Umetnik

Radovan Hiršl (1946)

Prati umetnika

Pretraga

Vesela apokalipsa

ĐUBRIŠTE NASLADA

                     ( Pjer Žan Žuv)



Živiš u slavi i obrađuješ senku

Pjer Žan Žuv

iz pesme Bivši zločinac



     



Radovan Hiršl unosi estetske inovacije u lirskoj apstraktnoj umetnosti (dripping), primenjući nadrealistički postupak, uz sinkretizam različitog vremena i prostora i sistem slobodnih asocijacija. On izbegava konvencije, a pravila usvaja da bi ih kršio kao veliki prestupnik, mistagog i dendi anarhizma, apostol psihodelike, anđeo podzemlja možda. Donosi, kako je u polušali rekao, „vesti iz nesvesti.” Njegov svet se uveče ruši da bi ujutru opet bio nov. Hiršl stvara zaneseno, u imaginativnoj groznici, energičnu umetnost. Kao da je priključen na strune vizija, pulsacije i kosmičke ritmove. Pri tom  je  šaman, čarobnjak koji oživljava cirkus stvari i bića iz paralelne istorije, formirajući, kako je jednom rekao, od svojih dela malu vojsku koju šalje u samo njemu znane bitke. Istovremeno, on je i intelektualac najvišeg ranga, kritički mislilac, spreman da načini otklon od tradicionalizma. Njegova umetnost je teritorija koju stalno preuređuje, problematizuje, širi, poništava i vaskrsava. Kod njega sve nastaje iz humusa, vrenja i đubrišta. Ljiljana Hiršl je u tom smislu primetila: „Katkad i na đubrištu nikne najlepši cvet”. Stoga, ovaj, sasvim uslovno rečeno, slikar, ništa ne odbacuje. Slojevi svesti i podsvesti u njemu i oko njega čine katedralu celovitosti duše. Prisetimo se da u tibetanskoj i indijskoj mistici pojedini iskušenici preuzimaju težak zavet svetosti živeći na đubrištima, pored grobalja, ili, uprkos svim pravilima, tragajući za čarima seksa.


Naslov teksta o Radovanu Hiršlu iz predgovora u katalogu moje autorske izložbe Diskursi fantastičnog, 1987. godine. Kasnije sam uvideo da pojedini istraživači umetničke i duhovne scene Beča na razmeđi 19. i 20. veka uvode isti termin. Upravo je kultura bečkog mal de siècle taj prebogati ferment iz koga je izrastao rani Hiršl. On je u Cirihu čuo negativnu primedbu da njegovo slikarstvo pripada srednjoevropskoj fantastičnoj figuraciji. I to što je napustio mandalički cizelirane, magijski upisane kripto forme starih grafika i slika zbog veselog ludizma, rezimira istoriju umetnosti poznog Beča. Hiršl je eshatološki, apokaliptički i milenaristički umetnik, koji fin de siècle vaskrsava kao postmoderni fin de millenium.


 


50.000 miles beneath my brain



(Ten Years After)



Sve zavisi od vrste gladi

      R. Hiršl



   

Uporedo sa tehniziranjem, povećava se racio shvatanja života, što je u stvarnosti jedan proces – proces raspadanja religije. Hiršl, voljom i talentom, i u svojoj okolini podstiče buđenje iracionalnog. Kao psihonaut unutrašnjeg sveta, on dostiže  granice lepote i svesti. Njegova hrabrost, sposobnost snalaženja i preživljavanja uz najteže duhovno iskustvo, čine ga izabranim. On likovno sjedinjuje duhovnost judaizma, hinduizma i budizma sa magijskom praksom. Njegova umetnost je sistem znakova, okidač umnih potencija. Aktivnosti koje pokreće u doba bez kriterijuma i vrednosti poprimaju obeležje religioznog. U ime probuđenosti, Hiršl stvara nasuprot struji, kao arhianarhista, vagabund i apostol. Tomas Man je o jednom sličnom harizmati rekao: „On je pajac, svetlosni Bog i anarhistički socijalrevolucionar”. Uspeo je da se kreće po vertikalama i horizontalama onostranog, a da mu, kako Frančesko de Sanktis kaže, „duh ne bude zamračen spoljnim izgledom, utiscima, pukim maštanjima i strastima”.

Za Hiršla se ne može reći samo da je jedan od gurua, posvećenika i mistika alternativne scene. U krugu prijatelja i istomišljenika u Beogradu i Cirihu formirao je društveno i duhovno jezgro esteta, intelektualaca i umetnika. Njihov stil mišljenja i stvaranja je životan, zasićen energijom,  antiutopijskog karaktera.2 Njegova dela formalno pripadaju psihodeličnoj, fantastičnoj i vizionarskoj umetnosti. Kasnije ih obeležava i neodadaizam, art-brut, autsajderska umetnost, kao i apstrakcija. Hiršl je, međutim, uvek imao spremne otklone kako od akademskog tradicionalizma i svih vrsta realizma, tako i od oficijelnog vladajućeg (post)modernizma. U Beogradu se njegova dela nalaze u Muzeju savremene umetnosti najznačajnijem na Balkanu, a vodeći beogradski istoričari umetnosti smatraju ga pretečom neoekspresionizma. To je zapravo samo istinita umetnička priča koja  traje skoro četrdeset godina i ima zakonitosti razvoja, pauze, zaokrete i nagle promene koje je nikada nisu prekidale.

Hiršl je živeo na magijski način. Kao veoma mlad pripdao je bit sceni, a potom hipi alternativi. Mirča Eliade je hipi pokret smatrao poslednjim kolektivnim ispoljavanjem religijskog u istoriji. Za razliku od Pikasa, Salvador Dali je umeo da prepozna prethodnike novog sveta. Svojim naslednicima je proglasio Ernsta Fuksa, Gigera i Boba Venozu. Predvideo je i pozdravio hiperrealizam. Dali je 1968, za vreme pariske majske revolucije, štampao letak u kome je decu cveća, decu revolucije, proglasio za anđele. On, zapravo, nije ni avangardni ni tradicionalni umetnik. Ne donosi i ne živi neki projekat, ne stvara sa predumišljajem, niti opterećuje umetnost galerijskim planovima. Slikar Radovan pripada drevnoj grupi sveštenika i umetnika koji se u ime istine odvajaju od ljudskog stada. Mislim na šamane praistorije, biblijske proroke Arona i Ezekilja, bogumile, katare i druge otpadnike od crkve Boga radi. To je porodica Tomaza Kampanele, genija iz kluba hašišina (Teofil Gotje, Šarl Bodler, Žerar de Nerval, dr Žan Moro, Viktor Igo, Onore de Balzak i Ežen Delakroa), Felisjena Ropsa i Maksa Klingera koje je Hiršl izučavao kao dečak, pomno razgledajući trotomnu Istoriju erotske umetnosti Eduarda Fuksa iz porodične biblioteke.  Blizak mu je Rus Pavel Filonov, koji je kao i on slikao po šesnaest sati dnevno. Među njegovim prijateljima  cenjen je Ivan le Lorejn Olbrajt koji je sliku Bedna soba – Nema ni vremena, ni kraja, ni danas, ni juče, ni sutra, samo uvek i uvek i uvek bez kraja započeo 1941. godine i radio čitavog života. Hiršl je prvi u jugoistočnoj Evropi imao monografije Abdula Matija Klarvejna, kao i knjige Vilijema S. Barouza i Timotija Lirija. I on, poput mnogih drugih, Dada Đurića smatra ne samo najvećim pariskim već i svetskim slikarem. Uvažava i učitelja cele beogradske škole fantastike, filozofa i slikara Leonida Šejku, kao i Milovana Vidaka koji je svaku od svoje tri velike slike radio po četiri godine. Njegov svet  je svet volšebnika, čudaka, apokaliptičara i integratora prognanih od društva i iz zvanične istorije umetnosti. Vekovima traje estetsko otpadništvo, možda dendizam, onih koji, kako pesnik i kritičar Rastko Petrović (i sam jedan od njih) kaže, „teže ka apsolutima stila”. Ne treba zaboraviti da je kontrakultura šezdeset osme bila poslednji stil u umetnosti dvadesetog veka. U odnosu na istovremene i kasnije pokrete i avangardne pravce, andergraund umetnost je davala podsticaj kao i neke druge velike istorijsko-umetničke formacije, a i danas prožima sve segmente kulture i društva. Radovan Hiršl je jedan od evropskih rodonačelnika ovog stila.  Poglavljem o psihodeličnoj umetnosti završava se i jedna od H. H. Arnasonovih voluminoznih Istorija moderne umetnosti.


Često se u istoriji i teoriji modernizam tretirao kao utopijski projekat. Kazimir Maljevič je dvadesetih godina prošlog veka sa negodovanjem predviđao da će se ruska avangarda tumačiti kao estetski utopizam.


 


Deus absconditus



Šara šaru šarom šara

  R. Hiršl



        Na mnogim crtežima, grafikama, slikama i skulpturama Radovana Hiršla uočava se lavirint kao simbol, likovnost i duhovni put samorazvoja. Lavirint je utopija (osnovno značenje te reči u-topos = nigdina), fizički i mentalni prostor bez svetlosti i izlaza. U njemu su duhovnici, tačnije duhovni ratnici, koji pobeđuju ili potčinjavaju demone mraka. U centru lavirinta je otvorena kapija, koja znači spasenje ili propast. Borhes je mistično pripovedao o tački Alef u kojoj su prošlost, sadašnjost i budućnost. Za Leonida Šejku je Kadis centar svega i ezoterijski simbol. „Sve ide na to da se veruje da postoji izvesna duhovna tačka sa koje život i smrt, stvarno i zamišljeno, prošlost i budućnost (...) prestaju da budu shvaćeni protivrečno“ (Andre Breton). Mnogi  mudri ljudi su pristupali Centru, Akaši, kabalističkoj  Punctum yod. Hiršl piše: „I raj i pakao i sve zamislivo nalaze se u istoj tački, a ona je u boji i na vrhu naše četke, koja je vrh naše istorije i ovog ogromnog svemira što nas okružuje spolja i iznutra”.

        Ovde ne govorimo o Hiršlu kao slikaru svetih simbola ili hodočasniku u lavirintu. On je više od toga. Na jednom od svojih duhovnih putovanja ugledao je i kontemplirao emanaciju lica Božjeg. To je dovoljno za jedan život, možda i previše za jednu umetnost. Ljerka Mifka, zagrebačka pesnikinja i autorka osobenih knjiga likovne esejistike, u zbirci pesama Suzdržani pir sažela je iskustvo Božjeg viđenja: „I cijelo nebo lipti od / Jednog jedinog osmijeha”, ili „Ispod trepavica zasukano nebo”. Bodler je zabeležio: „Neizrecivo ne postoji”. Augustin Tin Ujević,  veliki hrvatski pesnik, boem, beskućnik, znalac mnogih jezika, između ostalih i sanskrita, slično je pevao: „Ti poznaš krvav i strastveni polet nevinih čula žudnih Natprostora.” Hiršl kaže slično: „Kristalna otvorenost pročišćenih čula. Naša čula su prag gde se šara javlja kao isečak neizmernog”.

        Termin primenjivan na Artura Remboa može  se povezati i sa Hiršlom. On se „halucinisao”, opijao čula i um, da bi kao umetnik san zatvorio u samo nekoliko slika, magično izabranih, koje su u isti mah vizija, muzika i nagoveštaj mirisa i uklete mašte. Na crnim suncima vatrenog psihizma pržena je i fermentirana njegova divlja i lucidna imaginacija. Za ovog umetnika  zanos je uvek i spoznaja, i to progresivna, a ne  samo pojmovna i spekulativna. Cilj šamana i slikara nije da postane natčovek, već kosmički čovek, Puruša, Adam Kadmon, koji se venčava sa Parvati, svojom animom. Pol Valeri o ovakvom tipu umetnika piše: „On unosi svu svoju moć zapažanja, svu svoju sposobnost široke imaginacije, u izučavanje i predstavljanje čulnog sveta. On živi kao onaj Linkej čije vizuelne sposobnosti tako lepo opeva (Gete – prim. D. Đ.) u drugom delu Fausta, on živi, dakle, očima i njegove velike oči se nikad ne umore gledajući figure i boje. Opija ga svaki predmet u kome se ponovo prelama svetlost; on živi da bi gledao. Vidljivi svet se u njemu veoma suprotstavlja nestalnom i neopisivom svetu unutrašnjeg života, i on čak zvanično izjavljuje da ga nikad nije privlačilo da ispituje tu dimenziju našeg znanja.”

U pitanju je potraga za drugim znanjima. Veliki srpski naučnik, teoretičar matematike Milutin Milanković, vodeći autoritet za probleme osunčanosti Zemlje i povest ledenih doba, zapisao je: „U nama živi celokupna istorija života na Zemlji.” U autopoetičkom tekstu „Epifanija”, pisanom 1988. za časopis Delo posvećen drogama i stvaralaštvu, Hiršl je obelodanio svoju spoznaju i mentalni životopis kraljevskog uživaoca.3 Za njega, čuvara hipersenzibiliteta u sebi i drugima, nije nebitno da mu je majka bila pijanista i dekan Muzičke akademije u Beogradu. On je slikar i blok flautista, na likovnom planu tvorac neke vrste muzičkih slika i sinestezija.


Misli se na njegovu prilagođenost na velike količine različitih psihostimulansa u dugom vremenskom periodu, kao i na obdarenost da stečena iskustva pretoči u slikarstvo i živu mudrost. „Usput sam gledao kako mnogi nestaju, sagorevajući brzo, u brišućem letu, kao zvezde padalice, odnoseći sebe i svoj talenat”, piše slikar i monah psihodelika o sudbini četrdesetak svojih prijatelja u Zagrebu i Beogradu koji više nisu živi. Slično je i sa mnogima u svetu. Samo su on i njegov saborac iz rane mladosti, Dragana Đurić-Kovačević, ezoterijska slikarka, naš najbolji  poznavalac tarota, autor špila i knjiga, u svojoj generaciji uspeli da životno i estetski neozleđeni koriste psihotropne supstance.


Bilje sna



(Ivan Gol, naslov     pesme Traumkraut)



U opusu Radovana Hiršla ukrštaju se srodne struje: psihodelija i neodadaizam. To su, međutim, samo formalna određenja. On se, u stvari, decenijama, još iz vremena nekih starih inicijacija, bavi velikom neizdiferenciranom mandalom koja prožima celokupno njegovo delo. Totemi drevnih civilizacija preobraženi su u tajne znake urbanog. Veliki talisman rađa skulpturu Poslednje uporište (1987). Hiršlovi radovi imaju autobiografski karakter (Pitom i nežan, Biće s horizonta, Gutadžija, Mnogooki, Oštar ko brijač, Čuvar hrama, Čuvar libida, itd.).4

On je ritualni mag, stvaralac koji do objekta dolazi magijskom tehnikom. U istoriji umetnosti nema uspelije slika Golema od njegove iz 1982. godine. Golem narasta kao atomska pečurka, grade ga mikroskopski realistično bezbroj sićušnih elemenata, od koji svaki sadrži podatak o celini. Golem-hologram ili Golem-pejzaž, „lice kao (...) geografska mapa (...) duhovnih pejzaža, (...) granica svetova, kapija čula, prag realnosti” (R. Hiršl). Poznato je  da  ne živimo na planeti, već u ogromnom živom organizmu koji putuje univerzumom. To je Odisejeva barka koju ovaj slikar Robinzon gradi 1982. da bi putovao svojim svetovima. Njegovo delo ima smisao alhemijskog magnum opus. Radovi su idoli, kao što je umetnik idol. On obznanjuje novi poredak, šaljući radosne vesnike u prostor i vreme. Kad se događa u umetnosti Apokalipsa je, kako bi Niče rekao, „vesela nauka”. Posle nje se stvara  novo carstvo. Dublje ka velikom smislu vode i stimulansi, a apsolut je sve samo ne dosadan. Istraživač poslednjih uporišta duha, nagomilava, zdruzgava i uslojava. On sabija i vakuumira, da bi dohvatio večni predmet, sakralni objekat, možda crvenu pečurkicu na vrhu jezika nekog novog boga. Slikar je i vajar apsoluta. Za razliku od mnogih iz flower-power i ekološke generacije, nisu mu strane nove tehnologije. On je i preteča tehnošamana, digitalnih gurua urbanih geta, psilocibin DJ, estetski ratnik koji umetnosti pristupa slično Žanu Tinželiju. Njegova umetnost je istorija beskrajnog punjenja sadržajem i pražnjenja osećajima. To je ispunjenost do opstrukcije koja prelazi u rasulo, a ono se magijom primorava na samoorganizaciju.  Rad je stilizovan do haosa, kao opna, retorta i vulkan. Elemente, snagom duha, unosi u polje minijaturnog, na plan mikroorganizacije, gde se kultivišu i narastaju do makronivoa. Da bi oživeo, ovaj svet  se stalno menja, širi i usložnjava. On stvara da bi podelio radost, ali i da bi stigao do opasnih intuicija. Hiršl je 1988. zapisao: „Treba pre svega računati na htonsku inicijaciju.” Htonski crtač Uroš Tošković u jednom intervjuu kaže da umetnik uvek mora da bdi nad svojim unutrašnjim biljkama. Poslednja rečenica iz Volterovog filozofskog romana Kandid govori o tome. Svako treba da obrađuje svoj vrt kao rajski.  Vrtovi su svuda oko hramova, a hramovi su u nama i oko nas. Hiršl ih ponekad pretvara u vrtove Erosa ili komediju, a znamo da ni Biblija nije lišena humora kao posebnog oblika spasa. Rad na stvaranju novih odnosa među ljudima i umetnostima, ili u ljudima i umetnosti, ima za cilj pronalaženje skrivenog ili izgubljenog blaga. Nalik  svetim tekstovima, takvo stvaranje ima arhetipski i višesmisleni karakter.

Gradeći umetnički predmet Hiršl igrom razgrađuje mašinsku, proizvođačku i masovnu kulturu. Pojavljuju se obrisi novog umetničkog sveta, druge teritorije i obale estetskog. Suprotnosti su prevladane u kreščendu i vatrometu likovnog samosagorevanja. Epifanijom se otvara novi duhovni prostor. Nabacani, ali  složeni u sistem, formiraju se elementi celokupne istorije (post)moderne: Švitersov merz, junk umetnost, nađeni predmet (object trouvé), ready made, simboli i ikonografija ludih šezdesetih, pop kič, strip, acid devedesetih, avangarda dvadesetih, neoekspresionizam i apstrakcija. Integrišući gotov umetnički proizvod sa preoblikovanim ili rukom urađenim, Hiršl stvara neonadrealistički organizam različitih pulsacija i frekvencija. Otpaci sa đubrišta i đubrišta ideja žive u tragovima civilizacije na pomolu. Nagoveštavaju se znaci i signali novog, urbani totemizam budućnosti. Mnoge skulpture iz osamdesetih i devedesetih su se raspale, vratile na đubrište, pa je to i rad entropijske prirode. Igračke, lutkice i različiti materijali iskorišćeni za stvaranje plastičnog Golema formiraju vrstu paralelne umetnosti, dečje slagalice ili zagonetke, kao novi oblik dadaističkog tepanja. Hiršlu je sada blizak i globalni egzotizam. Nepoznata i samosvojna značenja ne otvara, kao kubisti i ekspresionisti, uvođenjem drugog i drevnog iz vanevropskih kultura (što je u istorijskoumetničkoj literaturi dobro istraženo). Njega interesuje savremena, autsajderska umetnost Okeanije, Azije, Afrike i  Amerike. On stvara spontano, koristeći slučaj (do koga se trebalo uzdići) i strukture imaginarnog. Nivoi transa, rasutost bogatstva  i arhitektoniku oneobičenog ulaže u gradnju vavilonske celine. To su odlučujući nizovi u ovom stvaralaštvu. Nešto se uvek mora namerno ostaviti nesavršeno i nedovršeno da bi se, kako Elemir Cola misli, otvorio put ka drugim iskustvima.

U Hiršlovom sistemu vrednosti ključna je šara, praforma iz koje isijava boja, a sa njom i svetlost. „Naša čula su prag na kome se primalna šara javlja kao isečak neizmernog” (R. Hiršl). Arhetipovi, ključevi sveta, velike asocijacije, kao i tajna svetlosti, imaju beskrajno mnogo značenja. Luminoznost ovih oblika gubi se u nekoj pradavnoj,  danas veoma modernoj inicijaciji.

Hiršl ne otvara samo kritičko-ironičku distancu prema mehanizmima masovne potrošnje i otupelosti. Duboko iracionalni, njegovi radovi su podrugljivi pogledi na sujetu lihvarske i trovačke civilizacije i kreativni izlaz iz nje, uz njenu pomoć. Mentalna ikebana, mini arhitektura, kule podsvesti, tornjevi prkosa, kao i rajske biljke i onostrani pejzaži ovog umetnika upućuju na to da postoji čuvar koji stvara u ekstazi, orgazmički. Hiršl je jednom rekao: „Najbolje se stvara u stresu”. On podseća na hramovni smisao umetnosti, na alternativno kao božansko. Slike, skulpture, bakropisi, akvatinte, kombinovane tehnike, pasteli, crteži, kseroks grafike, asamblaži i instalacije, vizuelne su metafore budućnosti, buduća sećanja. Sve treperi jer je sve doživljeno i proživljeno, paradoksalno, neočekivano i nemoguće. To je unutrašnji rad, na sebi i svom egu. Intelekt i mašta su upredeni u užad za unutrašnju speleologiju, nazad ili napred ka nivoima svesti, ka granici. U odaji samospoznaje posebni ključevi otvaraju bravu nepoznatog, a opasnost samog čina je poništena iza vrata percepcije.

Izmeštenost i paradoksalnost su iznedrili crteže i skulpture kao energetska i svetlosna polja, koji  se usecaju u dušu. Crteži su rađeni i krvlju i šaranjem. Odraz su ikonografskog prožimanja starih kultura i stripa, ekspresionizma i rok grafike. Boja je često važnija od linije jer  stiže u zapostavljena područja.

Celokupna umetnost Radovana Hiršla je magija ekstrema. Alister Kroli je sa brigom i strahom pratio rađanje Mesečevog deteta. Deca noći, deca cveća i deca podzemlja ostavljaju tragove na svom putu. Hiršl je vaskrsao iz pepela modernih zabluda i iluzija kao veliki integrator, obnovitelj tradicije začudnog mišljenja i stvaranja.


Nazivi crteža u tehnici neokolora nastali 1987. godine.


Strašni dar



(Dostojevski, Veliki inkvizitor)



Grozna stvorenja što piju krv i mast i žderu meso, Bharato, počeše plesati.

Iz   Mahabharate



    Radeći na svojim opsesivnim plastičkim predstavama, kosmičkim arabeskama, ornamentima i psihogeneratorima, slikar je u večnoj potrazi za primalnom šarom, prapočetku u likovnom. Timoti Liri je to nazvao „mandala mrežnjače”. „Šara je lavirint oka, a lavirint je šara naših puteva” (R. Hiršl). Ovi radovi pulsiraju više kao apstrakcije ili kosmička muzika boja nego kao figuralni neonadrealizam. Autor mašinama snova stiže do transestetskog, inverznog i prestupničkog. Na intrapsihičkim putovanjima rasprostire se kaleidoskop predstava sa nedogledom u večnosti, a delirijum otvara kristalne rešetke vizija. Hiršl je hrabro, samo za sebe,  izborio mesto malog Boga, mikroteosa. Iz njegovog ranog stvaralaštva nahrupila su u umetnost grešna deca anđela i ljudi, patuljci, demoni i bića noći. Okretne boginje i okrutni bogovi bišebojne game, pod pritiskom beskonačnosti se produžavaju, smanjuju ili proširuju. Slikar i akademik Radomir Reljić je Hiršla smatrao magom. Pisao je u predgovoru kataloga za izložbu slika iz 1976. godine da umetnik „ljudska bića sublimira u fetiše”. Misli se na posebne tehnike minijaturizacije, na magijsku praksu koncentrisanja duha pokojnika do krajnosti smanjenim glavama protivnika, ratnim i onostranim trofejima Hivaro Indijanaca.

    Uz pomoć početnih inicijacija, Hiršl je krenuo u svet i svet duha, dodajući svom htonskom nakitu nove rebuse i nimbuse. Kretao se od jedne do druge označene i ozračene tačke, iscrtavajući u prostoru i vremenu mapu svojih prožetosti, ispunjenosti i strasti. Značajan beogradski avangardni umetnik koji deluje pod pseudonimom Talent u gromu je prepoznao prvu, božansku liniju. Primetio je da bi se na mapi zemljinog šara ili gradova mogao iscrtati svaki pokret čoveka tokom njegovog života, od jedne do druge tačke. Tako bi se dobio crtež jednog života na podlozi jedne planete. Radovan Hiršl je izveo mnogo takvih crteža na raznim nivoima realnosti. Želeo je da se približi bogovima. Zato je od njih obdaren prvim, strašnim darom, kako Bela Hamvaš kaže, „ognjenim pečatom zvezda”. Postao je prometejski stvaralac, večno na barikadama unutrašnjeg i spoljašnjeg rebelstva, adept i začetnik.


Čudovište zlatne krvi



(Naslov preuzet iz taoističke terminologije)



Jer šta je lepota ako ne sam početak strašnoga

Rilke

 

Vreme je kao bela sluz koja ti pada na ruke i koju ne možeš da zaustaviš. Što si stariji sve više pokušavaš da je zadržiš, ali ona sve brže curi. Ono što padne nataloži se, i te kako očvrsne, i postaje sve veće.

 Radovan Hiršl



Slikar i metafizičar Zoran Nastić o Hiršlu i njegovoj generaciji 1977. je pisao: „Njihovo slikarstvo ne predstavlja novu vrstu slikarstva, već novu viziju stvari. Prekid sa stečenom logikom situacije i prostora.” Te godine je Mirko Gaspari, orijentalista i filozof, u predgovoru kataloga za Hiršlovu izložbu grafika definisao autorovo estetsko polazište: „Svojstveno je transcendiranje svih mogućih kategorija, pa s tim i određenja poput Lepo–Ružno, Vredno–Nevredno, te je nužno osloboditi se takvog pristupa u samom doživljavanju ovih radova. Ta igra se u svojoj biti ne da objasniti. Ona se može kreacijom indirektno pokazati ili pak intuitivnim doživljajem naslutiti. Sve reči su suvišne. Potreban je skok u ponor doživljaja, ponor koji nam u suštini oslobađa svest: pašćete na sigurno tlo!”

Radovan Hiršl zapravo dolazi iz stare ezoterijske beogradske škole. On je, kako sam piše u posveti protomajstoru evropske avangarde Vladanu Radovanoviću, „dete Mediale”. Mediala je nastala nezavisno od svih škola fantastike, a okupila je okultne slikare, pesnike, mislioce i arhitekte. U sivom, sirotinjskom, komunističkom Beogradu, sredinom pedesetih, udružili su se barbarogeniji, od kojih su neki poput Dada, Ljube Popovića, Veličkovića ili Danila Kiša postali slavni. U sledećoj generaciji u svet odlaze njihovi sledbenici: Šobajić, Ljubica Mrkalj, Mikan Aničić, Milija Belić i Radovan Hiršl. Vođa Mediale Leonid Šejka je u dečaku koji nevešto i naivno slika meke nadrealne forme prepoznao buduću likovnu zver. Šejka je 1969. pozivnicom zamolio svoje prijatelje, među njima i Hiršla, da ponesu slike, crteže i „andrmolje” (objekte) i pokažu ih na izložbi koja je trajala samo te večeri. Odatle potiče svet Hiršlovog kosmičkog skladišta. Nakon prijatelja iz Mediale, uz dvoje njegovih, Draganu Đurić-Kovačević i Stevana Novakovića, samo je Hiršl od mlađih postao ezoterijski slikar evropskog formata. Poput Šejke, Hiršl je okupio grupu istomišljenika, saradnika i saveznika.

U  neprekidnoj epifaniji, samosagorevanju i samospoznaji, svetim požarom koji decenijama hara njegovom dušom, Hiršl je otključao mnoge brave, skinuo pečate sa skrivenih svetova, doneo zabranjena iskustva iz najopasnijih i najdivljijih predela uma. Zapravo je sa njim, a ne sa Wiener Schule des phantastischen Realismus, koja završava formalizmom, zamrla srednjoevropska tradicija okultnih slikarskih serklova Beča i Minhena, sveti erotizam Arnolda Beklina, Franca fon Štuka i Alfreda Kubina.5 Samo je Hiršl uspeo da pronađe sasvim nove matrice svetog, mandale za nov svet, tehnogurua, urbanih šamana, iracionalizam posttehnološke utopije koji cveta na elektronskom mulju virtuelnog. Zato je on predak i potomak, posvećenik, vidilac i tragalac.



Dejan Đorić









Joyful Apocalypse. The Art of Radovan Hiršl / Die Kunst von Radovan Hiršl, Nachtschatten Art, Solothurn 2005.


Ne treba zaboraviti da je Hiršl rođen u Zagrebu, značajnom kulturnom centru Austrougarske monarhije, odakle su celim Balkanom zračili simbolizam i secesija. Od Ivana Meštrovića, najvećeg hrvatskog vajara, Ernst Fuks je preuzeo model ženske lepote i način predstavljanja ljudske figure. Fuks je toliko poštovao Meštrovića da se lično pobrinuo za slovensku ortografiju Meštrovićevog imena u svojoj prvoj većoj monografiji, izdatoj kod njujorškog Abramsa


 





 


Datum objavljivanja: