešno pratili i, poput državnog servisa a ne centara političke moći, podržavali projekte iz oblasti kulture, internacionalne manifestacije i gostovanja umetnika u oba smera: jugoslovenskih u inostranstvu i svetskih kod nas.

Novim rečnikom bi se reklo da su key words (ključne reči) civilne strategije razvoja naše kulture upravo sami ti principi: demoktratizacija, edukativnost, interaktivnost, evaluacija, menadžment, umrežavanje i integracija kulturnih ustanova, interdisciplinarnost, participacija, transparentnost u donošenju svih bitnih odluka, inovacija, decentralizacija koja podrazumeva visok stepen autonomnog delovanja u uslovima lokalne samouprave... Oni, da i ovom prilikom zaključim na sličan način - moraju ostani nezaobilazni (uz prirodne modifikacije koje zahteva svako vreme) u bilo kakvim budućim promenama koje će se neminovno učestalije odigravati ne bi li se kulturni život održao u svojoj punoj vitalnosti te tako dominantan i superioran, po svojim potencijalima i dostignućima, domaćoj i svetskoj javnosti pokazao kao istinski uzoran i delotvoran.

Jovan Despotović

Republika, br. 192-193, 1-31. juli 1998.