Prateći prostiranje zida, Simonida Rajčević pravi svojevrsan lavirint, poput hodnika egipatske grobnice u kojima je život likovnih tela indukovan mitskom hronologijom. Ova piramidalna asocijacija daje Simonidinim telima narativnu simboliku, uvlačeći posmatrača u ugaono težište slike. Tada posmatrač shvata da su zmije, kao i ostala bića, samo deo gradacijskog niza koji, ipak, ishodi vantematskim rešenjem.
Pošto je sama priroda platna da bude veštački postavljeno na beton, ono će, pre ili kasnije, ostaviti svoje zidove u konačnosti gradjevinskog završetka, a upravo će taj preljubnički čin doneti novi interpretativni ugao, svakoj narednoj pozadini sa kojom ove slike budu sjedinjene.
Zmije su ovde da uplaše bogove, ali ne i likovni put slobodan u svojoj konotativnoj slojevitosti. Ovim Simonida Rajčević integriše zapadno putovanje sa istočnim prostorom. Na toj graničnoj teritoriji bogovi su sastavni deo istočne mimetike, ali su zato njihova tela žrtve zapadne likovne gozbe koju slikarka, poput Dionosa, prinosi ničeanskoj istoriji sveta.
Marko Kostić