Slike su deo ukupnog traganja za istinom. Kao da Pešić citira Sezana kada je pisao Emilu Bernaru i rekao mu da će otkriti šta je istina u slikarstvu. Tako Feđi nije dovoljan kolaž, još manje akvarel-slika se pojavljuje kao vesnik jedne složene misaonosti u kojoj je stvarnost i umetnikov odnos prema njoj. Slika je svakako izuzetno teška likovna disciplina. Može da bude “ogledalo”, može da bude znak, simbol, može da bude realnost u kojoj je kategorija moguće i te kako prisutna i zastupljena. I kako se od tako strogih zahteva objektivna stvarnost optima, izmišljene su slike-reljefi. To je ukratko geneza “tehničkih” pronalazaka Svetislava Feđe Pešića, pronalazaka koji u suštini tvore njegov i estetski i životni kredo. Četrdesetak godina strpljivog rada u umetnosti čini veliki vremenski period. Bez obzira što se toliko toga menjalo i događalo u stilskim opredeljenjima u dvadesetom veku umetnik je imao svoju generalnu liniju.
Bratislav Ljubišić