Umetnik

Jovan Despotović

Prati umetnika

Pretraga

Alter imago

Kada su se tokom proteklih godina u Beogradu počeli ispoljavati simptomi tekućeg "slikarskog obrata", uz nekoliko izrazito individulanih stanovišta autora iz kruga najmlađe generacije umetnika, pojavila se i grupa sa programskim nazivom Alter imago. U prvom trenutku sačinjavali su je troje studenata istorije umetnosti: Nada Alavanja, Tahir Lušić i Vladimir Nikolić, da bi im se 1982. godine priklučio i student slikarstva Mileta Prodanović. Svo četvoro umetnika, mada su im se polazišta i prvobitne intencije razlikovale, svoju početnu aktivnost provodili su i oviru Likovne radionice Studentnsog kulturnog centra u Beogradu koji je još od vremena osnivanja pokazivao stalno interesovanje za one događaje koji su činili raznorodna problemska otvaranja u polju umetnosti, što je za proteklu deceniju značilo praksu dematerijalozovanja umetničkog predmeta, analitičkih i konceptualnih radova uz istovremeno proširenje medijskog repertoara izražavanje. Ovakvu aktivnost provodile su dve generacije stvaralaca, treća, najmlađa je u jednom trenutku ispoljila znake zasićenja od reduktivnih i vanplastičkih, nematerijalnih, odnosno u prvo vreme onima koji taj postupak fingiraju, što nije ništa neobično budući da su to većinom studenti likovne akademije, ili pak da su dospeli do jasnih spoznaja o već do kraja definisanim postavkama umetnosti koja je činila okosnicu sedamdesetih godina.

I ako spada u samo jezgro beogradske aktuelne scene, grupa Alter imago se umnogome razlikuje od drugih nosilaca senzibiliteta osamdesetih godina. Uz podrazumevanje nekih zajedničkih karakteristika kakve su, na primer, ekspresionizam različitog porekla i značenja, potom, eksplicitna nastojanja u pravcu oprostoravanja umetničkog objekta koje ne samo da se ogleda, po čemu je je Nova slika u Beogradu ponajčešće trodimenzionalni predmet, već i u tome da ona aktivno zahvata prostor oko sebe i na taj način potpunije deluje na publiku u tom ambijentu, zatim, dosledna sofistikovanost rada itd, grupa je iznela i neke alternativne artističke razloge i shodno njima i prilagođene tehničke postupke. Dešifrovanje sadržaja njihovih slika može se provoditi u dva separatna nivoa: tu je pre svega istaknuta narativnost posebnog rada koji se, i ako stoji kao zasebna jedinica, implicitno povezuje sa ostalim radovima. Priča je za njih podlogana na kojoj se zapravo odigrava drugi, važniji - pikturalni sloj koji je i stvarni nosilac razloga za ovakvu vrstu ekspresije. Reklo bi se da osnovna priča može biti mitološki, alegorijski ili kakav drugi sadržaj, a da je njegova likovna formulacija danas moguća ponajpre na način koji odgovara izmenjenom osećanju i shvatanju publike čiji je ukus odnegovan kroz masovnu kulturu: novu muziku, modu, ponašanje ili izgled. Ovakav način formalne konkretizacije otkriva shvatanje o rematerijalizovanju umetničke ideje koja se opredmećuje upravo prenaglašenim plastičkim svojstvima. Tako se danas tretiranje neke zadate teme, što se ponekad javlja u praksi grupe, a koja je kako znamo konstanta procesa koji se naziva istorija umetnosti, ne provodi konceptualnim sredstvima već plastičkim i materijalnim.

Kada se upoznajemo sa ovakvom vrstom primenjenog grupnog rada treba istaći i to da je podvučena uobičajena depersonalizacija u okviru nekog skupnog rada bez obzira na prirodno postojanje sličnih namera ili korišćenje elemenata izraza koji određuju rukopis svakog člana. Ovde je, da to naglasimo, pre reč o poetici pod nazivom Alter imago nego o grupnom nastupu četiri slikara. Stoga je potrebno uočiti i specifičnost pojedinih autora: Nada Alavanja nastoji da odgovori izazovu dvosmislenom temom i pokatkad enigmatskim sadržajima bilo u noviou priče, bilo u sloju plasticiteta objekta koji izvodi sa otvorenim ukazivanjem na proto-istorijske uzore. Drugog je tipa kvazi-figuracija Tahira Lušića, napetih unutrašnjih stanja u gotovo brutalnoj egzekuciji; njegov se neorealizam može prihvatiti i kao metaforička i simbolička apstrakcija. Halucinantni ekspresionizam Vladimira Nikolića najdirektnije upućuje na model istorijskih avangardi i eruptivne je imaginacije, fantazije i osećanja. Hibridni elementi Milete Prodanovića sintetizovani su do novog stila u kome se prepliću uticaji iz više pravaca: slikarstva, skulpture, arhitekture, kao i, gotike, renesanse, baroka.

Karakter postmodernizma proističe iz dvosmislenosti savremen umetnosti koja je kada je tradicionalna, i imanentno moderna, a kada je moderna očigledno i tradicionalna. Turbulentna izmešanost literarnosti, poetike, idejnosti i plastičke postavke radova, njihove strukture, konvulzivne kompozicije i hroamtskih odnosa čini jedan poseban pretekst za praćenje onih duhovnih i čulnih operacija kod kojih je do paroksizma potencirano stanje slike danas. To danas kroz ovo veoma vitalno slikarstvo ističe sopstvene razloge saglasne vodećim sadržajima epohe u koje pokušavamo i na taj specifični način da proniknemo.


Jovan Despotović

Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, septembar, 1983 (pred. kat.), Mladost, Beograd, dodatak br. 1, 7.1983, Axe-sud, Pariz, januars-mars, 1984