Novi ciklus slika Radmile Lazarević, nazvan "Sazveđža", predstavlja na oko jednostavnu, a u stvari, možda, njenu do sada najkompleksniju celinu. Romantični pretekst koji podrazumeva bavljenje pejzažom i gradskim vedutama dobija sasvim drugo značenje u realističkom, krajnje brutalnom kontekstu i okruženju.
Na slikama Lazarevićeve najčešći motivi su mesta koja su nedavno bila poprišta sukoba i razaranja, ali na kojima ništa ne ukazuje na te strašne događaje. Prikazani su samo različiti krajolici kojima lutaju zvezde, svici i neidentifikovana svetla. Šta predstavljaju ti ostaci neke isčezle energije: neumrle ideate, duše nevinih, izgubljene nade, sumračna priviđenja, skoro da nema značaja. Ova platna se mogu tumačiti na razne načine, od vezivanja za neposredno predstavljeni prizor do simboličkog čitanja njihove strukture.
Veliki formati ovih izgleda planina, reka, mora i gradova proistekli su, osim iz želje da se nadvlada skučenost prostora u kojem nastaju, još i iz potrebe da se naglasi prostranost prizora, njegove stvarne dimenzije, potrebe da se u sliku stupi, da se po slid putuje. Svojim širokim vizurama ove slike kao da su delovi neke džinovske panorame, ali ne objektivnog konkretnog pejzaža, već ličnog unutrašnjeg prostora, toliko beskrajnog da se ne može dokučiti niti obići. Činjenica da se radi o mestima na kojima su se događale najužasnije stvari, o »pejzažima posle bitke« na kojima nema tragove borbe i drame, na kojima vlada potpuno odsustvo akcije, daju ovim slikama nematerijalan, bezvremeni, mističan karakter. Nema u njima ni protesta ni ljutnje, ni žalosti. Postoji samo neizmerno osećanje prostranstva u kojem se duh izdiže i budi osećanje malenkosti pred tom prostranošću. Svetlosni signali koji se sporadično javljaju samo su treptaji bitisanja, neugasli bljeskovi pamćenja, poslednji odsjaji davno umrlih zvezda.
Kao lajt motiv na ovim slikama pojavljuje se luk. Deo putanje, trajektorije zrna Hi duse, on je vidljivi detalj skrivene celine. Omogućava nam da sagledamo čitav krug, ceo put na čijem kraju i početku nema ljudskog bića i njihovih slabosti; postoji samo prostranstvo univerzuma, večnog i nepobedivog. Luk je duga i svod, ali i most koji spaja različito sa sličnim, postojeće sa nestalnim, izmišijeno sa opipljivim, prisutno sa odsutnim, samo sa celim svetom.
Slike Radmile Lazarević, izgrađene sa tečnim, nesputanim crtačkim potezima, ostvaruje utisak dvodimenzio-nalnog prostora čija se dubina zasniva na različitim svetlosnim i bojenim vrednostima površina, narušenim udarima rasprskavajućih akcenata. Slikama pulsira zamah i kretanje gustih i lazurnih namaza uljane boje koja se postepeno zgušnjava u prizor, atmosferu i ono što je iza svakog sadržaja. Izvestan mediteranski ton koji proishodi iz sižea, oličen katkad u večernjim nestajanjima sunca, ne razbija kompaktnost unutrašnje vizije. Čednost te vizije i njena iskrenost povećavaju distancu prema iskustvima stvarnosti i obelodanjuju osnovno: opstanak sećanja, uprkos svemu i posle svega. Čak i ako »nema ničeg bolnijeg nego sećati se u bedi srećnih vremena«, ponekad je to jedini preostali znak bilo kakvog postojanja.
U radovima Radmile Lazarević ova plocuje se ona najintimnija želja svakog slikara da neviđeno učini vidljivim, da neizrečivo pretvori u sliku. A veliki luk svih prošlih, sadašnjih i budućih sećanja otkriva se kao simbol trajanja, »bez pre i posle i kada« , kao vera da nas slikarstvo može sačuvati od zaborava.
Čedomir Vasić