Gde je taj fascinirajući spoj (veza) Predraga Todorovića, sačinjen u različitim slikarskim tehnikama. Šta to povezuje opise prirode, životinja i ljudi. Da li je to antičko tlo domovine, pre svega grčke Antike, ili je to sećanje na Srednji vek koje doseže sve do Renesanse i Romantizma. Da li je to svet bajki i snova, ili pak ono istinsko slikarsko, kao način slikanja i korišćenja boja, što je tako karakteristično za ukupno stvaralaštvo?
Upravo je mozaik taj najjači antički element, koji pruža osećaj bliskosti. U prijatnom koloritu zemlje odn. kamena često su ubačeni motivi u medaljonima od krugova i kvadrata. To mogu biti paunovi, čaplje, ili druge "nebeske ptice", ili pak razigrani konj sa dinamično centriranom pozadinom. Kentauri različitih oblika, sa ili bez lire, koji se ne bore, već su bukolički (pastirski) mirni, praćeni kozama ili panovima - satirima sa kozjim nogama. Koze, kao najvažnija domaća životinja starih pastira, modelirane su sa ljubavlju.. To važi i za petla sa njegovom svetlocrvenom krestom.
Zlatno-žuti mozaik krilatog Hypnosa urađen kao sunčani medaljon, vodi nas ka zamišljenim svetovima uljanih slika i pastela. I tu opet nailazimo na bića iz bajki, koja oživljavaju fantastičnu prirodu. Ovde su motivi kentauri, Pegaz zatečen u skoku iznad mesečinom obasjanog pejzaža, orao sa lavljim kandžama - Grifon i vile u svojoj igri. I sami nazivi uljanih slika ukazuju na simboliku, metaforu snova i bajki Jezerce sećanja, Tornjevi puni tajni, Mesečeve kule, Po podne jednog fauna (L'apresmidi....) i Dama sa jednorogom.. Kod Palate Despota Stefana možemo se setiti Istambula pre nego što ga je osvojio Mehmed, ili je to mozda Atlantida pre potopa? Ne nedostaju ni religiozni nazivi. Zastupljeno je i klasično iskušenje Svetog Antonija, kao "Iznad i ispod sveta" sa naslućivanjem Gospoda Boga u sredini i sa stidljivo nagoveštenim oreolom anđela i svetaca iznad tamnog tla. Iza svih tih naslova nalaze se fantastični, najčešće panoramski prikazani predeli, koji podsećaju na jednu vrstu istorisjko-romantičnog slikarstva. U sumrak, na mesečini i bljesku munja naslućuju se Gralovi dvorci i planinski gradovi iznad koji se izdižu kule, atički akvadukti i hramovi. Boja naneta na uljane slike je pastos (pastuozna) - što je karakteristika pastela. Potez je često pointilističan, a to su akordi mozaika. Konture su svumatirane, a to je odraz prikazanja iz sna. Kombinovane su boje tamnijeg spektra. Jer, umetnik primarne boje koristi vrlo retko. Dominiraju tamno plava i ljubičasta boja, koje prelaze prvenstveno u ružičastu boju neba, koja se odražava u vodi, tako da se čisto bela boja svetlosti veoma malo koristi. Na suprot toj skali, boje kao braon, oker i zeleno-braon su najčešće podređene. Sunčano žuta boja je retka, ponekad se pojavi kao nežno svetlucanje na nebu, ili kao sunčev odraz na vodi. Samo nekoliko slika ne pripada toj plavo-crvenoj grupi, kao npr. zeleni akvadukt u zelenoj i narandžastoj boji, ili romantična priroda u braon, oker i žutoj boji, koje sa svojim bojama peska i "tektonskim" oblicima biljaka podsećaju na siluetu nekog arapskog grada. Ciklus od deset slika iz Venecije u pomenutoj plavo-crvenoj paleti boja, pored karnevala i Venecije posle nevremena, odn. oluje, nose imena: Smaragdna Venecija, a sve to upućuje na mističnu Lepotu tih boja. U akvarelima slikar pretežno koristi pejzaže iz priode, kao što su more, obala i goli (karstni) brežuljci. Emocionalan odnos umetnika u tami kiše i oluje karakteriše skala tamnih boja, od crno-plave, sivo-plave do plavo-zelene. Argonauti plove u malenoj barci pored obale pod koprenom kiše. Karakteristični su nazivi tih akvarela: Pred buru, Ratno ostrvo, Mesečev san i Trag duge. Horizont je u njima dalek , tako da dominira nebo puno oblaka, koje zauzima do dve trećine slike. U slikama, u kojima su prikazani pejzaži prekriveni vodenim prostranstvima, linije horizonta čine optički momenat koji iznosi tri četvrtine, što je tipično za mnoge marine. Nasuprot tome su brežuljci slikani kasno u zimu, pod snežnim kapama, ili pak divni prikazi akritekture u akvarelu u "The Dream of Sky-Anchoress" koji predstavljaju vizuelne arabeske. Motiv ovog kupolastog prostora kroz koji se probija svetlost, radjen je i u pastelu. Tu bi možda trebalo upotrebiti poznati pojam "Anchorage", t.j. Vezivanje za nebo. Tako je i Tambur najveću vizantijsku kupolu, Hagia Sophia nacrtao kako lebdi, a zlatnim lancem je vezana za nebo.
Herbert Loidott (Arhitekta)
Beč, januar 2005.