Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Kultura jeste pobuna

Postoji jedna slika Miće Popovića koja se zove "Ne, hvala". Na njoj je sam autor sa uzdignutom rukom u stavu odbijanja i sa ispisanim ovim nazivom. Sadržaj te slike je poput znaka obeležio njegovu ukupnu životnu filozofiju koliko i stvaralačku estetiku još od vremena Popovićeve prve pobune protiv dogmatizma socijalističkog realizma u umetnosti na studijama likovne Akademije. To svoje "ne hvala" Mića Popović je ponovio i u poslednjem javnom nastupu - simbolično, pred pobunjenim studentima Beogradskog univerziteta. Ovaj oblik Popovićeve konstantne građanske neposlušnosti i umetničke pobune poput njegovog individualnog pokreta otpora istrajavao je i kao lični čin uporedo sa mnogim oblicima političkih i kulturnih protesta tokom poslednjih pola veka u nas.

Evidentno je da je već od vremena uvođenja boljševičke vlasti u Srbiji, koja je stigla sa pokretom Titovih partizana, stalno bilo izrazito nestabilno, problematično, oportuno i povremeno neprozirno mesto srpskih intelektualaca, a time i njegovog specifičnog sloja koji čine tzv. kulturni radnici i umetnici tokom različitih perioda manje-više otvorenih društvenih pobuna. Nešto obimnija reakcija protiv ideološke represije jugoslovenskih komunista zabeležena je nakon uklanjanja Rankovića kada se prvi put sa jasnim programom konstituisao paralelni sistem nacionalizama, dakako među njima i srpski. Glavna ličnost i vodeći idelog te promoter ovog pokreta sa najvišim partijskim i javnim rejtingom bio je Dobrica Ćosić. Ubrzo je potom na talasu studentskih gibanja '68. definitivno obelodanjeno postojanje jezgra nove levice koju su činili profesori Beogradskog univerziteta, a cilj im je bio da se isprave birokratske devijacije, u suštini, realizovanje zdravog komunističkog programa. Sedamdesetih godina obe ove ideološke skupine našle su se u poznatom disidentskom odboru za zaštitu slobode mišljenja. To heterogeno društvo, kako su ga popularno zvali "Dobričin štab za odbranu srpstva", činili su nekadašnji značajni partijski kadrovi (Ćosić, Antonije Isaković), novolevičari (Mihailo Marković, Ljuba Tadić, Dragoljub Mićunović i dr.), te "meki" i "tvrdi" nacionalisti (poput Miće Popovića, Matije Bećkovića, Borislava Mihailovića Mihiza itd.). Njihovo javno delovanje svodilo se na otvorene proteste, saopštenja i peticije kojima su skretali pažnju domaće i inostrane javnosti na ugrožavanje individualnih ili političkih sloboda "govora i mišljenja" koji su sve više bivali potiskivani u poslednjoj deceniji Titovog života i neposredno nakon njegove smrti. Članovi ovog Odbora učestvovali su u pisanju Memoranduma SANU - programa koji je uz ostale posledice, omogućio i jedini uski prolaz aktuelnom srpskom vladaocu ka učvršćivanju lične vlasti.

Među ovim krajnjim pozicijama mogućeg levog ili desnog angažovanja u real-političkim uslovima ogroman broj intelektualaca, umetnika i kulturnih poslenika ostao je izrazito pasivan pažljivo izbegavajući rizične javne manifestacije imanentnog nezadovoljstva, čekajući pravi izazov: građansku i demokratsku pobunu koja je masovno inicirana postizbornom krađom novembra 1996. I taman kad se mislilo kako smo zapatili neizlečivu bolest, dogodila se ova mirna, istrajna pobuna koja je zahvatila sve slojeve srpskog društva. Do sada se veliki broj umetnika i poslenika kulture na različite načine obratio javnosti, a daleko veći broj učestvuje u građanskim demonstracijama ili studentskom protestu. Opšte mesto ovakve motivisanosti leži u činjenici da se na taj način osujećuje i pokušaj režima da istaknuti koncept nacionalne države (koji je završen u najvećem krvoproliću i egzodusu posleratne Evrope) zameni osavremenjenom boljševičkom državom (kriptokomunističkom), totalno neprirodnoj tvorevini u delu sveta koji je demontirao svoje totalitarne, bilo desne bilo leve režime. Na ulicama najvećih srpskih gradova već mesec i po dana u protestnim mirnim šetnjama demonstriraju oni koji su očigledno bili za mir i pre "dejtonskog mira" i koji su jasno istakli zahteve za stvaranjem jedino moguće - i od suseda i od sveta prihvatljive civilne države opštih demokratskih standarda iz evropskog civilizacijskog kruga. A to je svakako i cilj i smisao kulture u vremenu pobune, odnosno, kultura i jeste pobuna po sebi.

Jovan Despotović

Demokratija, 5. januar 1997.