Umetnik

Saša Pančić (1965)

Prati umetnika

Pretraga

U zagrljaju nasmejane sumnje (intervju sa Sašom Pančićem)

Prijatelju moj osloni se na sebe - je rečenica iz crtanog filma koju jedno pile upućuje samo sebi. Ne sećam se da li ono upravo u tim odsudnim trenucima redovno greši, ali je to što nalazim u dnu sebe - snažna i nepogrešiva opsesija zagrljena sa nasmejanom sumnjom.


Imajući u vidu preovlađujuće opredeljenje naših medija u izboru sagovornika, retko imamo priliku da se iznenadimo nekim istinski novim viđenjem umetnosti. Filozofija jednog potpisa – Saša Pančić, vidljiva je iz skoro svake rečenice u tekstu koji sledi, a u kome, onom istančanom percepcijom koju umetnici imaju, naš sagovornik odmerava život, vreme i sebe u njemu, sa osmehom zadovoljnog skretničara, pred belinom običnog jutra koje miriše na putovanje.

* Posle studija slikarstva i postdiplomskih studija ctreža na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu, sačekao vas je život umetnika. Koliko Beograd ima razumevanja i prostora za umetnost koja nije etablirana, ustoličena i izvikana..?

- Oduvek me je više privlačilo natezanje konopa sa samim sobom, nego sa drugim ljudima. Godine dolaze, a ja ih ispraćam kao male vagone ličnih rebusa, i sve više sebi ličim na zadovoljnog skretničara-marginalca. To zadovoljstvo pripada budućim izazovima više nego rezultatima kojima se tovarim. U svakom slučaju ne puštam ja te rebuse da odu dok im ne spakujem po neko malo rešenje, da im se nađe usput. Ko zna na koga će naići..?

* Kako uopšte izgleda taj pređeni put? Koje su mu uporišne tačke, zablude traganja?

- Svaka izložba je dokument, vozna karta pređenog puta..
Izložba koju sam nedavno imao u Kulturnom centru Beograd je moja sažeta trogodišnja opsesija svetlošću i prostorom, lični kosmogoniski izlet.
“Prijatelju moj osloni se na sebe” - je rečenica iz crtanog filma koju jedno pile upućuje samo sebi. Ne sećam se da li ono upravo u tim odsudnim trenucima redovno greši, ali je to što nalazim u dnu sebe - snažna i nepogrešiva opsesija zagrljena sa nasmejanom sumnjom.

* Prilaz slici je apstraktan, kao što je to i prilaz muzici. Čovek nikad ne može da prepriča neku sliku, već samo osećaj koji je imao pred njom. Ta emocija vrlo često sadrži zrno one iste emocije koju je slikar imao u sebi u trenutku kad je dodirnuo platno. Koja je to emocija kod vas, i kako uopšte nastaju vaše slike. Jesi li one stav ili nešto drugo?

- Ravnoteža razuma i emocije mi je pomogla da otkrijem mnoge tajne, čak i one za koje nisam ni pretpostavio da postoje. To je najuzbudljiviji momenat u mom stvaralaštvu, zbog kojeg sam spreman da žrtvujem mnoge usputne vrednosti.
Danima sam sa prijateljem Vlatkom Gilićem pričao o umetnosti. Kad god bi pomenuli muziku, on mi je neizostavno preporučivao knjigu “Tragom tona”, njegovog pokojnog prijatelja Pavla Stefanovića. Kako je davno objavljena nisam nikako uspevao da je pronađem. Jednog dana sam se, nošen kućnim obavezama, našao na novobeogradskom buvljaku. Izašao sam iz tranvaja i na trotoaru ispred ulaza ugledao starijeg ciganina, kako sedi i pored nekakvog smeća, prodaje malu gomilu knjiga. Bez ideje da bih tu mogao nešto da pronađem, čudno privučen, sagao sam se i krenem da pregledam. Na samom dnu, ugledao sam knjigu sa crvenim koricama - ” Tragom tona”.
Eto, našla je ona mene!
Na sličan način nastaju i slike, krenem belinom platna negde.., i tamo nađem sliku koja me je čekala. Na tom putu se silno trudim da sebi nigde ne olakšam posao, ne bi li rezultat otvorio prostor prvobitnom porivu da nesmetano izroni, da pokaže razloge svog postojanja.

* Postoji zanimljivo tumačenje umetnosti po kome umetnost stvaraju ljudi koji se duboko u sebi bore sa nekim problemom koji ne mogu da reše. Rešavaju ga jedino pretakanjem u umetnost. Mislite li da u tome ima istine?

- Mislim da je struktura takvih teza izrazito frojdistička, to liči na pojednostavljenje u kombinaciji sa Edipovim kompleksom, gde su unutrašnja žudnja i želja za povratak u rodnu utrobu isključivo seksualno-telesno tumačene, a pri tome je izostavljen onaj kosmogoniski i mitsko - religijski aspekt. Svakako da je istinita umetnost introspektivna, ali kao takva ona može i mora da ima nivo ličnog i nivo opšteg, i tu je sadržana snaga umetnosti. Koliko umetnik svojom snagom prodre u prostor opšteg - toliko će i ta umetnost biti trajna.

* Kakva je sudbina čoveka u središtu slike u vremenu koje dolazi? Čime mislite da će se baviti umetnost novog milenijuma?

- Potrošačko društvo već ostavlja neizlečive ožiljke, umetnost u takvoj interakciji neminovno postaje tupava i nepotrebna. Ona je “hrabro” žrtvovala svoju autonomnu poziciju, i pre kraja igre sela na magareću klupu. Na sreću, nije sva umetnost takva, ima i one koja je sačuvala svoj integritet i personalnost. Sa sigurnošću se može predvideti da će ekološki aspekt biti neophodan činilac svake umetnost u budućnosti. Sanjam o kulturi Slobode umesto kulture Manipulacije - koja briše i samu mogućnost razlikovanja. Globalizacija pored svih mana, donosi jedan zanimljv prostor malim kulturama, na izvestan način ih oslobađa provincijalnog sižea, stvara prostor nesmetane komunikacije i poređenja, stimulišući ono istinski vredno u njima.

* Živimo u vremenu u kome su mnoge vrednosti devalvirale. Naravno, čovek od vajkada pokušava da se nagodi sa sudbinom, razrešavajući svoj usud traganjem za smislom. Kako se snalazite?

- Intenzivno se družim sa svojom sudbinom, retko se svađamo i uz povremena neslaganja ona mi dopušta da se stalno iznenađujem. Ponekad se pritaji, kao da nestane, pusti da u meni izraste stablo samouverenosti, da bi ga, kad joj dosadi, sasekla na sitne komade. U datim okolnostima čovek osluškujući sebe, neprestano vaga da se nije potcenio ili precenio, bogati se porazima i raduje uspesima. Cilj života i nije da negde stigneš, nego da putuješ, kako kaže istočna poslovica.
Datum objavljivanja: