Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Ivan Ilić

U najmlađoj beogradskoj likovnoj produkciji upravo sada se profilišu dva osnovna estetička stajališta. Gotovo da je formirana jedna grupa slikara čija naglašena koloristička figuracija veoma ekspresivna i veoma agresivna, odaje jedno zajedničko, generacijsko shvatanjee slikarstva. S druge strane, veoma aktivna Likovna radionica Studentskog kukturnog centra, koja sve izraženije postaje svojevrsna produkcijska institucija koja obezbeđuje optimalne mogućnosti da mladi umetnici produkuju dela i izlažu ih primatno u toj galeriji, a u najnovije vreme pokazuje znatiželju i uspešnost u okrivanju značajnih jugoslovenskih umetnika. Ovakav primer delovanja vidim i u današnjem radu Ivana Ilića i Marije Đorđević koji su jedan za drugim postavili instalacije u Galeriji SKC-a.

Ivan Ilić (rođen u Beogradu 1968. godine, završio je Fakultet likovnih umetnosti a sada je na postdiplomskim studijama u Diseldorfu kod Janisa Kunelisa) izveo je instalaciju "Bez naziva" u Galeriji SKC-a načinjenu ove godine uz veliku pomoć smederevske čeličane SARTID 1913 bez čijeg pokroviteljstva i mnogostruke angažovanosti ovaj rad ne bi mogao biti realizovan. Sama instalacija se sastoji iz tri paralelna niza čeličnih odlivaka u dve dimencije - prečnika 6 i 10 cm dužine 100 i 92 cm koji se naizmenično nastavljaju 11 metara i 20 cm koja dužina odgovara mimezi jednog zida na koji je ona postavljena u galeriji. Iako je ova ritmična dvokomponentna i trostepena linija moguće i monotona usled mnogobrojnog ponavljanja dve sekvence naizmenično poređanih elemenata, one su upravo i izuzetno fascinantne zbog nekolikih karakteristika. Prvo, rad je tako postavljen da za vreme kretanja pored njega vizuelne senzacije se ritmično menjaju ne samo zbog promena položaja i mesta posmatrača već i zbog promena svetlosnih refleksa koje on emituje. Zatim, utisak o težini ovog dela kada je očigledno da se radi o punim profilima čeličnih odlivaka, u suprotnosti je sa njegovim "lebdećim" položajem i nevidljivom načinom pričvršćivanja ovih valjaka za zidnu površinu. I najzad, ali nikako ne i najnevažnije, je da je rad toliko precizno izveden i finalno obrađen do takvog izgleda koji se zaista retko može pronaći u našoj savremenoj umetnosti. Naime, često smo u prilici da gledamo neki zaista zanimljiv rad, značajno delo naše umetnosti, ali konačan utisak i njegovu vrednost narušava neprikladna izvedba, neadekvatna obrada i opšte poznato stanje nedovršenosti. Očigledno je da sa Ivanom Ilićem dolazi jedna potpuno nova generacija stvaralaca koja svoju umetnost misli i izvodi u evropskim i svetskim standardima, kada su sve, pa i ova finalna pretpostavka na najbolji način i superiorno zadovoljene.

Ova "Bez naziva" instalacija Ivana Ilića u sebi sadrži nekoliko bitnih problemskih i estetičkih nivoa koji kao jedinstvenu rezultantu kreiraju jedno delo sa očiglednim karakteristikama vrhunske umetničke produkcije u našoj aktuelnoj praksi. Ovaj rad je prema svojim plastičkim osobinama minimalnog i primarnog jezičkog sadržaja - njegov oblik i boja metala toliko su suzdržani i racionalni da ga direktno upućuju na čitanje sa neokonceptualističkim značajkama. S druge strane, u delu kritike je zapažena i njihova obnovljena duhovnost, dakle onaj niz atributa u nekom delu savremene umetnosti koji u noseće slojeve značenja izbacuju aktivnu korekciju, svojevrsnu dopunu jezičke strogosti svog izvornog stilskog miljea. Na dodirima uporednih tokova ova dva lanca mentalnih i estetičkih determinanti izgrađena je aktuelna plastička poetika Ivana Ilića, a tu se zapravo nalazi i središnji problemski sklop recentnog stvaralaštva u našoj najnovijoj likovnoj umetosti.

Jovan Despotović

III program Radio-Beograda, Beograd, 10.1995