Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Evharistija De Stil Markovića

U definisanju problema odnosa postmodernizma sa tradicijom umetnosti i posebno sa neposrednim pretečom - njenim modernim periodom, može se postaviti i specifičnost razumevanja savremenih stvaralačkih poruka koje kroz delo dopiru, a u istorijskom smislu, jasno je da su ukorenjene u bližoj ili daljoj umetničkoj prošlosti. Naravno da postoji veliki broj posebnih kategorija koje modernu umetnost izdvajaju iz tradicionalne, a svakako da najpre treba imati u vidu poznati prekid, koji su u odnosu na klasičnu umetnost izvršili svi avangardni pokreti dvadesetog veka (čak i oni među njima koji su poput nemačkog ekspresionizma nedvosmisleno ukazivali na sopstvene korene u srednjovekovnoj, gotičkoj umetnosti). Suština ovog raskida sa radikalnim koracima koji su usledili prema novim i, u tom smislu, u nezavisnim pokretima u modernoj umetnosti bilo je nezadovoljstvo osnovama na kojima je dotada počivao umetnički smisao i njegova stvaralačka praksa. Među tim, osnovnim kategorijama, posebnu ulogu je imala Euklidova geometrija koja je stajala kao važan reper (parammetar) pri svakom procenjivanju gotovo celokupne umetnosti sve do kraja devetnaestog veka. Za moderne stvaraoce, tako, više nije postojala ubedljiva povezanost između novih artificijelnih projekata i stvarnih socio-istorijskih uslova u kojima je nova umetnost živela sa onima koji su prethodili i bili inaugurisani u jasnim misaonim i empirijskim sistemima što su bivali otelotvoreni kroz simbole i značenja u, recimo, slikarstvu i skulpturi. Za razliku od ovakvih temeljnih prekida, postmodernizam je opredelio sebe u domenu malih transformacija unutar stvarnih inherentnih stvaralačkih prostora koji dosada nisu dozvolili podizanje celovite građevine i sveobuhvatnih oblasti istraživanja u umetnosti. Šta više, u ovom trenutku kao da je neprimereno ideji umetničkog antidarvinizma da već definisanu stvaralačku problematiku zatvori u konačan teoretski koncept.

Post u terminu postmodernizam upotrebljava se u označenju uprošćene sukcesije stilova, dijahronije perioda u umetnosti, od kojih se svaki od ta dva koji se nosredno nadovezuju jedan na drugi može lako identifikovati i doživeti ka logičan sled uzroka i posledice. Nešto kao konverzija, odn. nova direkcija koja prirodno sledi nakon iscrpljivanja postojećih poetika (prema ideju Žan-Fransao Liotara izrečenoj na debati o postmodernizmu u ICA, London 1985). Ova ideja hronologije, prema istom autoru, totalno je moderna i pripada hrišćanstvu, kartenijalizmu i jakobinstvu. Ideja modernizma čvrsto je povezana sa ovim principima koji su potekli iz navedenih učenja, a u naslovima promenjenog života i mišljenja instrumentalizovana je do neophodnih delotvornih sadržaja.

Dakako da u onim umetničkim regionima u kojima zapravo i ne postoji autentičan vid kontinuiranog razvoja ideje umetnosti već se ona menja pod uticajem brojnih faktora, veoma često i izvan umetničkih. Ali u pojedinim trenucima odigravaju se i paradigmatične podudarnosti. Produbljenija razmatranja veoma složenih odnosa savremenih umetnika i umetničke tradicije iz bliže, odnosno, udaljenije povesti tek predstoje kada su u pitanju jugoslovenski stvaraoci. Karakteristično je da su u svetskim zbivanjima najnovijeg perioda (najčešće u Italiji označeni kao Transavangarda ili Slikarstvo memorije, i u Nemačkoj kao Novi divlji ili Neoekspresionizam) na zadovoljavajući način rešena pitanja uticaja tradicije na tekuće pokrete u likovnoj kulturi i to na taj način da je pronađeno dovoljno jasnih, očiglednih i ubedljivih činjenica koje ustanovljavaju neposredne relacije između njih. Teorijska praksa koja prati savremene tendencije istovremeno je oformljena i zahvaljujući tome danas je lako definisati načine uticaja ili transformacija nasleđa i posebnosti njenog selektivnog integrisanja u aktuelno vizuelno i kulturno iskustvo današnjeg čoveka. Čini se da je na jugoslovenskoj sceni lako uočljivo da su umetnici znatno više razvili svoj palstički i oblikovni jezik nego što je teorijski diksurs uspevao da ih prati i kritički pozicionira, obrazloži i objasni. Jedna od takvih celovitih oblikovnih pojava najnovijeg perioda je i delo Milovana De Stil Markovića koje je u jedinstvenoj prostorno-ambijentalnoj situaciji pod nazivom Evharistija bilo postavljeno u Salonu Muzaja savremenu umetnosti

De Stil Marković pripada onoj generaciji koja je u osamdesetim godinama stupila na umetničku pozornicu unoseći jedan drugačiji senzibilitet koji se zapažao u promenjenom kreativnom programu u odnosu na prethodnu deceniju i u odnosu na neka paralelna zbivanja. U tom svojstvu njegovo delo označava u ovom momentu onaj naglašeni vid zahvata u polju umetničkog objekta po kome je beogradska scena istakla neke specifične osobine na osnovu kojih se odvija i njegova šira afirmacija.

Nesumnjivo je da uporedo postoji nekoliko važnih izvora iz kojih mladi misleći ili senzitivni umetnici danas mogu da crpu neposredne stvaračke podsticaje. Vrlo veliki uticaj za njih ima i naše srednjovekovno (vizantijsko) slikarstvo, koje je zapravo u svakom prelaznom vremenu ili vremenu umetničke krize predstavljalo svojevrsno pogodno uporište za njihove nove kreativne impulse. De Stil Marković se u današnjem radu neposredno oslanjao na taj vremenski period, s tim što mu daje jednu drugačiju, širu problemsku i aktuelnu plastičku osnovu čije okvire je postavila ideja i smisao velike vizantijske umetnosti, a savremeni izgled gotovo svi oblici receptiranja osećanja kreativnih i estetičkih potreba mlade generacije (o čemu smo do sada u više navrata pisali te se stoga u tom delu ovom prilikom nećemo zadržavati). Naravno da iz takvog složenog i komplikovanog mesta kakva je bila ikonografija, stilistika i semiotika umetnosti Vizantije, nije moguće baštiniti u jednom radu niti jednom opusu, na svim linijama koje direktno odatle potiču, već samo na onima koje se pokazuju kao suštinska i identična kreativna interesovanja autora koje on selekcioniše i primenjuje u novim estetičkim uslovima.

De Stil Markovića zanima nekoliko stvari istovremeno. Najpre, to je, u širem smislu, način i mogućnost prostornog delovanja tih umetničkih kompleksa na posmatrača koji se fizički i mentalno nalazi unutar njih. Veliki liturgijski i ritualni ansambli poput ortodoksnih hramova za njega su potrebna okvirna norma. Psihološki i emocionalni faktori koji u njima deluju za De Stila su i sada podsticajni za definisanje uloge koju današnje stvaralaštvo u svom aktuelnom segmentu treba da poseduje. Ovaj momenat je naglašeno prisutan u njegovom radu već od prvih javnih istupanja, mada je tada bio podstican i strujanjima iz drugih izvora, a bio je uglavnom koncentrisan oko zadatka narušavanja striktnog medijskog statusa umetničkog predmeta,. Već pre nekoliko godina on se zanimao za formiranje dosta složenih ambijentalnih instalacija što sve skupa spada, takođe, u nastojanje beogradske umetničke scene da se načine slobodne strukture u čijem se unutrašnjem polju mogu izazivati višetruki vizuelni i senzibilni doživljaji.

Druga oblast koja De Stila danas sve više zanima jeste stvaranje jednog izuzetno ezoteričnog sistema čija je znakovnost utemeljena u njegove najdublje iskustvene slojeve, dakako kao slikara. Prvi rad koji je u tom smislu prošle godine izveo bio je kada je u vreme Motovunske slikarske kolonije u jednoj napuštenoj, polusrušenoj štali načinio ritualno i kriptično sveto mesto. Taj prostor je bio ispunjen intervencijama na zatečenim zidnim površinama bitumenom te zlatni i srebrnim znacima koji su trogo kodirani njegovim personalnim i skrivenim značenjima. Na izložbi u Salonu Muzeja savremene umetnosti De Stil je izložio platna koja ponavljaju ideju motovunskog prostora, stim da je ceo sistem složeniji budući da on sledi one osobine koje su kombinovale šta više i Kabalu, pagansku mitologiju, čak i jevrejske religiske sadržaje.

Na kraju, na otvaranju izložbe De Stil je prikazao i svoje video radove kod kojih je narativni sloj prevladao nad vizuelnim pa je tako postao bliži filmskom mediju nego videu umetnika, što svakako nije bila njegova prevashovna namera. Tu on eksperimentiše sa mogućnošću da sačini video spot koji kao forma danas dominira u masovnoj tinejdžerskoj kulturi i predstavlja osnovno područje njihovog interesovanja i konzumuranja umetnosti. Uz to, De Stil je izveo i jedan performans-ritual koji samu ideju naziva izložbe - Evharistija (Tajno pričešće) transponuje u ideju samožrtvovanja kao metarofe mesta i položaja savremenog umetnika. Uz ostale, i egzistencijalna kriza umetnika danas se ponavlja ka opšte mesto u umetničkom sistemu i ono je naravno svojstveno i generaciji mladih stvaralaca. Međutim, uverenje u vrednost i razloge fenomena i manifestacija njihovog rada, uz visoke stvaralačke razloge još jednom potvrđuje da je u pitanju krajnje relevantan rad čijih konačnih posledica za dalju umetničku perspektivu još nismo sasvim svesni.

Jovan Despotović

Evharistija De Stil Markovića pitanje odnosa tradicije, modernog i postmodernog u savremenoj umetnosti, Moment, 5, Beograd, 1986
Umetnost, ’87, 70,71,72, Nova serija III,IV,V, Beograd, 1987