Pretraga
Posetioci zainteresovani za ovaj portfolio posetili su još:
Milan Marinković Cile
Ljiljana Drezga
Mersad Berber
Dado Đurić
Predrag Milosavljević Peđa
Aleksandar Cvetković
Jugoslav Ocokoljić
Leonid Šejka
Arsenije Teodorović
Kosta Hakman
Polja patnje i ljubavi
Već trideset godina Šemsa istražuje po razgranatom stablu likovnog govora, i slikama i crtežima iskazuje svoje nemire predosećanja i traume. Ikonografski sloj njenih radova je od početka bio neobičan i osobeno atraktivan. Bolno emotivna i veoma senzibilna, ispoljavala je poseban interes za prostore otuđenosti, u kojima su obitavali odbačeni, napušteni predmeti, koji su nosili sjećanje na pređašnje korisne funkcije.
Ona ispunjava platna slikanim krpama, koje imaju često i čovjekolike konture. U tom izrazu ima naturalističke vjerodostojnosti i uvijek dramatike. To su bile neke krpe, avetinje, simboli ljudi ubica, i ljudi žrtava. One su i mizanscen za naziruću figuru i za plasman sumornog, pesimističkog doživljaja života.
Likovnim iskazom Šemsa čini da, i posmatrač osjeti samoću, mučninu, uzaludnost. U njen likovni sadržaj, sredinom osme decenije, ulaze prizori nesreće i razaranja, sjećanja na rat, izazvana susretom sa dokumentima i fotografijama o Drugom svjetskom ratu. Kao da je u mašti i prenadraženoj osjetljivosti slikarke, to sjećanje bilo priviđenje mogućih, budućih stradanja njene Bosne i Hercegovine: na tim slikama je, najava dolazećih nesreća.
Tražeći i u tehnološkim mijenama pravu ekspresiju za bogatstvo asocijacija, i obilje svojih kontemplacija, Šemsa neprekidno vrši promjene u fizičkom sloju slika. Nije u pitanju samo potreba da se demistifikuje način slikanja i koriste jeftiniji, pa i prolazni materijali, nego želja da joj površina slike pod rukom damara, da likovni ekvivalent egzistencijalističke filosofije i teorije mučnine koje su joj bliske, adekvatno plasira. Počinje da aplicira krpe na podlogu, da njihovim bojama konstituiše, kod nje i inače skromnu, kolorističku komponentu slike, ali i da time definiše sadržinu. Na tim bogatim kolažnim inovacijama, uljem, olovkom i tušem, vrši samo intervencije.
U Šemsine slike, sredinom devete decenije „ulazi" prišivanjem, lijepljenjem, slaganjem slojeva, različit materijal: pijesak, gips, pilotina, krpe, vuna, i drugo. S promenom jezičkih sredstava, mijenja se i poetika. Tada počinje da, uz zgužvane i nalijepljene krpe na slike „trpe" i zgužvani ili pažljivo izrezani papir: rebrasti karton, novine, kese, čak fini japanski papir, i sve to „uvezuje" ručno pravljenom papirnom kašom.
„Materijal koji se ugrađuje u fizički sloj slike, donosi sa sobom karakter i iskustvo ranijeg života, svoju predistoriju, socijalno porijeklo i psihološke konotacije svog ranijeg postojanja, i to bogati značenjski sloj slike", objašnjava umjetnica.
Istraživački i kreativni zamah slikarkin je, na izvjestan način prekinut jugoslovenskom, bosanskom tragedijom. Uništeni su gradovi i kuće u njima, biljezi njenog djetinjstva i mladosti, korijeni i suština njene inspiracije. Počitelj, grad spomenik, i vedro Sarajevo, su u ruševinama.
Šemsa čuva u sjećanju draga mjesta, i povodom izložbe u Beogradu (1993) kaže: „Danas, dok krvavo kolo igra nad Sarajevom, pokušavam da, bar u svojoj glavi, otmem nešto, bilo šta, od apsurdnog uništenja". Pri prvoj poslijeratnoj posjeti Sarajevu, 1996. godine, „otela" je i ponijela punu kutiju ostataka izgorjelih knjiga sa velike hrpe, ispred spaljene prekrasne Vijećnice-biblioteke.
Slike na ovoj izložbi nastale su 1997-1998. godine (sem onih koje ukazuju na kontinuitet) i rađene su kombinovanom tehnikom, kojom radi posljednje dvije decenije, ali su motivski osmišljene, ugrađivanjem ostataka izgorjelih knjiga, smeđih od dima, žutih od plamena, na kojima se može pročitati tekst, vidjeti fotografija ili crtež, osjetiti dah nekadašnjeg života i ljudskih interesovanja. Ti detalji bitno konstituišu kompoziciju,
sadrže poraku o onima čije su ruke držale knjige: ove slike su im, neka vrsta spomenika.
Šemsa s bolom slika, i njene se slike, gledaju s bolom. To je još od ranije, u biti njenog stvaralaštva. Treba vremena, i pažljivog saživljavanja, sa suštinom ovih radova, da bi se shvatilo koliko su likovno dobro urađeni. Stabilna kompozicija, kolorit sumoran, identičan sa korišćenim materijalom, po neki akcenat kao jauk. Jedna osobena poetika, s nmogo tjeskobe, i pomalo nade, tragična viđenja i svjedočanstva, očajničke poruke i opomene.
Poziv na razumijevanje, borba za budućnost. Slike su opore, i pune tragičnog naboja, bez ilustrativnosti i isprazne patetike. Zatamnjena svjetlost, atmosfera bolne nadraženosti, jak osjećaj mjere, siguran likovni govor. Slike govore o pustoši, ali nijesu likovno i emotivno puste.
Šemsa, na pozornici našeg dramatičnog življenja, njima označava puteve stradanja i čežnje za mirom, polja patnje i ljubavi, mržnje, ali i, mogućeg razumijevanja.
Olga Perović Oktobar 1998 god.
Datum objavljivanja: