Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Kelneri i sobarice Njihovog režima / Kultura vlasti

Već više od mesec dana u Beogradu (i dvadesetak najvećih gradova u Srbiji u kojima demokratska opozicija, uglavnom Srpski pokret obnove i Demokratska stranka drže vlast) održavaju se mitinzi i demonstracije sa parolama koje se slivaju samu u jednu poruku koje je sve glasnija: "Slobo odlazi!", a u osnovi znači konačno odpočinjanje političkih i svih drugih promena koja su pre svega izraz i posledica NATO bobardovanja Jugoslavije. Ako je od lidera opozicionih stranaka bilo moguće očekivati uobičajene političke diskurse, zanimljivo je pogledati ko i šta sve od tzv. kulturnih radnika, umetnika i drugih javnih ličnosti poručuje okupljenom narodu u ovom dramatičnom trenutku pred toliko željenim preokretom.

U Savezu za promene koji predstavlja najnoviju koaliciju opozicionih stranaka (nažalost ne od svih!) načinjen je neformalni dogovor da u Beogradu nedelja bude posvećena kulturi kada bi se najpoznatiji umetnici obraćali publici te je taj program odpočet jednom "uvodnom" porukom koji su potpisali istoričari umetnosti Irina Subotić, Jovan Despotović, Borka Božović i Savo Ristović: "Naš duh i naša kultura se sistematski razaraju, ali još nisu uništeni. Svima je dobro poznat njihov sistem poricanja svih priznatih vrednosti i stimulisanja lažnih koji odgovaraju suštini kič države... Kultura se već dugo sistematski nasilno prilagođava političkom identitetu jedne propale ideje."

Zatim je usledio niz istupa najuglednih stvaralaca koji su se često obraćali sa jasnim političkim tekstovima ali uvek sa naglaskom na probleme kulture u ovom društvu iznutra potpuno istrulelom. Tako je Borka Pavićević istakla: "Kultura je pobuna protiv nasilja i kiča. Od samog početka vladavine ovoga režima nasilje je bilo ugrađeno u njegove osnove, nasilje je bilo način vladavine, način kontrolisanja svih onih grupa koje se protive takvome režimu, bile te grupe etničke, profesionalne, klasne, dovoljno je da one ne pristaju da budu apsolutno lojalne... Kulturni čin je čin pobune.", a Mileta Prodanović sasvim kratko poručuje: "Naša kultura nestala je u bezdanu koji se otvorio između ishrane u kontejneru i kiča 'Šećerane'. Ukoliko nam je kultura potrebna i ukoliko ne želimo da se svi pretvorimo u bambije koji naseljavaju "Bambilend" moramo biti ovde. Svakoga dana!"

Petar Luković u poznatom stilu kaže: "Ko ume bolje govoriti o našoj kulturi nego - srpski ministar kulture? Naš ministar kulture Željko Simić nije neki običan ministar kulture kao neki drugi ministri kulture po belosvetskim zemljama... nedavno je sebe, kao ministar kulture - postavio na mesto upravnika Narodnog pozorišta, a povrh svega, ministar kulture bio je godinama lični savetnik kulturnog radnika ove zemlje Slobodana Miloševića... A komentar bi, vaistinu, mogao biti: jebeš život a posebno kulturu sa ovakvim ministrom kulture!", dok Božo Koprivica persiflira: "Iz sveta same tužne vesti. Eto iz Štokholma, Ginter Gras dobio Nobelovu nagradu. Ne, za mir - za književnost!... Nagrada mu je dodeljena zato što je podržao napade zlikovačke alijanse. Sumnja se da ih je navodio (a jednom je bio, cak, i u posadi F 177 i B-52, pardon B2-92). Naši domoljubni pisci (neko otvorenim pismom, neko telegrafom, neko elektronskom poštom) vratili su her Grasu njegove knjige. Zato je i dobio Nobela. Opet. Zavera."

Ljubomir Simović se pita: "Postoje, međutim, naša braća, koja Srbiju mogu da zamisle i bez Pećke patrijaršije, i bez Bogorodice Ljeviške, i bez Gračanice i Visokih Dečana; koja mogu da je zamisle i bez Crne Gore; i ne samo bez Crne Gore, nego i bez Vojvodine i Sandžaka; ali koja ne mogu da je zamisle bez Slobodana Miloševića! Kada i gde će se naša braća probuditi, osvestiti i shvatiti šta je od čega preče i šta je od čega važnije? Danas ovde, ili sutra, kada se svi, posle dvesta godina opet nađemo u Beogradskom pašaluku?..." Dok u zajedničkoj poruci Biljana Srbljanović i Nenad Prokić kažu: "Ne želimo dinaroidnu kulturu, kulturu ojkača i gluvog kola, bradate etike, sudbinskog žrtvovanja i samosažaljenja, prepotentnu liriku tumbanja reči po padežima, metriku "ovoga i onoga", spoj komesarskog i sultanatskog, kulturu nacionalne mržnje i pravoslavno-fundamentalističke samozadovoljnosti.", a Ivan Čolović tačno dijagnostifikuje: "I kultura je politika! Nije sva kultura u Srbiji na vašoj strani, na strani demokratije i pravde, na strani evropske Srbije. Nažalost, dobar deo srpske kulture je na Miloševićevoj strani. To važi i za ustanove i za ljude i za ideje u kulturi. To je kultura mržnje i isključivosti. To je kultura lažnih proroka, lažnih rodoljuba i lažnih bogomoljaca. Sa Miloševićemim režimom mora da ode i kultura njegovog režima. Kultura koja je taj režim rodila. Ona ne sme da ga preživi. Jer će posle odlaska Miloševića stvoriti novog Miloševića, ali pod drugim imenom."

Najoporiju poruku poslao je progonjeni beogradski umetnik (koji danas živi u Podgorici) Nune Popović: "Svestan sam da je teško da se izgovori i da je nezamislivo da se napiše, ali trebalo bi da znate da u zaklanoj Srbiji tek počinje agonija truljenja, nestajanja. Decenijska tiranija i demonijaštvo Slobodana Miloševica i njegovih slugu - lažne i tobož posvađane opozicije i inteligencije - stiže uskoro, braćo i sestre zamorčići do svog vrhunca. Do gladi. bede, zverstva, do bolesti... od kojih ćete u mukama skapavati, s vapajem za pomoć koju niko neće želeti da čuje."

Do sada poruke su poslali i Dejan Despić, akademik, Dušan Kovačević, dramski pisac: (opravdano se pitajući "Da li smo mi normalni?"), Ratko Božović, sociolog kulture, Svetlana Velmar Janković, književnik, Vida Ognjenović, književnik, Zoran Hamović izdavač, Žarko Trebješanin, profesor univerziteta, Mihailo Pantić književnik, Veselin Đuretić akademik, Radislav Petković, književnik, Marija Dragojlović, slikar, Vasa Pavković, književnik i mnogi drugi.

Poseban kuriozitet predstavlja protest pedesetak srpskih akademika: "Odavno je postalo jasno da opstanak sadašnje vlasti u Srbiji i Jugoslaviji dovodi u pitanje i sam opstanak naroda ove zemlje. Smatrajući da ih društveni status obavezuje da svoj stav o tom egzistencijalnom pitanju još jednom iskažu, potpisani članovi SANU pridružuju se svima koji svakodnevno ističu zahtev za promenu današnje vlasti kao osnovni uslov da se narod i zemlja Srbija izvuku sa dna na kojem se nalaze i da krenu putem oporavka i povratka u savremenu svet." Ovo su, između ostalih, potpisali Dragoslav Avramović, Matija Bećković, Milutin Garašanin, Dejan Despić, Antonije Isaković, Nikola Janković, Olga Jevrić, Vladeta Jerotić, Milan Kurepa, Ljubica Marić, Nikola Milošević, Dragoslav Mihailović, Milorad Pavić, Predrag Palavestra, Miroslav Pantić, Radomir Reljić, Ljubomir Simović, Ljubica Sokić, Mladen Srbinović, Gojko Subotić, Aleksandar Tišma, Sima Ćirković, Andrej Mitrović, stim da se ovaj spisak svakodnevno produžava.

Naravno da ništa ne bi bilo sporno da se u nekim slučajevima ne radi o javnom pranju biografija poznatih konvertita poput Pavića, Isakovića, Krestića, Đuretića (poslednja dvojica kao eminentni akademici svojevremeno su "prepravljali" Šešeljevu biografiju dokazujući njegovo srpsko poreklo), ili glumice Nede Arnerić kojoj nije zaboravljena izjava: "Zahvalna sam Socijalističkoj partiji Srbiji što je Beogradu podarila tako lepu galeriju" kako je zapisala u knjigu utisaka na otvaranju galerije "Progres" koja je podignuta na mestu nekada prestižne jugoslovenske galerije "Sebastijan". Direktor "Progresa" je, istovremeno i predsednik Vlade Republike Srbije Mirko Marjanović preko čije firme se, između ostalog, obavlja i transfer Miloševićevog novca u inostrane banke i koja danas preuzima ulogu međunarodne kulturne razmene dakako prema interesima JUL-a i SPS-a. Pri tome Arnerička i sama poseduje galeriju čiji je program oličenje kiča, upravo onakvog protiv koga se Demokratska stranka, čiji je ona član Glavnog odbora (?!) mora boriti u ostalom i kao protiv političkog šunda vladajućeg režima.

Čuli su se dakako odmah i disonantni glasovi: Mihailo Marković, jedan od osnivača SPS-a, kaže kako je ovo "marginalna grupa" (a SANU broji 148 članova), a da je Isaković uhvaćen bolestan (dementan?) da potpiše ovo saopštenje! Doduše za Isakovića (kao i za sve ostale "prevrtače" kojih je sve više) naravno da je prirodno da vremenom promene mišljenje, ali bi oni najpre morali da pred ljudima na mitinzima kleknu i zamole ih za oproštaj zbog svega onoga što su činili tokom poslednje decenije šireći Miloševićevu krvavu politiku, populističku kulturu i lažnu umetnost, morali bi da se prvo svima izvine zbog toga kakvu državu ostavljaju svojim potomcima. U najgorem položaju našao se Dejan Medaković, predsednik SANU, koji ima smelosti da kaže kako postoji dogovor da se akademici ne oglašavaju javno o dnevnoj politici (pogotovo ako je ona kritički intonirana, ali ako je apologetska - onda je svakako poželjna i nenarušava taj princip). Nesumljivo je da je ovaj nemoralni predstojnik najznačajnije srpske intitucije doveden za predsednika (tek iz trećeg pokušaja i sa samo jednim glasom koji je prevagnuo u njegovu korist) pre svega da bi u SANU uveo čuvenog ruskog "akademika" Miru Marković, što će zasigurno rezultirati time da će njegovo ime biti prvo (a najverovatnije i jedino!) brisano sa spiska predsednika Akademije u celokupnoj njenoj istoriji koja se zlatnim slovima ispisuju na ulazu te palate.

Nije neobično ni da se u današnjoj uzavreloj situaciji neoglašavaju ni umetnička udruženja poput vodećih institucija kulture (muzeja, pozorišta, zavoda za zaštitu kulture, umetničkih škola, kulturno-prosvetnih zajednica i dr.) kao da je sve u najboljem redu. A pošto očigledno ništa danas u Srbiji nije u redu, to samo znači da su na njihovom čelu redovno ljudi lojalni toliko da su čak spremni i u Hag da pođu za svojim vođom. Ta samoizabrana suicidalnost samo je pokazatelj moralnog brloga u kome su se isključivo sopstvenom zaslugom našle gotovo sve ličnosti koje su ovde trenutno na čelnim kulturnim pozicijama.

Nikako se nesme dogoditi da toliko očekivane promene mimoiđu kulturu, za svako emancipovano društvo, vrlo vitalnu i vrlo značajnu oblast, jer će ona odmah najuverljivije i najvidljivije dati toliko potrebni signal o namerama i istinski dokaz o početnom procesu izmene opšteg stanja nacije kome se zdušno i, zasad, deklarativno teži.

A da bi se to zaista dogodilo, opšta politička promena naravno da podrazumeva da se, osim punog profesionalnog, javnog i moralnog integriteta koje će nužno posedovati buduća ličnost na najvišem mestu naše kulture i umetnosti u narednom periodu - epohi Promena, u Prelaznoj vladi ili Vladi eksperata što će biti prva formirana posle ove tzv. Vlade nacionalnog spasa, upravo Vlade nacionalnog užasa i saramote u bojama nakazne crveno-crne koalicije (socijalista, komunista i fašista), ona će apsolutno morati da se najpre izbori ne samo za novi i drugačiji status kulture u ovom društvu već pre svega za njen znatno bolji materijalni položaj.

Dakle, dok ovde ne dobijemo takvog ministra za kultutru koji će u novom vladinom kabinetu izdejstvovati neophodna (a ne minimalna) sredstva za njene potrebe (i to ne tako što bi se ona takođe od "sirotinjskih" - obrazovanja ili zdravstva, preusmeravala nego direktno uzimala od prebogatih: Miloševićevih pretorijanskih gardi ili mnogobrojnih paradržavnih institucija i udruženja) dotle će ona ostati tek povremeni, većinom vrlo ružni i neukusni ukras manje-više totalitarnih režima svodeći vlastitu funkciju jedino na njihovo golo održavanje kakav je očigledno ovde danas slučaj.

Ovo može postići samo ona ličnost koja ni u jednom elementu nije kompromitovana (a to svakako nisu šarlatanski predlozi kafanskih pevaljki - funkcionera JUL-a ?!, neuspelih direktora nekih vodećih kulturnih institucija niti šefovi kulturno-prosvetnih zajednica, recidiva kumunističko-policijskih udruženja). I sasvim otvoreno da kažem da bi to svakako morala biti ličnost poput Vide Ognjenović, Borke Pavičević, Mirjane Miočinović ili Ivana Čolovića (da ilustracije radi spomenemo tek ova imena) čiji je profesionalni i moralni angažman bez ikakvog ideoloških predznaka osim demokratskog, tokom proteklog perioda bio izuzetno inspirativan za sve one koji ozbiljno misle da se u ovoj zemlji sve mora korenito promeniti i postaviti na noge, a čije je javno angažovanje istovremeno bilo uzorno mnogim ovdašnjim umetnicima i kulturnim poslenicima.

Nikako se nesme dogoditi da toliko očekivane promene mimoiđu kulturu, za svako emancipovano društvo, vrlo vitalnu i vrlo značajnu oblast, jer će ona odmah najuverljivije i najvidljivije dati toliko potrebni signal o namerama i istinski dokaz o početnom procesu izmene opšteg stanja nacije kome se zdušno i zasad deklarativno teži.

Ovdašnji realni analitičari tvrde da tek danas nidokakvog kompromisa sa Slobodanom Miloševićem na unutrašnjepolitičkom planu po bilo kom pitanju ne može doći jer bi to označilo prvi znak njegove političke slabosti i - početak njegovog silaska sa političke scene. A tip autokratske vlasti koji on prakticira još od vremena famozne “Osme sednice” (od koje je septembra 1997. godine prošlo ravno deset godina), ukazuje da ni deobe ni predaje vlasti sa oponentima ili, još gore, sa protivnicima ne može biti.

Ukoliko Miloševićev politički autizam eskalira, što je od mogućih opcija najizvesnije, aktiviraće se alternativa još jednog rata - ovog puta u samoj Srbiji - bilo među samim građanima koji podržavaju režim ili su njegovi ogorčeni protivnici, bilo sa kosovskim Albancima koji su već (pre)dugo vremena u stanju latentnog protesta a sada u začetku oružane pobune, bilo u novom kriznom području - u Crnoj Gori koja je, poput ex-jugoslovenskih republika, krenula putem ozbiljnih političkih reformi.

Za pravo ovakvim procenama daje i sama Miloševićava supruga Mira Marković koja se ponaša na način veoma sličan verskim fanaticima koje nikakva životna realnost ne može odvratiti od uverenja u siguran epilog: zagrobno suočenje sa Bogom. Ona naime, uprkos svim istorijskim činjenicama kao i procesima koji se odigravaju u postkomunističkim zemljama, nepokolebljivo veruje u sasvim izvesnu komunističku budućnost sveta, pa u skladu sa takvim uverenjem fanatično, uz sva politička i nepolitička sredstva, održava totalno anahronu, lažnokomunističku ideologiji režima svoga muža. Njene "Dnevničke beleške" koje posle pauze prenosi ženski časopis "Bazar" novinske kuće "Politika" (a koje se u poslednje vreme, ne bez razloga, nazivaju "Bolničkim beleškama") već odavno su postale svojevsna najava događaja koji će u temelju potresati sadašnju Jugoslaviju.

Poredak familijarne vlasti

Dakle, u takvoj političkoj atmosferi koja je sada preovlađujuća, zanimljivo je opservirati specifični društveni milje u kome deluju srpski intelektualci, umetnici i ostale javne ličnosti. Pri tome, stalno treba imati na umu da se u svakoj vrsti totalitarizama, a otvorenu varijantu levog reprezentuje aktuelni jugoslovenski režim, sve oblasti društvenog života (računajući i obrazovanje, nauku, kulturu, umetnost i sl.) ili potpuno kontrološu ili se toliki institucionalni uticaj vrši da je teško razlučiti opravdanost (državnog) ispoljavanja interesa neke zajednice od ličnog, autarhičnog diktata vladaoca. Stojan Cerović, politički komentator beogradskog nezavisnog nedeljnika “Vreme”, tačno je imenovao način vladanja u Srbiji tokom devedesetih godina nazivajući taj fenomen - Familija. Stožer porodice, u našem slučaju je bračni par diktatora, a oko njega se granaju manje familije koje čine njihovi lični predsednici (jugoslovenskih država, skupština, vlada, sudova, tužilaštava), ministri i ambasadori, sve do šefova nekih - pa i opozicionih partija, rektora, dekana i profesora univerziteta, direktora, urednika i novinara TV i radio stanica, štampe, upravnika vodećih kulturnih institucija itd. Ako je ovo tačno, a opšte je mišljenje da jeste, lakše se prepoznaju i shvataju procesi koji su ovih godina temeljno razarali srpsku kulturu i umetnost. Totalna dominacija neukusa, kiča, šunda i to ne samo u žutoj štampi i na komercijalnim (privatnim) televizijama, već i u tzv. ozbiljnim dnevnim i nedeljnim novinama te na glavnim državnim i trabantskim televizijama - naravno da nije nimalo slučajna.

Otuda se ovde mnogi pitaju da li je iko tokom proteklih godina video vladalački par u nekom pozorištu, na operskoj predstavi ili koncertu ozbiljne muzike, u galeriji ili muzeju na kakvoj umetničkoj izložbi? Odgovor, doista pouzdan, brzo se dobija: naravno da nije! Sa izuzetkom, jedinim - koji ogoljava ovo pravilo, njihove pojave na jednoj bogataškoj zabavi (dakako zatvorenoj za javnost) priređenoj u Narodnom pozorištu kada su deca tiranovih ličnih bankara (famozni i prevrtljivi Karići) bila neukusno promovisana na priredbi organizovanoj u tobože dobrotvorne svrhe. Ne mora obavezno da znači da se nedostatak ukusa kod vladalaca posledično prenosi na podanike. Ali ako su oni po razumevanju ciljeva vlasti istovremeno i tirani, onda njihov pogled na svet, uz to i estetički nazori, ma kakvi da su, postaju najpre poželjni, a potom i obavezni prvo za užu, zatim i za širu familiju, najzad, oni se prenose kroz institucije sistema kulture i umetnosti te medije koje kontrolišu članovi porodice - i na samo pučanstvo.

Sindrom kelnera i sobarica

Današnji status aktuelnih režimskih političara koji opserviraju Miloševićeve ukupne potrebe sasvim je blizak onim profesijama - zapravo poslugama, čiji je jedini zadatak da izvršavaju izričite gazdine naloge. Pripadnici takvih zanimanja se u svakidažnjem životu nazivaju kelneri i sobarice a njima ponajviše sliče svi sadašnji predsednikovi ljudi - njegovi lični stručnjaci-savetnici sa nekada časnim zvanjima: akademika, doktora nauka, profesora univerziteta itd, kao i profesijama pravnika, ekonomista, novinara...

Bivalo je nekada, čak i kod nas, u totalitarnim režimima, autonomnih ličnosti sa moralnim i profesionalnim integritetom koji su znali i umeli da se prema svakovrsnim apetitima i nerazumnim zahtevima vladalaca postave na častan način i tako spasu - ne samo vlastiti obraz, već i ugled društvenog staleža kome pripadaju. Brojni su primeri koji potvrđuju čvrstinu nekog profesionalnog stanovišta ispred gole sile vlasti kojoj državnici Miloševićevog kova počesto umeju da pribegnu.

Sudije su, nekada, umele i istovremeno imale hrabrost da presuđuju i na štetu ličnosti sa samog vrha društvene ili državne piramide. U jedno takvo iskušenje bio je svojevremeno doveden i kralj Aleksandar kome je nadležni sudija naložio izvršenje Rešenja u korist nekog seljaka - komšije koji ga je tužio zbog uzurpacije privatnog poseda.

Ipak, ne treba biti naivan i na analogni način gledati na mesto pravosuđa u (lažno)komunističkim diktaturama. Na njih se ponajbolje može odnosti svojevremena čuvena Titova preporuka sudijama da se ne drže zakona "kao pijan plota". I tako je zapravo i bilo presuđivano u njegovom političkom poretku: u osetljivim političkim slučajevima, ili onima koji su mogli dovesti u pitanje javni prestiž njegovih partizanskih kadrova, sudovi su isključivo donosili onakva Rešenja "u ime naroda" kakva su se prethodno dogovorila u partijskim komitetima.

Kako je potpuno neprikriveno Miloševićev politički režim proglasio svakojaki "kontinuitet" - od ideološkog do državnog i imovinskog tako su u njega aplicirane i sve najgore karakteristike pravosudnog totalitarnog sistema. S tom značajnom razlikom da je on u odnosu na političku vlast doveden u još nepovoljniji položaj. Najnovija faza zaoštravanja odnosa sa Crnom Gorom i preko saveznog pravosuđa koje je pod direktnom kontrolom Miloševića ovo besramno potvrđuje. Pojedine viđenije sudije (po mestima koja zauzimaju u našem pravosuđu, na primer, predsednik Vrhovnog suda a ne po moralnim stavovima) nimalo se ne libe da igraju ulogu pravnika-kelnera Miloševićevom ukupnom političkom i državničkom prestižu konačno razarajući sistem u kome sami deluju. Tom društvu odnedavno se pridružio i savezni javni tužilac potpuno se stavljajući na starnu Miloševićevih politički interesa u sukobu sa crnogorskim reformistima.

A ponašanje njegovih partijskih drugova i koalicionih saveznika (računajući odavno Šešeljevu, a odskora i Draškovićevu stranku) još je upečatljivije. Kako se menjalo raspoloženje diktatora tako su se njegove političke perjanice - sve same nepopravljive moralne nakaze, utrkivale da što pre i što bolje izraze novoproglašeno opšte stanovište. Među njima su dakako i ličnosti sa nekada ozbiljnim akademskim i naučnim te profesionalnim zvanjima. Ništa od toga ih, međutim nije moglo odvratiti od bolesne potrebe da se vladaocu dodvore promenom vlastitog mišljenja time potvrđujući ispravnost i njegove promene mišljenja, kad god se to od njih očekivalo. Šta više, da se istovremeno prave da su zaboravili šta su prethodno radili, mislili i govorili. I tu se ne zna ko je imao nečasniju ulogu - da li lideri pomenutih stranaka i profesionalni političari koji direktno zavise od (zlo)volje tiranina ili onolika sila naših akademika, ministara, sudija, urednika u masmedijima - čak i lekara (što je do sada nezabeležen fenomen itd).

Vreme kulturnih prebega

Odavno se nije dogodilo ovako brzo i masovno premeštanje većine naših tzv. kulturnih radnika iz konformističke pozicije ideološkog nezameranja ili apologetike vladajućeg režima u jedan novi vid naknadnog opozicionog aktivizma. Moralo bi se odmah istaći i to da je opšta etička norma koja je uzrokovala ovu neobičnu situaciju bila uspostavljena kao (ne)propisana obaveza još u vreme dolaska komunističke partije na vlast u Jugoslaviji sa pobedničkim pokretom Titovih partizana nakon Drugog svetskog rata. Takav, za ozbiljne intelektualce i umetnike, moralno problematičan i kompromitujući odnos prema javnosti ili manje obrazovanoj populaciji građana koji žive u istom političkom i socijalnom miljeu, neprekidno je negovan kao oblik - za novouspostavljeni boljševički režim - očekivanog a i poželjnog ponašanja sve do danas. Jedino se povremeno menjao intenzitet primene tog pravila na šta su uticali brojni i vrlo različiti faktori u zavisnosti od trenutne unutrašnje političke situacije ili međunarodnog rejtinga Tita i njegovog poretka.

Logika i potreba svakog totalitarnog režima je potpuna kontrola svih oblasti društvenog života od ekonomije i privrede sve do onih koji na najdirektniji način formiraju njegov javni imidž u čemu ponajviše učestvuju upravo kultura i umetničko stvaralaštvo. Titov posleratni pokret je to dobro znao i veoma mnogo je polagao na građenje predstave o vlastitom režimu te stoga nije čudo da su vrhunski umetnici i intelektualci - poslušni, kooperativni, ideološki neutralni ili članovi partije - veoma udobno živeli sa svim najvišim privilegijama koje su isključivo pripadale političkoj i vojnoj eliti. Cena takvog društvenog položaja, koja se obavezno morala platiti, bila je potpuno odsustvo kritičkog razmatranja negativnih procesa koji su se u svakoj državi, pa i u jugoslovenskoj, prirodno pojavljivali.

Ova vrlo određena i nedvosmislena poruka koja nije predviđala izuzetke, postala je trajno dobro u tom društvenom sloju, a danas je ona razumljiva svakome ko ima nameru da napravi karijeru u bilo kojoj oblasti.

Miloševićev isto tako totalitarni režim najzad je dobio priliku da pokaže svoje pravo lice netolerantnog stava prema drugačijem ili suprotnom političkom mišljenju radikalizovao je i pristup prema problemima ostvarivanja umetničkih sloboda. Afere koje su jedna za drugom potresale srpsku kulturu tokom devedesetih godina (na primer, smene direktora mnogih pa i najvećih umetničkih institucija poput Narodnog pozorišta, Muzeja savremene umetnosti, Beogradskog dramskog pozorišta itd. a sada se priprema da na zatvorsku kaznu pošalje vođu radikalne umetničke grupe "Magnet" Nuneta Popovića zbog javnih performansa u kojima je oštro kritikovao negativne društvene tendencije za koje su odgovorni političari od samog Miloševića do novih lokalnih vlasti) svakome su jasno pokazale šta režim stvarno misli o ovim društvenim poslovima.

Jedna neformalna podela poslova kao da je tada načinjena među dvojkom tirana: predsednik Milošević se uzeo baviti međunarodnim položajem države, privredom i ekonomijom a njegov ideološki mentor i vođa jugoslovenskih (neo)komunista Mira Marković preuzela je brigu o obrazovanju, kulturi, umetnosti... Ovaj skladni par je u svojim rukama prikupio praktično svu vlast komunicirajući sa podanicima isključivo preko svojih ličnih direktora, upravnika, umetnika, novinara i svih ostalih članova uže i šire familije - kelnera i sobarica njihovog ličnog režima.

Tačno je da temeljno moralno očišćenje mora započeti od onih koji su ili sami najviše zagađeni ili su dali najznačajniji doprinos tolikom zagađivanju. Tačno je i to da svako ima prava da uvidi kako je nekada bio u zabludi i da promeni mišljenje. Ali je tačno i to da nikako nije dovoljno da se njihova, u udobnim kabinetima i ateljeima sročena saopštenja samo pročitaju i da samo na taj način pokušaju da skinu ljagu sa sebe i svojih profesija. Dokazi o istinskoj promeni moraju biti jasno izneti.

Teme nove umetnosti

Uprkos svemu, (što je postala česta uzrečica) protekle godine su u srpskoj serioznoj likovnoj umetnosti pokazala zanimljivo kretanje među umetnicima i kritičarima obelodanjujući jednu veliku polemiku koja se vodi među zastupnicima estetike postmodernizma i novog ili drugog modernizma. Iz stručnih časopisa ova diskusija se prenela u tiražnija glasila otkrivajući ovdašnjoj javnosti trenutno najuzbudljiviju i najkvalitetniju inteletualnu aktivnost. Uz brojne samostalne izložbe koje su promovisale još jednu generaciju zanimljivih najmladjih likovnih umetnika, reanimirane su ili pokrenute nove velike manifestacije poput Trijenala savremene jugoslovenske skulpture (Pančevo), Bijenala mlade jugoslovenske umetnosti (Vršac), Međunarodni bijenale grafike (Beograd), Memorijala Nadežde Petrovi (Čačak) itd. Ovi fenomeni prirodnog obnavljanja ovdašnje ozbiljne, posvećene, žive umetnosti prave istinski kreativni blok prema znatnoj akumulaciji lažne umetnosti koja je tokom proteklog, ne tako malog perioda dominirala, u svim vodećim medijima i delom u vrlo značajnim institucijama kulture.

Na istoj strani ovog fenomena nalaze se sve one moralno očuvane ličnosti koje nisu dozvolile da budu srozane u blato bespuća vremena “koje su pojeli skakavci” kako je govorio pokojni Borislav Pekić. Tako postoji jedna slika nedavno preminulog akademika Miće Popovića (izabranog svojevremeno od autoritativnog žirija vrlo različitih kritičara za najznačajnijeg srpskog slikara nakon 1950. godine, a na godišnjicu njegove smrti decembra 1997. formiran je Odbor koji će dodeljivati nagradu za umetnost koja nosi njegovo ime), koja se zove “Ne, hvala”. Na njoj je sam autor sa uzdignutom rukom u stavu odbijanja i sa ispisanim nazivom. Sadržaj te slike je poput Kainovog znaka obeležio Popovićevu ukupnu životnu filozofiju koliko i stvaralačku estetiku još od vremena njegove prve, mladalačke pobune protiv dogmatskih postulata socijalističkog realizma u umetnosti na studijama na Akademiji u Beogradu (kada je sa grupom studenata slikarstva kraće vreme boravio u Zadru 1947. godine, a zbog tog samovoljnog napuštanja škole on jedini iz te grupe nikada u nju nije bio vraćen), potom prve samostalne izložbe 1950. kada je promenom teme u svom slikarstvu izazvao prvu javnu osudu (obavezne socijalističke ilustracije posleratne obnove i izgradnje zamenio je portretima preostalih pripadnika građanske klase što je u oficijelnim umetničkim krugovima doživljeno kao javni šamar), a definitivno umetničko i ideološko “ne” demonstrirao je uporno sedamdesetih godina u famoznom ciklusu “Slikarstvo prizora” u kome je nastao i pomenuti rad. Kako je sam svedočio, držao je da je upravo estetika njegovog “slikarstva prizora” pravi socijalistički realizam jer je u njemu prikazivao životnu i socijalnu zbilju tog vremena, a realizam je u ovom slučaju značio istinu, a to je sve zajedno odvodilo Popovićevu umetnost kroz mnoge zabrane ili javni politički linč kome je neprestano bivao izložen. (Zanimljivo je primetiti da je povodom smrti Miće Popovića “Politika” objavila izjave mnogih koji su ili učestvovali u njegovom progonu ili su se pak pravili da ne vide kako se režim prema njemu odnosi.) To svoje “Ne, hvala” Mića Popović je ponovio i u poslednjem javnom nastupu - simbolično, pred pobunjenim studentima beogradskog univerziteta, a oni su nepogrešivo vođeni svojim osetljivim moralnim kodeksom i intelektualnom hrabrošću upravo njega pozvali da im se prvi obrati i okuraži ih u njihovoj prirodnoj “ne, hvala” reakciji na ekstremnu nepravdu koja se u ovom slučaju zove izborna krađa. Taj oblik konstantne građanske neposlušnosti i umetničke pobune Miće Popovića poput njegovog individualnog pokreta otpora istrajavao je kao individualni čin praktično do poslednjeg dana i poput svojevrsnog moralnog testamenta javno je prenet na generaciju današnjih akademskih građana koji su ga očigledno dobro razumeli i još bolje prihvatili.

Na širem planu, svi ovi primeri kao i mnogi drugi, pokazuju šta su smisao i ciljevi kulture posebno u vremu dramatičnih promena koje će nesumljivo ponovo izolovati sadašnje jugoslovensko društvo, odnosno, to se vrlo dobro razaznaje i u aktuelnom srpskom slučaju - kultura po sebi i jeste pobuna.

Jovan Despotović

Delo-Razgledi, Ljubljana, 5. februar 1997 (objavljeno pod naslovom 'Beograd: barikade za bodočnost')
Republika, 192/193, 1-31. juli 1998 (objavljeno pod naslovom 'Kultura vlasti')
Naša borba, 12. avgust 1998 (objavljeno pod naslovom 'Kelneri i sobarice Njihovog režima')