Umetnik

Svetislav Feđa Pešić (1936)

Prati umetnika

Pretraga

Otvaranje izložbe "Lavirani crteži"

Poštovane gospođe i gospodo, drage kolege,
Naš prijatelj Svetislav Feđa Pešić, nedavno, pre samo nekoliko meseci, imao je izložbu slika u galeriji „Stara kapetanija“. Tu je pokazao jedan zanimljivi ciklus, ciklus radova koji bi se mogao nazvati slike na drvetu ili slike od drveta, nikako drvene slike. Time je pokazao, koliko je zainteresovan za eksperimente, za neobičnost, za nešto što je nekonvencionalno u okviru likovnih materijala ili u okviru likovnog izraza uopšte. Istu tu nekonvencionalnost, istu tu radoznalost, istu igru imaginacije i invencije, dakle maše i pronalaženja, pokazuje i na ovoj izložbi, izložbi koju on naziva izložbom crteža, gde takođe pomera neke granice ili se njegovo interesovanje razastire na granice, koje su već pomerene, između nečeg što tradicionalno zaista može da bude po estetičkim nekim kategorijama uvršćeno u crtež, gde dominira linija, često i čista linija. Preko laviranja te linije, znači malo kompleksnija situacija, gde uz senzibilni kvalitet linije dolazi i svetlina – valer, pa do vrlo kompleksnih situacija, kao što su one slike iza nas, koje se graniče po svojoj složenosti, graniče ili već spadaju u domen slikarstva. Dakle, vidi se jedno rastegnuto područje od čiste linije do kompleksne igre boja, volumena, prostora itd. u pikturalnom smislu. Njegovo sveto pravo je da i to naziva crtežom.

To je moguće u današnjoj situaciji, gde su, da ponovim to, pomerene granice likovnih rodova, nekada krute estetičke granice, pa da zaista i tu dominira igra linije nad drugim pikturalnim kvalitetima. Vidimo da se na tim radovima očituje neko prisustvo nekoliko ciklusa, nekoliko ciklusa koji su svaki za sebe zanimljiv i donekle uobličen, o tome kako se ti ciklusi razlikuju jedan od drugih, šta u njima dominira, mislim da je red ostaviti kritici da vodi brigu i objasni to, pošto bih ja sa dužnom pažnjom prema Feđinom delu, hteo da kažem, večeras, odnosi se na nešto što bih nazvao suštinom, koja objedinjuje sve ove radove, koje ćemo večeras razgledati, koji su oko nas. Nazvao bih tu, taj najmanji zajednički sadržitelj, nazvao bih nekom vrstom likovno-poetskog iskaza, koji je prisutan i u radovima sa čistom crtačkom aurom, sa čistom linijom i u onima koji naginju slici.

Šta pod tim podrazumevam? U radovima Feđe Pešića nema direktne tematike. Nemamo anegdotu, nemamo priču, koju ćemo veoma jasno i eksplicitno pročitati i shvatiti, šta se kao priča, kao anegdota odvija na nekom od ovih crteža. Dakle, nema teme, nema teze, u likovnom, koja bi se likovnim jezikom ispričala a koja bi imala svoj, opet literarni pandan. Da li to znači da nema nikakvog sadržaja? Ne! Naprotiv. Ali taj je sadržaj složen, ne eksplicitan, ne očit, ne namerno tako komponovan da ga gledalac odmah, na prvu loptu, na prvi pogled shvati, racionalno primi i dalje racionalno sa njim postupa, kao što bi moglo da bude da se bavi političkom temom, da se bavi moralizatorskom temom itd. Elem, kod njega se sve svodi na taj prigušeni, diskretan poetski momenat. Taj poetski momenat izmiče, izrasta iz te njegove spontane igre linijom, svetlinom, bojom. I iz još jednog momenta, taj momenat je simbolskog karaktera. Reč je o predmetima, jer mi prepoznajemo iako ne otkrivamo anegdotske sadržaje. Prepoznajemo prisustvo predmeta, nekad su oni eksplicitniji, jasniji malo, nekad malodeformisani, nekad jedva naznačeni i ti predmeti, kao što je recimo ruka, koja se često javlja, imaju svoj simbolski i naročito značajan karakter, značajan za tu poetsku sadržinu. Ona nikad neće jasno reći šta misli o ruci, uzimam taj primer, o ruci simbolskom elementu, gde imate niz slikara, koji će vam odmah eksplicitno objasniti da je taj i taj predmet vrlo važan za sadržaj slike. Ne! Kod Feđe se stvar odvija mnogo diskretnije; ta ruka je prisutna i onda mi možemo kako sa tom rukom tako i sa ostalim predmetima, sa svim predstavama u njegovom delu da računamo i da ih osećamo na onoj neiskazivoj, racionalno neobjašnjivoj liniji, na onom nivou gde se tajna, misterija, mogućnost i nemogućnost prepliću i tvore jedno tkivo, čarobno i uzbudljivo tkivo. Upravo onako kao što se u mnogim poetskim delima dogadja gde nemamo potrebu da racionalno raščlanjavamo svaku poetsku figuru, svaku metaforu, koje su toliko važne u poeziji. Jer kada počnemo da racionalno razmišljamo o tim metaforama, čarolija poezije, odjednom nestaje. Zato je to racionalno raščlanjavanje rezervisano za kritičara. Tako i ovde. Ne treba raščlanjivati simboliku i taj posetski momenat, treba ga primiti i u njemu se uživeti. I završavajući ovo malo slovo posvećeno našem prijatelju, moram da kažem još nešto. Vidim da je u katalogu objavio jednu od svojih pesama. Nisam znao da se bavi i tom vrstom umetnosti i želim mu, ako nastavi da se bavi tim takodje nezahvalnim, zlehudnim poslom kao što je i slikarstvo, da onda njegova poezija bude manje opterećena velikim rečima, a više spontanošću i diskretnom poezijom koju vidim u njegovim crtežima.

Beograd,
20.10.1998. profesor Zoran Pavlović, slikar govoreći
Datum objavljivanja: