Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Anica Vučetić / ’A saudade’ / ’Nostalgija’

Rasplinuta slika nove umetnosti, poput vremena u kome nastaje, uzrokovana je enormnim brojem istovremenih uticaja: od onih koji su nastali usled nepostojanja glavnog stilskog toka tekuće epohe, te stoga zapravo svaki autentični kreativni stav gotovo da postaje stil po sebi, pa sve do opštih civilizacijskih trendova koji su automatizovali i izolovali pojedinca do zavisnika od masovne produkcije i transmisije informacija što se emituju posredstvom elektronskih medija. U takvom duhovnom, ili bliže – kreativnom miljeu, danas nastaje jedna nova umetnost, autonomna i nezavisna, i slična i različita od svega onog što je već evidentirano u korpusu Istorije umetnosti. Na početku ovakvog misaonog niza govori se o novoj vitalnosti stvaralaštva koja je karakteristična za svaku pristiglu generaciju umetnika, na njegovom kraju je tek postavljeno pitanje očigledno sa jasnom svešću da je odgovor dovoljno udaljen: da li se nalazimo usred završetka jednog epohalnog koncepta koji nosi ime Moderna i koji je obeležio umetnost XX veka, ili je ipak Postmoderna paradigma jedan novi početak, nepoznato kreativno poglavlje – prolegomena trećeg milenijuma.

Umetnost posle 80. postavila je neka bitna određenja koja su, iako mnogobrojnih pravaca razvoja, formirala ipak neke zajedničke osobine koje, evo već petnaestak godina, inicira osobene stvaralačke aktivnosti. Mnogobrojni izmi i neo-izmi recentnog oblikovnog jezika od pluralnog ekspresionizma/neekspresionizma, bučne transavangarde, slikarstva memorije i anahronizma, sve do novih geometrija, strukturalizma i dekonstrukcionizma, ipak upućuju na jedinstveno oblikovno shvatanje: istorija umetnosti, pogotovo njena moderna epoha uključujući i avangarde, uzima se kao otvorena knjiga za totalno oslobođenu pretragu po onim njenim vitalnim potencijalima koji novim generacijama umetnika ukazuju na nove mogućnosti stvaranja. Kompleks autentičnosti modernizma, zapravo imperativa uvek novog, danas je uspešno zamenjen slobodnim postavljenjem jezičkih i konceptualnih modela iz bliže ili dalje prošlosti, dakako uz posebno naglašene izmene i odstupanja koja opravdavaju da se dela nove umetnosti tumače u svakom dvojstvu karaktera kao drugačija i, u odnosu na ranije, originalna.

Tako se veoma lako, u najnovijem radu-ambijentu Anice Vučetić sa nazivom ’Nostalgija’ koji je ovde instaliran, zapažaju i neskriveni horizonti uticaja, ali i jedan posve novi doprinos koji je u odstupanju u odnosu na vlastiti istorijski estetički projekat zabeležio i sasvim nova semantička ishodišta. Ovaj environment čine tri velika platna postavljena od plafona do poda galerije koja se poput jedara nadimaju duvajući vazduh u njih pet specijalno za ovaj rad konstruisanih elisa koje pokreću elektromotori. Namera umetnice je da se ovako napetom strukturom izazove unutar ovog ambijenta sasvim određena tenzija u uskom prolazu koji je ostavljen između jedara i zida galerije koji, iako statičan, takođe sužava prolaz. Ovaj tesni prolaz načinjen minimalnim sredstvima, jednom u likovnom smislu jednostavnom, maksimalno redukovanom formom belog platna, a opet vrlo kompleksnog po sadržajima i emocijama nalik Židove novele ’Uska vrata’, pokreće u gledaocima stanovite psihofiziološke fenomene, čulne podsticaje istovremenih estetičkih doživljaja. Ovaj uski prolaz treba da nas izvede iz jednog nivoa realnosti u drugi, iz kolektivnog stanja u individualni doživljaj, iz fizičkog u čulni prostor. iz prirodnog haosa u estetički red. Osećanje stisnutog, gotovo u opasnost dovedenog libida posmatrača ali i aktera ovog environmenta Anice Vučetić, izvor su enormnih emocijalnih, a potom, jer se radi pre svega o delu likovne umetnosti bez obzira na sva druga ishodišta, i estetskih doživljaja tipičnih za galerijsku publiku.

U Poperovoj podeli kinetičke umetnosti (Frank Popper, Cinetic Art, Studio Vista, 1968.) na tri osnovna segmenta: stvarno kretanje u umetničkim delima, virtuelno kretanje i kretanje koje aktivno ili pasivno izaziva sam gledalac ispred dela kinetičke umetnosti, kao jedno sasvim novo poglavlje može se čitati ovaj rad Anice Vučetić, koji je naravno u svom značenju referentan na ovaj izvor. Kinetička umetnost, environmentalna umetnost, mobili, instalacije, ambijenti, sve su ovo zapravo tipične ali i neadekvatne i nedovoljne odrednice za ovaj rad budući da on očigledno ima i neke sasvim druge osobine koje ga znatno odbacuju izvan okvira svojih istorijskih preteča sve do drugačijih, izmenjenih nivoa značenja.

I u dosadašnjem radu Anice Vučetić, onom koji je pethodio delu ’Nostalgija’, i koji po jasnoj liniji geneze dopire sve do njenih školskih eksperimenata, dakle početnih radova potpuno izvan standardnih akademskih načela koncipiranja i realizovanja nekog umetničkog dela. Odatle odpočinju linije kontinuiranog, individualnog razvoja kome je osnovno stajalište interes za pokret. Kako se u nekom delu likovne umetnosti, dakle, artificijelne discipline koja je po osnovnoj medijskoj odrednici statična umetnost, stvara utisak pokreta, sve do njegove virtuelne, potom u stvarne manifestacije? U njenim ranim radovima, ambijentalno postavljenim objektima-formama zoomorfnog sveta (puževi, larve, potom sve veći radovi kao što su slepi miševi, zmije, krokodili, aždaje itd.) sa sugestijom utiska njihovog kretanja. Potom slede radovi kojima kretanje postaje virtuelno (posebnom vrstom postavke kada se u nekoliko prostornih planova iz statičkog prelazi u kinetički poredak i gubi osećanje gde se zapravo radovi nalaze – unutar galerije ili spolja, jer upravo zajedno čine jednu celoni). Najzad, sada već sasvim vidljivo eksperimentisanje sa pokretom (vode i vazduha); tada nastaje serija radova pod nazivom ’Pulsacije’.

Formalno-plastički i estetički krug umetnika koji poput istorijskih preteča stoje ispred radova Anice Vučetić nije veliki i sasvim je u oblasti kinetičke umetnosti. Klasični avangardni radovi Dišana (Marcel Duchamp, Potative demi-sphere, 1925.), ili Švitersa (Kurt Schwitters, Metzbau, 1925.), koliko i dela Tangilija (Jean Tinquely), Burija (Pol Bury), Hakeja (Hans Haacke) čine fon na kome se projektuju interesovanja Anice Vučetić. Instalacija ’Nostalgija’ je u konceptualnom smislu nastavak toga niza sa promenjenim čulnim senzacijama i duhovnim stanjima.

U novoj jugoslovenskoj umetnosti mesto Anice Vučetić je sasvim specifično i izolovano. Većina umetnika iz njene generacije radije se bavi slikarstvom i skulpturom, dok je ona pošla jednim sasvim drugim putem po nalogu svoga senzibiliteta, shvatanja umetnosti i izoštrene percepcije prema recentnoj praksi na samom vrhu aktuelnosti. U ovakvim delima, savremena jugoslovenska umetnost dobija još jedan evidentni i energični podsticaj koji je održava u prostoru globalnih kreativnih zbivanja.

Jovan Despotović

Muse de Arte Contemporaneo da Universidase se Sao Paulo, decembar 1995 – februar 1996 (pred. kat.)