Umetnik

Saša Pančić (1965)

Prati umetnika

Pretraga

Put za Laponiju, zemlju polarnog kruga, najbližu šrafu na globusu!

Kad su mi konačno javili da se spremam za put, nisam bio baš siguran kuda idem.
Uzmem kartu Evrope, kako bih detaljno izgradio sliku potrebnu za orijentaciju. Presavijem je jednom, kad ono ništa, još jednom i ukapiram gde je to! Priznajem da sam se uplašio.

Laponija žargonski označava gubljenje pamćenja, nešto što je ispalo iz mozga i ostalo zaboravljeno. Zavlačio sam se: od Moskve do Londona, od Istanbula do Toleda, od Firence do Plovdiva, ali OVO je stajalo naspram svega. Bez problema bih išao u Helsinki, ali Ivalo!- još dva sata leta na sever, 220 km unutar Polarnog kruga. Proverim po netu i shvatim da je tamo sada leto, temperatura se kreće od 0-11'C. Nema nazad, već sam odglumio radosno pristajanje umiren činjenicom da će tamo pristići mnogi umetnici iz Evrope, a oni su negovani, time i ukusniji, pa me neće medvedi prvog oglodati!

Arctic Arts Week, kako divan naziv za zlostavljanje južne populacije; prvo te navuku na egzotiku, a onda ostave u šumi sa duhovima Sami domorodaca, okruženog vodom i nebeskim prostranstvom. Tu gde se Sibir završava, i još malo ulevo, počinje Laponija!

Šta ću, sednem na avion za Frankfurt, i kroz nekoliko sati se nadjem u moru užurbanih poslovnih ljudi, uglađenog izgleda, sa izrazom ozbiljne posvećenosti lovu na lovu, koji svojim masovnim prisustvom prave privid blagostanja.

Ja, kobajagi, dizajnerski kamufliran, ne dam se otkriti kao umetnik, jer teško bih preživeo njihove sažaljive poglede.

Tu, u toj aerodromskoj košnici , vavilonskoj kuli savremene Evrope, dominira pravi germanski smisao za red. Kako u vazduhu, gde istovremeno kruži desetak aviona u isčekivanju dozvole za sletanje, tako i na zemlji, američki marinci u sred glavnog terminala čekaju ukrcavanje za Irak. Ludo burazeru, umalo da im priđem, i onako s nogu, mojim briljantnim engleskim (koji niko ne razume), kažem za našu protiv-vazdušnu odbranu i rušenje njihovog «nevidljivog». Ali me brzo prođe želja, jer sam video da bi to ličilo na nemogućnost profesora književnosti da objasni američkim studentima zašto je glavni lik u romanu Dostojevskog ubio babu. Pametnije je da nastavim svoj put, rekoh sebi.
Dok sam tumarajući tražio terminal sa kojeg bih se uputio za Helsinki, osećaj izgubljenosti me je sve više uzimao pod svoje i stavljao u položaj taoca frankfurtske aerodromske aždaje F.A.A. Bilo je neophodno što pre naći izlaz, napraviti otklon i uputiti se ka severu. Čim sam čekirao kartu napetost je nestala, a moje se okruženje ispunilo Fincima. Blaga lica, plave kose, smireni pogledi i jezik po zvuku veoma sličan mađarskom, doneli su mi predah i povratili mir. Kad ulazite u jednu nepoznatu zemlju preko lica i zvuka, a pri tome vas sačeka nisko nebo iscrtano horizontom četinarskih šuma prošaranih brezama, naknadno se pitate da li je moguće da ste baš iz tog neba sleteli. Jer ono iznad Frankfurta bilo je drugačije, sve je bilo drugačije. Predjeni prostor je relativizovan brzinom promene, a naša čula lebde bez proživljenog oslonca.
Napokon, eto mene u Helsinkiju. Let za Ivalo je kroz dva sata. Vrlo nezgodno, ne može čovek da ode do grada i na miru popije kafu, ni tamo ni vamo. Ostajem na aerodromu da analiziram izuvene putnike, zavaljene po stolicama; neki čitaju knjige, drugi sa slušalicama na glavi, cupkaju u ritmu muzike. Najviše je onih sa lap-topovima koji kažiprstom srfuju po bespuću net mreže. Ali izmedju njih je mir, tihi prostor života skoro zaustavljen u poredjenju sa onim frankfurtskim. Imam osećaj kao da sam iz glavne aorte ušao u periferni kapilar. Običan svet čini većinu putnika, stranaca je malo.
Pred sam let pridružila nam se grupa lovaca u maskirnim uniformama, unoseći miris šume i vlage, pravu najavu Laponije - zemlje polarne svetlosti.

Tokom leta ispod nas su se neprestano nizala jezera, imao sam utisak da je više vode nego kopna. Kako ovi ljudi putuju? Uzmu kola, pa čamac, pa opet kola? Uf.... nekako su to rešili.

Ubrzo sam ugledao mrežu savršenih puteva, i tako izbrisao kratkotrajnu blesavu predrasudu. Kad zakoračite u Polarni krug uobičajena orijentacija kretanja napred-nazad postaje izlišna, zavrne vam se nešto u glavi, i oslonac se svede na gore-dole, počinjete da osećate šraf na globusu, i sve što se nalazi od vas ka njemu je gore, nasuprot tome je dole. Neobičan osećaj.

Ivalo, konačno sam na cilju svog putovanja. Mala zgrada aerodroma je spolja urađena manirom minimalističke arhitekture, diskretno i neupadljivo, dok su zidovi enterijera obloženi balvanima i etno predmetima u kako bi se dobila topla atmosfera kolibe. Dobra ideja, za prvi utisak! Još da nisu okačili punjenje glave Losova sa staklenim očima, idila bi bila potpuna.

Ljubazni domaćin me je čekao; naknadno ću saznati da je on vlasnik nesagledivih površina šume i čuvenog Ledenog sela, hit-žudnje mnogih bogatih japanskih turista. Prirodan i blag, sa sedom bradom Deda Mraza, Jussi Eiramo posmatra me plavim očima kroz naočare i uz osmeh hvata moju torbu. Utrpasmo se u njegov Toyota kombi i pravac na odredište gde ću narednih deset dana praviti skulpturu u drvetu. U Laponiji prestaje svaki pojam grada, ljudi zabodeni u prostranstvo često žive na udaljenosti 50km jedni od drugih; samo ponekad su zgusnuti u naseobine od nekoliko niskih objekata, i to nazivaju gradom. Finska je prvak sveta po broju radio stanica. One daju iluziju savladanog prostora i istovremeno ostvaruju neprekidnu komunikaciju udaljenih tačaka.

Još je bio dan, put je blago zavijao i udvarački nudio okolnu prirodu nestvarnog izgleda. Prostranstvo breza požutelog lišća, pomešano sa četinarima i suncem pri zalasku, davalo je prizor bliži snovima nego stvarnosti, a možda se meni i malo vrtelo u glavi od dugotrajnog letenja?

Ivicom šume su pasli jeleni ogromnih rogova. Da li je moguće da sam na početku ovog dana bio u Beogradu? O tome ću sutra da razmišljam. Stigli smo, ispred nas je kompleks drvenih kuća ušuškanih u šumu. U centralnom delu je restoran, ispod dimna sauna i jezero. Uokolo je park sa mnoštvom drvenih skulptura. Nisam ovako nešto mogao ni da zamisli. Prvim utiskom dominira veličina balvana kojim su građeni objekti, čiji prečnici su i do 50cm - što znači 300 godina starosti! Kad sam pitao Jussia gde raste ovakvo drveće, nije me iznenadio odgovorom: «U Rusiji», još da mi je dodao, da ih je brao Ivan Grozni, mojoj mašti ne bi bilo kraja.

Svi učesnici radionice su bili tu; dvoje Grka, trojica Finaca, Ruskinja, jedan Francuz i ja (al će da pršti od umetnosti!). Prva zajednička večera sa nepoznatim umetnicima prošla je od razmene osmeha i hvaljenja hrane do unakrsnog proučavanja fizionomija. Iznova se potvrdilo da ljudi van Srbije imaju jasnije karaktere preko otvorenih lica koja slušaju, jednostavno osetite njihovu prisutnu pažnju kao cvilizaciski čin.

Sledećeg dana sam obilazio okolinu, prepuštajući se prirodi sa ciljem da mi ona ponudi rešenje mog budućeg rada. Smelo sam otvorio čula i čekao rezultat. Moja trodnevna šetnja je proizvodila podozrenje, premda je na kraju urodila plodom, idejom Belog drveta.
Finski skulptori, uveliko pripremljeni, odabrali su materijal i krenuli sa radom. Grci su povučeno u apartmanima slikali, Ruskinja takođe, a Francuz je fotografisao. Skupljali smo se tokom obeda, a najduže družili posle večere. Divno spremljenu hranu zapamtio sam po belim i crvenim lososima, šniclama od losova i finim čileanskim vinima.

Ubrzo sam organizovao svoj ritam rada, verujući ideji koja me je sve više obuzimala, našao sam pogodno mesto i odabrao materijal. Dva mlada momka, tesara, pružila su mi tehničku pomoć i znatno ubrzali realizaciju moje skulpture.

Interakcijom stečenog senzibiliteta i realne okoline nastala je konceptualna skulptura
Belo drvo, postavljena u okruženje borova, proizvela je novu realnost, a upravo to mi je i bio cilj. Četiri metra visoka, skulptura je sastavljena modularno, stablo čine tri dela sukcesivno sužena na gore. Devet belih listova uglavljeno je u dva gornja dela, tako se dobila ravnomerna popunjenost za pogled iz svih uglova. Bio sam zadovoljan, jer tada sam mogao, sa dodatnim elanom završenog posla, da švrljam po okolini, uživajući u pojačanoj ljubaznosti domaćina.

Inari jezero udaljeno je oko 70 kilometara od mesta našeg boravka, i još toliko do Barencovog mora, na kojem se Finska graniči, desno sa Rusijom, a levo sa Švetskom. Prepuno je malih ostrva sa visokim borovima; dubina jezera se na nekim mestima spušta do neverovatnih 300 metara. Zimi se Laponci po njemu kreću motornim sankama, jer površina vode zaledi i do 2m. Sada je leto i vozimo se gliserom, idemo na udaljeno ostrvo, gde Jussi ima još jedan konpleks brvnara. Na ovom mestu je živeo Sami narod. Tokom vremena su se pomešali sa pridošlicama, tako je većina laponaca obeležena udaljenim domorodačkim poreklom. Moderni etno muzej posvećen je upravo njima; ako je neko gledao Kurosavin film DercuUzela, biće mu jasno o kakvom se narodu radi. U filmu nije eksplicitno podvučeno da je Dercu Sami, ali im je po karakteru veoma blizak. To su ljudi srasli sa prirodom, skromni i tihi, ispunjeni melanholijom, a kad se zagledate u njihove oči, možete čuti huk vetra udaljenih snežnih pustinja.

Oni ne misle da su važniji od drveta ili haskija koji vuče saonice; isčupate li ih iz te celine - oni umiru. Od biljke do kamena, od vode do oblaka, na ovom mestu sve je natopljeno duhom samija.

A čorba od lososa i povrća skuvana na specijalan način, kojom nas je Jussi bacio u trans, sigurno je predstavljala sami hranu, ostala mi je kao tetovirani ukus, zauvek.
Vreme se na jezeru neprestano menjalo, od kiše i vetra, preko snega, do sunca, ludilo! Morali smo nazad, jer da smo zabunom krenuli napred, potopile bi nas ruske podmornice.
Polarne noći su završene, uobičajeni ritam dan-noć se povratio, ali su ostale čudesne Aurore. Imali smo sreće jednu da vidimo, usred tamnog zvezdanog neba nenajavljeno se prostre zlatkasti pramen svetlosti, i nestane, onda drugi, pa ulevo, iznad naših glava, treći. Onda shvatite da ste zrno peska usred te moćne i fascinantne prirode (Fenomen Aurore je u vezi sa suncem, i javlja se na zemljinim polovima).

Kraj našeg boravka se bližio, sedam dana je proletelo, i da nije skulpture, kao dokaza, mislio bih da me lažu.

Od prisutnih učesnika posebno bih izdvoio Teuvoa, najstarijeg domaćeg skulptora, divnog čoveka u čijoj porodici je 12 umetnika. Komunicirali smo pogledima, kratkim gestikulacijama, a najviše ćutanjem; on ne govori engleski, a i ne treba mu. Kad negde stignemo, izvadi nožić kojim zaseče drvo, onda šibicom upali vatru i sedne. Može tako da provede sate zagledan u daljinu. Genije!

Drugi je Jussi. Skromnijeg gazdu nisam sreo. Njegova ljubaznost prema umetnicima verovatno potiče iz činjenice da mu je otac bio umetnički fotograf, ili je čovek jednostavno profesionalac. Poslednjeg dana, kad su svi već otišli, on me je odvezao do aerodroma. Put kojim sam došao imao je drugačiji izgled, lišće je opalo, a sivilo se spustilo tako nisko da sam mogao da ga dohvatim. «Hoće li ova kiša ceo dan da pada?» pitao sam ga. «Neće, ubrzo će preći u sneg!» Tako je i bilo. Septembar u Laponiji, ulazim u avion, polećemo, a kroz prozor vidim prve pahulje. To je znak da počinje turistička sezona, Japanci samo što nisu stigli, voleo bih samo da vidim ta lica kad ugledaju Belo drvo.

Ovde nije kraj! Halsinki mi ne sme promaći; sad je pauza do leta za Frankfut četiri sata, taman. Uzimam taksi i trk u grad, pola sata vožnje i eto me, pijem kafu. Bicikli na sve strane, niske zgrade i more. Obradovan sam prizorom pijace usred glavne luke. Odmah je tu, narodski doskočila turistima, toj napasti XX veka. Lep je dan i ovih nekoliko sati Helsinkija mi baš prija. Laponija je sigurno već pod snegom. Gledam u more i razmišljam, da nije ovih prokletih viza, mogao sam brodom do Petrograda (severne Venecije). Nikad mu nisam bio bliži. Rotčenko se tu rodio, slabost mi je ta ruska avangarda!

Taksista me na putu za aerodrom pita odakle sam i gde sam bio, rekoh mu da se vraćam iz Ivala. Dugo me je u retrovizoru rebusno gledao i na kraju procedio: «Šta ste tamo radili?».

Kad sam mu objasnio razloge svog boravka, prihvatio me je ko brata. Da sam mu tad rekao da vozi za Beograd, on bi me vozio. E ovde je već kraj, poletanje-uzletanje i tako više puta.

Nemačka noću, iz vazduha! Kad vidite te gradove poput svetlećih hobotnica, prosto se zamislite da li je to zemaljski, ili to pripada drugoj planeti? Osećaj zastrašujućeg reda gde slika sistema iscrtanog svetlima mnogo više govori od svih priča koje sam čuo o Nemačkoj. Dopada mi se novostvoreni vizuelni raspon, od noćnih hobotnica do laponske Aurore. Šta bi jedan umetnik više od toga mogao da poželi? Doviđenja.
Datum objavljivanja: