Umetnik

Svetislav Feđa Pešić (1936)

Prati umetnika

Pretraga

Psihoanalitički prilog Pešićevom slikarstvu

Slike - kolaži beogradskog slikara Svetislava Pešića Fedje prepuni su raznovrsnih simbola i njihovih maštovitih kombinacija. Rađene su planski i precizno sa dominacijom racionalnog i sa gorućom ambicijom. Ovo nam daje za pravo da pretpostavimo da izloženi radovi ukazuju i na racionalnost i analitičnost samog autora. To je vidljivo već po tome što daje prednost formi u odnosu na boju kao i po usredsredjenosti na detalj. Detalji su brižljivo odabrani i svaki za sebe mogao bi da nosi posebnu simboliku, što oni često i čine.

Ova simbolika detalja ukazuje na preokupaciju vizuelnom percepcijom, što je za jednog slikara i razumljivo, ali vidljiva je i preokupacija optičkim instrumentima i njihovim produktima – fotografijama. Prema ovim tehničkim produktima autor ima ambivalentna osećanja – divljenje uz nekakav strah, ali i osećanje superioronosti. On ih, sa vidnom dozom agresivnosti cepa, a zatim nežno i brižljivo slaže, vodjen svojom imaginacijom i svojim namerama. Ovo beskrajno more detalja, brižljivo odabranih ima snažnu i koherentnu celinu, koherentnu u vizuelnom smislu ali potpuno protivrečnu u psihološkom. Celina je skoro uvek - čovek, usamljen, razapet i statičan, sapet između suprotnih sila u sebi i sila svoje okoline koju je sam stvorio i koja se prosto uvlači u njega i mehanički ga mrvi. Vrlo je malo slika u kojima je čovek prikazan u dinamičnoj situaciji, u kojoj on sam nešto može da učini. Kao da mu je sve unapred fatalistički određeno.
Na sve ovo ukazujemo zbog toga što simbol razapetog čoveka koji se često ponavlja u radovima Feđe Pešića nema religioznu pozadinu niti religioznu motivaciju. Kod Pešića nema ništa od mitološkog i religioznog, što se potpuno slaže sa konstatacijom o njegovoj raci onalnosti i analitičnosti.

Za psihoanalitičku studiju o Pešiću najznačanije je razrešiti koji to unutrašnji motivi razapinju čoveka i kakvo značenje krije njegovo sveprisutno oko koje kao žiža dominira na većem broju slika.

Problem sukobljenih motiva koji tako uporno, iz slike u sliku razapinju čoveka, ovom prilikom nije moguće razrešiti. To ostaje tajna i za autora i za gledaoca tako da svako može odgovoriti prema svom iskustvu i prema svojoj konstelaciji motiva, naravno – projektujući se. Taj prostor za projekciju možda je i najdragoceniji na svakoj umetničkoj slici.

Drugi problem jeste simbolika oka koja motri iz svakog ugla. Čovek se rentgenski vidi. Vide se sve njegove žile kucavice i njegov unutrašnji svet. Stiče se utisak, pogotovu ako tome dodamo i činjenicu da se ljudsko uho na Pešićevim slikama kao radar pomera i okreće da nam je autor prikazao paranoidnog čoveka u orvelovskom svetu gde svako svakog snima, osluškuje, motri i proganja. Ovom savremenom paranoidnom čoveku, kako ga Pešić vidi, nedostaje čak i najmanji kontakt sa svetom oko sebe. Drugi čovek skoro se nigde ne vidi, a svugde se oseća kao neka pretnja. Ruka se često pojavljuje na ovim slikama, čak pojedine figure imaju po četiri ruke, ali one ne služe za kontakt.

Naprotiv, one su ili prikovane za krst, ili bespomoćno vise. Figure celine uvek su precizno centrirane i čvrsto utemeljene što, prema psihološkim istraživanjima, ukazuje na autorovu sigurnost u sebe, pre svega u poslu kojim se bavi, kao i na njegovu spremnost da se otvoreno i pošteno suoči sa problemima. Zaista, svaka njegova slika tako je i radjena – pošteno, bez podvale i do kraja.

I pored svoje dominirajuće racionalnosti naš autor nije uvek hladan. Dozvolio je sebi i svojoj emocionalnosti da dodje do izražaja. Tu i tamo mogu se videti i rumeni erotski simboli, ali su oni, po pravilu, skoro uvek opterećeni i dodatnim značenjima. Ako se, recimo, pojave obnažene dojke, one, pritom, moraju još biti i oči, jabuke, baloni i sl. Njegova emocionalnost još više je došla u jednom opštijem vidu do izražaja. Ona se očituje u utisku koji ne može promaći nijednom gledaocu, u utisku da su Pešićeve slike – lepe, na jedan čudan način, što bi estetičari možda mogli da objasne, ako se to uopšte može objasniti.
Pešićevi unutrašnji detalji, detalji unutrašnjosti čovekovog tela, kod psihološki nedovoljno upućenog gledaoca, mogu izazvati čudjenje, tim veće što njih uopšte nema na ivičnim delovima slike. Tumačenje ovih unutrašnjih detalja, prema opštem psihološkom iskustvu nije teško. Ovi unutrašnji detalji skoro uvek znače neurotični strah, osećanje krivice, anksioznost, povlačenje i izolovanost. Ovo opšte tumačenje, svakako, ne mora uvek da bude tačno, ali je u ovom našem slučaju sasvim u skladu sa svim onim što je napred rečeno i što je karakteristično za naše vreme koje Pešić simbolizuje psihološki nadahnuto, sveobuhvatno i potpuno.

Isti ovi “unutrašnji detalji” ukazuju i na neka svojstva samoga autora, a to su: opažajna osetljivost, tzv. perceptivna fleksibilnost, autentična individualnost, nekomformizam, pa čak i antikomformizam. U ovakvom slučaju ličnost mora da razvija intelektualizam kao izvanredno efikasan mehanizam odbrane i uopšte mora da razvija kompletan tzv. ego-aparat koji omogućuje slobodan protok ideja, povećava produktivnost, u isto vreme čuva kritičnost koja je bitna kod svake valorizacije ideja. Ovu našu tvrdnju potvrdjuje i prethodni nalaz o dominaciji forme i ideja nad bojom, što takodje potvrdjuje snažnu i čvrstu ego strukturu koja omogućuje autoru da odlaže zadovoljenje i da dugo traga za najboljom realizacijom svoje zamisli koja najčešće ima nekakvu realističnost kao osnovu. Znači, boja na Pešićevim slikama ima konstruktivnu funkciju kao dominirajuću, a njena hedonistička funkcija strogo je kontrolisana, dozirana i podredjena autorovom vrednosnom sistemu koga se on ni po koju cenu ne odriče.
Ističući ovih nekoliko ključnih mesta u Pešićevom slikarstvu ne želimo da sputamo spontanost gledaoca, već želimo da ukažemo da njegove slike nisu samo bogate formom, već su, u isto vreme, bremenite i sadržajima koji zavredjuju da budu svestrano analizirani. Sve što je o ovim slikama do sada rečeno, samo je početak tok delikatnog posla.

prof. dr Vladislav Panić, psiholog
Datum objavljivanja: