Umetnik

Svetislav Feđa Pešić (1936)

Prati umetnika

Pretraga

Od nemogućnosti prema nestvarnosti, lavirani crteži

Jedan usamljeni, povučeni beogradski umetnik gotovo svakom svojom samostalnom izložbom upozorava našu stručnu javnost i ljubitelje likovne umetnosti na nespornu činjenicu – u postojanje malobrojnih autentičnih autorskih fenomena koji po vlastitoj želji podosta udaljeno i nezavisno, ali isto toliko čvrsto, stoje spram dominantnih tokova aktuelnog stvaralaštva. Slike, crteži, kolaži, monotipije, slike objekti Svetislava Feđe Pešića koje je naša publika imala mogućnosti u brojnim prilikama da vidi nedvosmisleno potvrđuju njegovo izdvojeno i samosvojno mesto u savremenoj srpskoj likovnoj umetnosti.
Tema odnosa reprezentativne umetnosti i apstrakcije naročito je problematizovana u poznom modernizmu nakon 1945. odnosno, po pojavi Nove figuracije. Jedna od tih međufaza definisana je relacijama ekspresionizma i nadrealizma tog perioda, a u perifernim umetničkim oblastima ovaj odnos je bio dodatno usložnjavan čestim stilskim „nečistoćama“ koje su ga uobičajeno karakterisale. Tako je Feđa Pešić u ovdašnjim uslovima postao blizak ne samo domaćoj Novoj figuraciji već i autorima iz kruga „slikarstva surovosti“ i Medialcima (kakvi su bili, na primer, Dado Đurić i Uroš Tošković, potom Ljuba Popović i Vlada Veličković, najzard Miro Glavurtić i Dragan Lubarda), iako su pravi izvori i intencije njegove poetike posve drugačiji. Jer, on istovremeno deluje na linijama ekspresionizam – nadrealizam – fantastika i Nova figuracija – Medialin krug, pošto je u njegovim radovima sasvim primetan preplet imaginarnog i fantastičnog što je dovelo do formiranja specifično Pešićeve pikturalne i zagonetne, rebusne figurativne naracije. Njegov karakteristični vid (post)nadrealizma poprimio je one osobine koje zapravo nikada nisu bile svojstvene ovoj školi i poetici. Niti je on bio doslovnim pripadnikom „slikarstva surovosti“, iako u to vreme najdelikatnije umetnički stasava, već neverovatno optimistički, udaljeni neformalni sledbenik koji ga čudnovato poetizuje na doslovno lirski način time što znatno ublažava njegovu uobičajnu srdžbu, jer, grotesknost svojim estetičkim pomirenjem, blagošću, žovijalnim. Kod njega je ta poznata turobnost zamenjena čudnim zadovoljstvom u crtanju i slikanju pa stoga ikonografija Pešićevih „monstruma“ nije apokaliptična po atmosferi i formama već infantilna u izgledu i mentalitetu.

Nimalo nije slučajno da je ponajbolje o Feđinim ranijim crtežima i kolažima pisao upravo Glavurtić ističući njihovu konstantnu metamorfozu čiji se likovi gube u asocijativnim apstrakcijama. Cilj njegovog delovanje nije pismo niti kaligrafija već poruka, piše ovaj Medialac prepoznajući u Pešiću istovremeno slikara, ali i pesnika. Feđina autonomnost i autohtonost u dosluhu su sa univerzalnim i opštim, ali one su proizašle isključivo iz potrebe postavljanja jedne individualne autorske pozicije u širokom i raznorodnom prostoru koji se tokom povesti razgranao izmedju čoveka i univerzuma, izmedju čoveka i društva, izmedju čoveka i njegove neposredne egzistencije. Feđa Pešić je primer onog umetnika koji stoji kao potpuno atomizirani pojedinac u nevidljivim relacijama sa evropskim istoduhovnicima.

U sadašnjim njegovim radovima očigledno je da se ne postavlja isključivo pitanje kreacije ekspresivne forme već stanja duha današnjeg čoveka. Njegovi kontrolisani, usmereni izlivi imaginacije fokusirani su prema dva glavna sadržaja: ruci (koja blagosilja ili preti?) i erotici (koja istovremeno stoji u poreklu sveta, ali i umetničkog čina) delujući na gledaoca unutar njegovih psihološko-simboličkih nivoa. Ranije u kritici primećeni ovakvi proto-figuralni zapisi u maniru vizuelne poezije Feđe Pešića aktivno teraju posmatrača na ubrzani proces asociranja na predstave raspeća, blagovesti, ideju freski i ikona, na prepoznavanje temeljnih egzistencijalnih postavki savremene civilizacije, na gradjenje unutrašnje priče koja je moguće individualna i subjektivna, ali je po dejstvu, značenju i porukama ipak kolektivna i univerzalna. To je otuda što ova lična Pešićeva ikonografija duboko zalazi u tkivo srednjevekovne slikovne predstave, ali ne one kanonizovane, već slobodne, potpuno izvan dogme i pravila, veoma približene opštim i istinskim čovekovim potrebama, smislu života, ciljevima, napokon, sudbini koja je za ovovremene ljude najkarakterističnija.

Provala bezglasnih krikova sa Pešićevih novih crteža jeste ekspresivno – kreativni otpor ovom nehumanom vremenu i svetu, njegovim dominantnim destruktivnim procesima i tokovima koji su tako tragično programirani nekom višom silom na koju se ne može uticati niti koja se može preusmeriti individualnom voljom – makar to bila i silno uložena energija stvaralaca. Ona se može u pojedinačnom kreativnom činu jedino zabeležiti, vizuelno postaviti u polje ekspresije i time smestiti u opšti komunikacijski niz stvaralac – delo – gledalac. Otuda je poteklo i mnoštvo mogućnosti za individualna „učitavanja“ značenja u ove crteže koji će time biti nadogradjeni, dopunjeni pojedinačnim sadržajima i na taj način zaokruženi kao kolektivni fenomen. U toj podsticajnoj ulozi savremenog umetnika i umetnosti doprinos Feđe Pešića u ukupnom današnjem stvaralaštvu posebno je uočljiv i izuzetno je delotvoran.

Beograd, 12.10.1998.

Jovan Despotović
Datum objavljivanja: