Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Kritičari su izabrali ’90 / Srđan Apostolović, Marko Kratohvil, Dušan Petrović

Posle dramatičnih plastičkih previranja koja su kod nas koincidirala sa početkom osamdesetih godina, što su, posmatrajući u opštim crtama, pogodila likovnu umetnost u velikom talasu obnove, i posle relativnog smirivanja, kada po pravilu dolazi do perioda „akademizacije“ stilskih formacija, moguće je nadalje na kraju iste decenije primetiti jednu novu revitalizaciju oblikovnog jezika koja se, nimalo slučajno, odvija u recentnom vajarstvu. U našoj aktuelnoj produkciji ovi simptomi se mogu rekognoscirati u radovima uglavnom mlađih, odnosno najmlađih stvaralaca, a u slučaju beogradske scene, ovo jezgro se učvršćuje oko nekolicine studenata i postdiplomaca Fakulteta likovnih umetnosti. Trojica od njih, Srđan Apostolović, Marko Kratohvil i Dušan Petrović, čiji su radovi za ovu priliku izabrani, nedvosmisleno ukazuju na ovaj delikatni trenutak kreativnog i estetičkog preobražaja.

Čini se da se obnova likovnog jezika danas odvija u velikoj meri u relacijama antagonizma prema prethodnoj generaciji koja je najavila i realizovala tzv. umetnosst novog prizora. Glavne karakteristike te umetnosti, sasvim uprošćeno govoreći, u skulpturi posebno ticale su se snažne potrebe za novim, katkada ne-likovnim materijalima (različite vrste plastičnih masa, terakota, kartoni, hartija), a u njima je kao posebna vrednost dominirala i intenzivna hromatska paleta. Ova vrsta umetnosti je, na semantičkom nivou, ukazivala na krajnje zaoštravanje pitanja individualnih umetničkih mitologija i na neskrivenu potrebu naracije i velike raspričanosti. Interesovanje najnovije generacije umetnika, očigledno je, ide za „tradicionslnijim“ vajarskim materijalima – drvo, metal, pri čemu se u osnovi zadržavaju njihova prirodna svojstva proistekla iz specifične strukture i prirodne obojenosti. Nadalje, sa introvertnog plana mnogi među njima su prešli na ekstravertnost, dakle izvedena je inverzija iz oblasti individualnih preokupacija samoposmatranja, na opštu opredeljenost za spoljašnost, za formu i njena estetička i blikovna svojstva.

Uz ovo zajedničko mesto preokupacije aktuelnih stvaralaca, u slučaju radova u metalu Marka Kratohvila intenzivno se oseća i prisustvo poznavanja kodova modernog vajarstva kod nas pedesetih i šezdesetih godina. Njegove skulpture bi se mogle, teorijski, preneti u to vreme kada je srpsko vajarstvo definisalo poznatu situaciju emancipovanja vlastite forme i koncentraciju na izvorne probleme materijala, mase i prostora. Iako su malobrojni, za Kratohvilove radove je već primećeno da u sebi objedinjuju određene dihotimije na relaciji pun-prazan oblik, kao i potreba da se utvrdi čvršća pozicija na delikatnom sučeljavanju principa voluminoznosti i grafizma, što je posebno osetljivo upravo u vajarstvu. Površni utisak zanatske nedovršenosti, ili nedovoljnosti njegovog rada samo ga još dublje situira u aktuelnu problematiku ove, po mnogim osobinama, nove linije u recentnoj umetnosti.

U metalu radi i Srđan Apostolović. Međutim, on ide vidljivom trasom reduktivizma, a njegovi oblici u prostoru čine se gotovo poput minimalističkih radova. Ovime je uočena i jedna sličnost sa prethodnim traženjima umetnosti u oblasti već poznatih stilskih i plastičkih rešenja, ali i sa naznakom jednog izmenjenog senzibiliteta i shvatanja prirode poznate vajarske trijade: materijal-oblik-prostor. Ova konceptualna problematika skulptorskog rada polazi od izvorne predmetnosti dela, od svesti o prebivanju njegovog oblika u materijalu. Otuda rudimentiranost upotrebljenog materijala i primarna svedenost oblika. Apostolović se gotovo igra sa ova dva svojstva skulpture-predmeta dok stvara, a takav odnos se i dalje nastavlja izložbenom ekspozicijom koja takođe zauzima značajno mesto u definisanju njenih plastičkih osobina. Izgled celokupne izložbe se u ovom slučaju uzima kao jedinstven prizor, kao totalni rad sa naglašenom voljom formiranja novog mesta i određenja umetničke discipline kojoj sam pribegava.

Na tragu gotovo identičnih ideja nalaze se i radovi Dušana Petrovića. I ovde je primetan radikalni otklon od plastičke sintakse prethodnog perioda. Petrović se takođe zanima za neposredni govor skulptura-objekata izvedenih, u njegovom slučaju, od drveta. Pri tome se pribegava različitim postupcima rada: jedan put se čini da je dosledan (klasičnoj) skulptorskoj tehnici u ovom materijalu, drugi put izgleda da se služi izrazito zanatsko-skulptorskom metodom. U prvom primeru može se tumačiti o njegovoj doslednosti, upravo uspostavljanju jednog novog kontinuiteta u vajarskom promišljanju, u drugom je očigledna ironizacija, podvrgavanje temeljnom preispitivanju sa radikalnom kritičnošću u komentaru.

Poslednja konstatacija zatvara jedan mogući krug repertoara osobina i plastičkih kategorija novog beogradskog vajarstva kroz ova tri primera. Druga. ili obnovljena linija aktuelne skulture kreće se očigledno na matricama tražene, upravo neophodne tradicije, koliko i na nekima, još uvek važećim, strategijskim potezima prethodnog perioda. Uz promenjeni senzibilitet umetnika ovog novog ciklusa, jasno je da ulazimo u jednu drugačiju kreativnu situaciju koja izgleda da ima potencijala da bi mogla obeležiti svoje vreme vlastitom autentičnošću.

Jovan Despotović

Kritičari su izabrali, Likovna galerija Kulturnog centra Beograda, Beograd, januar 1990 (pred. kat.)