Umetnik

Saša Pančić (1965)

Prati umetnika

Pretraga

Intervju sa Sašom Pančićem

1. Kraj oktobra u Galeriji Ozon obeležila je tvoja izložba «Trenutak asimetričnog ćutanja.» Kako je idejno ishodište izložbe bio roman Zamjatina «Mi» iz 1920. godine, čini se da se tu ne radi o ćutanju, već o zanimljivom razgovoru na marginama vremena – iz koga je izložba i nastala. Kakav je to susret bio?

Velika, univerzalna tema neslobode, sistema okrenutog protiv svake individualne kreativnosti, briljantno je ispričana u romanu MI Jevgenija Zamjatina.
Taj tekst me je povukao, bolje rečeno primio sam ga kao poruku i imao sam želju da na njega odgovorim. Seriju apstraknih crteža sam nazvao Pismo, dinamički ih podržao video radovima, te tako likovnim elementima sročio odgovor na primljenu poruku. Otvarajući na taj način dijalog; izmedju različitih kulturnih okvira, istoriskih okolnosti, prošlosti i sadašnjosti, poželeo sam da kroz likovne radove, emocijama i idejama, ljudski zagrlim Zamjatina. Tamo daleko...., negde u Sibiru 1920.
Ova izložba je pokušaj solidarnosti sa svim onim hrabrim pojedincima koji su ugradili svoje misli, dela i živote u nešto što bi danas mogli nazvati kulturom Slobode.


2. Slikajući svet budućnosti, u kome se, nažalost sve više prepoznajemo, Zamjatin govori o vremenu u kome izbavljenje od slobode postaje preduslov za sreću, vremenu u kome su snovi ozbiljno psihičko oboljenje, kao i emocije, uostalom, o vremenu u kome se umetnost proizvodi. Koliko smo blizu da postanemo stvarni likovi Zamjatinove antiutopije?

Važan deo postavke su tri video rada. Naizgled jednostavni, sa neprestanim dinamičkim promenama oni podcrtavaju prirodu kreativnog mišljenja. Kad Zamjatin kaže da izbavljenje od slobode postaje preduslov sreće, on se neizmerno igra i šali sa sistemom koji to uistinu pokušava da ostvari. Mi danas jesmo likovi njegovog romana, samo ne pod ideološkim okvirom, nego u ramu visoke produktivnosti i masmediskih zvezda. Zarobljeni smo u arhitekturi ljudskih slabosti. Možda je jedini izlaz upravo onaj kroz koji se i Zamjatin provukao....humor!
«Govore da postoji cveće koje se rascvetava samo jednom u sto godina. Zašto da ne bude i takvo cveće koje cveta jednom u hiljadu - u deset hiljada godina. Možda o tome do danas nismo znali samo zato što nam je baš sad naišlo to jednom u hiljadu godina.
I sad, blažen i pijan, spuštam se niz stepenište ka dežurnoj i brzo, na moje oči, svuda unaokolo nečujno prskaju hiljadugodišnji pupoljci, i rascvetavaju se fotelje, cipele, zlatne pločice,sijalice, nečije tamne dlakave oči, gravirani stubovi ograde, ispuštena na stepenik maramica, stočić dežurne, nad stočićem – nežno - mrki, pegavi obrazi Ju. Sve je neobično, novo, nežno, ružičasto, vlažno.»


3. «Čudnovato: zar se nikakvo sredstvo ne može izmisliti da se izleči ova bolest snevanja, ili da se učini razumnom-možda čak i korisnom.» Nije li neizlečiva bolest snevanja
upravo koren našeg opstanka?

Ja ne bih mogao bez snevanja. Taj divni prostor u kojem je lebdenje zamenilo hod pravi je rasadnih ideja. Uvek mi se činilo da je snevanje domovina dobrih ljudi, hrabrih istraživačkih duhova spremnih da se suoče sa sobom. Snevanje nije beg od spoljnog sveta, ono je deo naše stvarnosti, nekad i više nego što mislimo.



4. «Svaka izložba je dokument, vozna karta pređenog puta” - rekao si. Čini se da je put koji vodi do ove izložbe krenuo davno, u sabiranju svih iskustava burnog kraja 20. veka, u prvim koracima ka umetnosti, u susretanju sa unutarnjim i spoljašnjim svetovima. Verovatno i u izborima…

Da bih vam dočarao moj odnos i osećaj prema životnom putovanju, s obzirom da je ono u najvećem meri stvaralačko, poslužiću se slikom koju sam zapisao prošle godine na ulici:
U autobusu gradskog prevoza, svi putnici sede…., nema gužve. Slobodna mesta u takvim okolnostima su uvek sedišta okrenuta nasuprot kretanju autobusa. Prostor, vreme i događaji su smešteni u pravilnosi kretanja ka nečemu (lice je orjentacija za napred, a leđa za pozadi). I odjednom preko tih sedišta kao nekih pukotina, otkriva se nelagodnost vraćanja – napetost oličena u sedistu "naopake kretnje" sačekuje pridošlog putnika. On prvo pažljivo traži "normalno" slobodno mesto okrenuto – napred.... Kad usatanovi da ga nema, nevoljno, ali hrabro seda na to «naopako». Osećaj da njega taj autobus ne nosi, već vraća, brzo se gubi ulaskom novih putnika.
Kao pingvini, mirni i okrenuti ka suncu, putnici usmereni u nepoznato vreme-prostor, mirno učestvuju u sveopštoj kretnji.
Svi smo u tom autobusu bez mogućnosti da njime upravljamo, neki zaneseni, drugi svesni,. Moje stanice su izložbe, bacam im se u naručje pun strasti i očekivanja da ću sa njima biti bar malo bolji čovek.
Pitanje izbora je drevna dilema kokoške i jajeta, šta je to nas odabralo, a šta smo mi birali? Tako profesor Dragan Lubarda kaže da ga je srela Linija!, dok je mene izgleda tresnula površina sa skrivenom zapreminom.


5. Pomenuli smo da je Zamjatin samo ishodište ideje, njeno oblikovanje u tvoj konačni potpis je upravo u nečemu u čemu si prepoznatljiv: u sadejstvu svetla i tame koje oblikuje površine tvoje nove stvarnosti. Izložba je multimedijalna, što otvara mogućnosti različitih “čitanja”. Kakvo je ono tvoje, integrisano?

Ostao sam u crno – belom likovno izrazu da bi bio što jasniji u onome što saopštavam.
Bilo mi je zanimljivo kako se dodiruje tipografija sa površinom crteža i pokretnim senkama. Osećaj da su oni srodnici, dobro se isčitavao u samoj postavci. Višemediski pristup jednoj temi je uvek uzbudljiv i rizičan. Sve zavisi od toga šta hoćete time da pokažete, ako je ideja jasna onda će različiti mediji u punoj meri doprineti tome.
Podvlačim ponovo, sadržina izložbe je u dijalogu, ne samo mene sa tekstom Zamjatina, već i u relaciji upotrebljenih različitih medija međusobno.
Vođen takvim pristupom, iskoristio sam noseći stub galerije za apliciranje citata i tako im dao centralni značaj. Sve drugo sam postavljao dramaturgijom odmotavanja oko osnovne ideje. Kad posmatrač uđe u galeriju i krene da čita zatečen teks na stubu, neminovno sa obilaženjem oko njega uočava različite pozicije teksta i okolnog likovnog materijala.
Tako sve dobija jedan dublji likovni smisao pored sadržine koju mu se nudi rečima.
Od pomoći mi je bilo i mišljenje tvorca pojma diskontinuiteta matematičara Dedekinda, gde on kaže: « Ako prostor stvarno postoji, nije nužno da bude neprekidan. Mnoga njegova svojstva ostala bi ista i da je isprekidan. Ali ništa nas ne bi sprečilo, ako hoćemo da ispunimo te praznine mišljenjem, i da ga učinimo neprekidnim»
U punoj meri ovaj navod otkriva pravu strukturu izložbe.


6. Zar je moguće da će biti nekakvo sutra?- pita se Zamjatin. Ti si se sa njim «dopisivao». Kakav je odgovor?

Izložbom sam podcrtao želju da razumem napisano. Da nizovi slova u prostranstvu belog papira nisu ostali u vremenu svog nastanka. Silno sam se smejao svakoj grotesknoj situaciji oslikanoj njegovim umom i očima. Mnoge vidljive sličnosti udaljenih društvenih modela jasno pokazuju genijalnost Zamjatina. Odgovor bi mogao da se nalazi u uspostavljenom dijalogu, u važnosti i najmanjeg doprinosa univerzalnoj kulturi Slobode.
Datum objavljivanja: