Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Glasovi novog veka

Obeležavajući četiri godine vrlo zapaženog i uspešnog rada beogradska galerija "Haos", vlasništvo istoričara umetnosti i istovremeno njenog umetničkog urednika Borke Božović, priredila je izložbu pod vrlo simptomatičnim a svakako neobično optimističkim naslovom za ovaj tragični trenutak u kome se Jugoslavija nalazi: "Glasovi novog veka".

Iz najdublje tame ove višegodišnje, moglo bi se čak bez opasnosti da se pogreši reći decenijske noći, pomaljaju se poput sve jasnijih glasova neumitno dolazećeg veka iskre jedne nove kreativne moći koja označava njen kraj, ili u ovom posebnom slučaju - njen potpuni krah. To razdanjivanje nastaje postupno i suprotno geografskim i fizičkim zakonima (da je ono isključivo istočno) - sa mnogih mesta, upravo sa onih koji su najpoznatije i najaktivnije tačke današnjeg svetskog civilizacijskog, kulturnog i umetničkog ustrojstva. Tako je uostalom već stotinak milenijuma u ljudskoj povesti pa se ne vidi nikakav razlog da bi se tu išta dalo promeniti, pogotovo nenasilnim niti neprirodnim sredstvima izvitoperenih ideologija.

Sa radovima petoro mladih umetnika urađenim u različitim tehnikama - od crteža i kolaža na papiru do plakata (serigrafija) i ulja na platnu upravo se gotovo na paradoksalan način obeležava ovaj tragični trenutak u kome se Jugoslavija nalazi. Može se reći da svi oni pripadaju praktično istoj generaciji slikara (rođeni su između 1966. i 1973. godine) ali i da su poreklom ili trenutnim mestima gde žive i rade, kao i gradovima umetničkog školovanja (Likovne akademije u Beogradu, Prištini, Cetinju, Parizu) fizički međusobno vrlo udaljeni: od Niša, Leskovca i Herceg-Novog sve do Pariza i Londona. No, ta različitost ipak nije narušila jedinstvenost koncepcije, upravo homogen izgled same izložbe u nekoliko bitnih pogleda.

Na jednom mestu u tekstu kataloga upotrebljena je sintagma "ju-euro slike" koja nastoji da identifikuje dve bitne stvari. S jedne strane to je jasno ukazivanje o regionalnom ili ako se želi reći i nacionalnom poreklu ovih radova bez obzira na to gde oni nastaju, tj. gde njihovi autori trenutno žive i rade, a sa druge i važnije, to je i naglašavanje njihove potpune pripadnosti recentnom, živom i u ovom trenutku ponovo veoma atraktivnom (u vizuelnom i značenjskom smislu) svetskom vrlo aktivnom i upravo sada i vrlo promenljivom umetničkom stvaralaštvu.

Ovakva kritička odrednica potvrđuje zapravo i kontinuitet koji gotovo bez prekida (izuzev kratkotrajne epizode socijalističkog realizma neposredno posle Drugog svetskog rata) traje kroz čitav XX vek srpskog slikarstva, a koji uporno brojnim skepticima dokazuje da je upravo normalnim i u estetičkim pogledu opravdanim razlozima sve od vremena Nadežde Petrović srpska, potom i jugoslovenska, moderna i savremena likovna umetnost koja se smatra relevantnom, znači, referentnom za svoje brojne epohe, faze i stilske kontingencije, uvek imala te primenjivala i otvorene plastičko-jezičke modele najkarakterističnije za istovremene evropske i svetske tokove kojima je iz tog razloga i pripadala. Generacija umetnika o kojoj je na ovoj izložbi reč to je još jednom jasno i nedvosmisleno pokazala.

Raznovrsnost ove izložbe zapaža se i u tome, uprkos činjenici što je galerija "Haos" u Beogradu jedina specijalizovana za crtež, da je ovaj kreativni medij ovom prilikom shvaćen u najširem smislu, pa su tako uvršćeni radovi poput ulja na platnu i papiru, kolaži, kombinovane tehnike, dakako i čisti crteži. No, svima njima, bez obzira na način medijske izrade u osnovi plastičkog mišljenja i jezika autora stoji crtež kao osnovno sredstvo izraza, definisanja oblika i eksplikacije narativnog prizora u figurativnim kompozicijama ili simboličkim te znakovnim predstavama.

Čist crtež, kako se vidi na ovoj izložbi, neguju dve autorke: Jasna Nikolić (rođena 1966. u Beogradu; diplomirala i magistrirala na Fakultetu primenjenih umetnosti; živi u Londonu) i Marija Pavlović (Niš 1973; diplomirala na Fakultetu primenjenih umetnosti na kome je sada na magistarskim studijama). I dok je prva umetnica pribegla neobičnim formama "knjiga" i "svezaka" koje se mogu listati, gledati i "čitati", dotle je druga pokazala izuzetno majstorstvo crtanja u velikom formatu sa neobičnim prizorima na granici figurativnog i apstraktnog. Saša Stojanović (Leskovac 1968; diplomirao slikarstvo na Univerzitetu umetnosti u Prištini; vrlo angažovani stvaralac koji je znatni deo aktivnosti posvetio aktuelnim društvenim događajima i koji je početnu reputaciju stekao performansima sa političkim porukama) predstavljen je sa slikama u ulju, crtežima na papiru i plakatima od kojih mu je onaj urađen za rok-grupu "Obojeni program" pod nazivom "Sva sreća general voli decu" danas među najpopularnijima i najzapaženijima u delu mlade populacija koja prati zbivanja u toj vrsti muzike. Nina Markulić (Pariz 1972; diplomirala slikarstvo na Fakultetu likovnih umetnosti na Cetinju; živi u Beogradu i Herceg-Novom) bavi se slikarstvom ali su njene mediteranske forme i prizori (kupačice na plaži, brodovi, primorske biljke i dr.) jakog kolorističkog intenziteta koji je postavljen u čvrstu crtačku mrežu jakih kontura. Najzad, peti učesnik izložbe Bogdan Pavlović (Beograd 1969. gde je započeo studije slikarstva a završio ih u Parizu u kome danas živi i radi) zastupljen je sa dve slike u ulju i nekoliko kolažiranih radova na papiru koji pokazuju jednu izrazitu likovnu kulturu vrlo primerenu živom aktuelnom estetičkom trenutku koji se može videti u najprominentnijim evropskim i svetskim galerijama.

Izložba "Glasovi novog veka" zamišljena je i realizovana kao potreba da se pokaže i druga strana naše recentne likovne produkcije koja ne stoji na razvikanoj, populističkoj strani ratnih ili antiratnih javnih i masovnih ateljea već upravo suprotno: nastoji da gledaoca prepusti samostalnom prepoznavanju i odgonetanju znakova vremena datih ili metaforički ili tiho u jedva čujnim plastičkim signalima nemoćnog protesta. Zbog toga je izložbi i dat upravo taj naziv: on je direktno ukazivanje na novo vreme koje će nesumljivo doći a ovo je tek nekoliko jasnih glasova koji ga pažljivijem posmatraču predočavaju na optimistički i perspektivni način.

Na tim osnovama počiva formalno i semantičko jedinstvo svih ovih plastičkih prizora koji nesumljivo formiraju jednu novu umetnost za posve nove muzeje budućnosti - one koji će poput dosadašnjih iscrtati mape promenjenih kreativnih imaginacija, onih autorskih temperamenata i talenata totalno posvećenih samo jednom - vlastitoj umetnosti. A na tim dubokim osnovama ovi stvaraoci danas baštine i istovremeno crpu vlastite svetove ispunjene životnim perspektivama, katkada humorom katkada ironijom a gotovo uvek sa nepatvorenom životnošću koja nas uvodi u jedan potpuno drugačiji svet od ovog koji trenutno preživljamo.

Jovan Despotović

Galerija Haos, Beograd, maj 1999. (pred. kat.)
Kniževne novine, (ratno izdanje), Beograd, 1999.