Umetnik

Mrđan Bajić (1957)

Prati umetnika

Pretraga

Mrđan Bajić - Patos mikro-naracije, Rad u lavirintu istorijskog toka

U jednoj od prvih beleški o osnovnim idejama njegove izložbe u srpskom paviljonu u Đardiniju Bijenala u Veneciji, Mrđan Bajić upućuje na višestruki značaj mesta. Njemu je od prvog trenutka bilo jasno da prijem njegovog rada zavisi od istorijskog, političkog, emotivnog konteksta. Ti konteksti nastaju iz meta-ravni auratskih konotacija mesta, čak iako istorija Balkana možda nije poznata svakom posetiocu. Ovaj poetični senzibilitet za istorijsku naraciju, za simbole i znakove, za krhkost i emotivnost lične percepcije velikih događaja u kontekstu subjektivne mikro-naracije i time povezane kompleksnosti referenci, stalna su odlika radova Mrđana Bajića. Venecija je pravo mesto za ovakvu vrstu senzibilizacije, koja je uvek povezana sa subverzivnim, nekonvencionalnim, hrabrim i istovremeno otvorenim, tolerantnim, empatijskim sukobljavanjem sa pitanjem legitimacije moguće naracije.

Sa jedne strane se na fasadi iznad ulaza u srpski paviljon nalazi impozantni natpis „Jugoslavija“, ime države koja u svom prvobitnom obliku više ne postoji, iako njena istorija i njeno virtuelno prisustvo faktički određuju političku, istorijsku, moralnu, estetsku svest, i još dublje, emotivni habitus i samopozicioniranje u kolektivnom i ličnom istorijskom toku miliona ljudi. Ovaj natpis je nastao kao plod istorijske realnosti, a ne intervencije umetnika. Kroz estetsko suočavanje sa mentalnom kompleksnošću političkih, ideoloških, umetničkih meta-ravni istorijskog toka on postaje sastavni deo ukupne strukture.

Sa druge strane se fizičko odsustvo, odnosno prisustvo elemenata bivše Jugoslavije neposredno i jasno vizualizuje, na taj način senzibilizujući emocije, uspomene, lična iskustva, veze, delikatne lične sudbine i ukupnu kulturnu baštinu. Konotacije mesta, uključujući i natpis na fasadi, mediteransko-racionalističko-neoklasicističke arkade, blještavo bele betonske forme 30-ih godina, diraju u senzibilitet i aktiviraju konotacije koje, suštinski i u neuprošćenoj raznolikosti i suprotstavljenosti, određuju istorijsku, društveno-kulturnu, emocionalnu kontekstualizaciju umetničke prakse.

Dugogodišnji rad Mrđana Bajića upravo se kreće unutar tog gustog konteksta istorijskog toka, pri čemu ličnu dimenziju nije moguće hermetički odvojiti od raznih društvenih, zajedničkih, kolektivno-konvencionalnih, društveno-kulturno obojenih determinanti, direktno i indirektno aktivnih realnosti. Upravo ovaj teški, neprozirni, opskurni a istovremeno fascinirajući, emotivni i intelektualno opaživ lavirint je materijal sa kojim Mrđan Bajić radi; ili bolje rečeno, u kojem boravi. Možda je ovo pravi izraz, pošto on stalno, kao da se podrazumeva, svojim emotivnim i intelektualnim angažmanom operiše unutar ovog teško prohodnog lavirinta, on tu živi, tu boravi.

Ovo je njegov teren, njegova zemlja, njegov kiseonik, ovo je njegov prirodni kontekst, pri čemu se raznovrsna referencijalnost njegovog rada može razvijati u svojoj prirodnoj jednostavnosti. Upravo ovo neizdrživo, provokativno i zamarajuće pesništvo istorijskih, političkih, društveno-kulturnih, iz neposrednog iskustva i iz naučenog preuzetih, mentalnih realnosti, koje prožimaju konfuzne ali izuzetno realne emocije, on u svom radu pokušava da prenese i istovremeno u sebi strukturira, odnosno da različite važnosti i mehanizme legitimacije, sisteme vrednosti, jezička pravila uključi u kontekst ličnog. Uspomene i emotivne veze, lične relacije i izrazito produbljeni kulturni modeli, neposredni doživljaji, konflikti i suočavanja sa događajima i razumljivim sistemima stvaraju lavirint ovog procesa koji se nalazi u stanju stalnog pregrupisanja i transformacije.

Paradoksalno je da opus Mrđana Bajića polaže latentno pravo na nešto enciklopedijsko, iako on operiše fragmentima i referencama, a ne univerzalističkim, objektivističkim, moralno ili istorijski opštevažećim nadstrukturama. Meta ravni u njegovim konstrukcijama su jednako relativizovane kao i pojedinačni fragmenti. Upravo odsustvo ove vrste legitimacija karakterišu njegove kompleksne referentne strukture, koje iz istorijskog toka za gledanje i konfrontaciju nude neverovatno mnogo fragmentiranog. Ove konfrontacije su emotivno teško opterećene, pošto u sećanje dozivaju dramatične, odlučujuće, i dan danas uzbudljive i provokativne momente, često polarizujuće konflikte istorijskih, kulturnih, etičkih prožimanja i ukrštanja različitih puteva razvoja.

Izložbu Mrđana Bajića određuje inteligentna i osetljiva „dvostruka strategija“. Umetnik sa jedne strane nudi izuzetno interesantnu, kvazi retrospektivnu auto-refleksiju svog opusa u kontekstu lične mikro istorije, koja je, podrazumeva se, duboko smeštena u makro istoriju. Ovaj autobiografski osvrt je dirljiv, neverovatno bogat i raznovrstan, pošto se u različitim dokumentima, kao uspomena na prošlo vreme, javlja čitava epoha srednjeevropske i istočnoevropske umetnosti sa njenim tipičnim idejama i iluzijama, nadanjima i orijentacijama, predstavama i stavovima. Pošto ovde nisu izložena umetnička dela već samo fotografije i dokumenta, odnosno jedna knjiga, posetilac stiče jači utisak da se ovde radi o sećanju, gomilanju, oceni ranijih estetskih perspektiva.

Sa druge strane, izložba se oslanja na direktne konfrontacije sa sadašnjim pozicijama, pri čemu se uzimaju u obzir istorija, raniji istorijski, politički, socijalni i kulturni događaji. U tom kontekstu istorija nikako nije prošlost, ona ne počiva na objektivnim činjenicama i konvencionalnim ocenama, na sensus comunis. Ona je otvorena, vitalna, puna konflikta, protivurečnosti, tečna, promenljiva i provokativna. Ona je vitalna sadašnjost, koja je do najsitnijeg detalja otvorena i relativna, podložna diskusiji i tečna, zavisna od subjektivnih tumačenja i žustrih diskusijam, pri čemu lično učešće i relativizujući angažman, znanje u nužno fragmentarnoj formi i osporavanje takozvanie istorijske objektivnosti direktno i očigledno istorijski određuju izvesni subjektivni stav.

To je vitalni kontekst novih monumentalnih skulptura, koji se delimično oslanjaju na ranije projekte, a delimično pružaju nove plastične strukture sa novim mentalno-istorijskim, društveno-kulturološkim, političkim, ideološkim preporukama koje su uvek povezane sa kolektivnim i ličnim sećanjem. Dok skulpture posmatraču pružaju slobodnu, plodnu i uvek u razvoju, dinamičnu i osećajnu prirodu, slikovitu i nekako surrealnu, određenu složenom, ambivalentnom, samoironičnom monumentalnošću, "Jugomuzej", odmah na početku izložbe, na ulazu u paviljon, sa svojim tajnim ulazom, koji posetilac može da uoči tek pri napuštanju paviljona, stoji za relativizovanu istorijsku, enciklopedijsku viziju koja predstavlja vitalnu osnovu skulptura postavljenih u prostoriji. Dve prostorne celine izložbe, kao dva različita pola koherentne strukture, izazivaju dva različita aspekta dekontruktivističkog suočavanja sa znakovnim jezikom mentalno-istorijskog konteksta, pri čemu se različiti procesi senzibilizacije prenose različitim emotivnim, psihičkim, simboličkim značenjima.

"Jugomuzej" je simboličan ulaz, on se mora proći ukoliko se zajednički koncept izložbe shvati kao koherentna, poetična izjava. Istovremeno je ova solidna mentalno-istorijska osnova relativizovana, njena metoda je dovedena u pitanje, na nivou istorijskih iskustava se diskutuje o njenim osnovnim idejama. Ovde dominira istorija sa svom svojom brutalnošću i protivurečnostima, sa svim svojim svetlim tačkama humanizma i solidarnosti, ali i sa svojom okrutnošću, brutalnošću, cinizmom, beskrupuloznošću, vandalizmom i uništavanjem, pri čemu se različiti fragmenti iz 20. veka uvek sudaraju i mešaju sa ličnim, direktnim ili indirektnim, emocionalnim iskustvima i različitim mehanizmima spoznaje.

Nove skulpture iz poslednje dve godine pokazuju poetičnu, flukturirajuću, nestabilnu, romantičnu, emotivnu, teatralnu spektakularnost koja je podložna stalnom ispitivanju i koja se pozicionira u širokom, eklektičnom, heterogenom, mentalnom kontekstu. One na taj način našim očima i moći percepcije otvaraju horizont nestvarnog, imaginativnog, veštačkog okruženja koje se sastoji iz ideograma i logosa, iz razlomljenih geometrijskih formacija i iz mekanih materijala koji evociraju prošlost i pokazuju poetsku krhkost, iz tajanstvenih, opskurnih prostorija i kvazi arhitekture koja podseća na ruine. One su ipak racionalno organizovane tvorenvine osmišljene, teleološki planirane znakovne strukture srednjeevropskog i istočnoevropskog dekonstruktivizma, koji je aktivan u etičko-istorijski-psihološko-simbolički referentnim sistemima. Ovaj tipično srednje-istočnoevropski dekonstruktivizam u slučaju radova Mrđana Bajića pokazuje izvesnu srodnost sa već duže vreme relativizovanim ali moralno nikada diskvalifikovanim junaštvom stare avangarde, ako nigde ono barem na emotivnoj ravni, u kontekstu privatnih istorija i uspomena.

Ovaj latentni, čvrsti, iako relativizovani nagon ka junaštvu stare avangarde, konstruktivizmu, produktivizmu ostaje takoreći u privatnoj sferi umetnika; ne dominira ukupna mentalna slika njegovog opusa; to je njegova lična stvar, njegova duhovna porodica, njegovo prirodno emotivno okruženje, njegovo sopstveno, privatno legitimno nasleđe, koje naravno nije nastalo izvan njegove društveno-kulturološke, mentalno-istorijske, lokalne, mikro-društvene klime. Ova mentalno, etički-intelektualno, prirodno emotivno okruženje koje brojne reakcije i automatizacije, spontane reakcije i emotivni izbor ili odbijanje određuje maltene neposredno i skoro nesvesno, je konkretno mesto našeg stvaranja – dakle, konkretno mesto više našeg rada nego našeg boravka – ne u strogom fizičkom, geopolitičkom, već u metaforičkom smislu, kako je to formulisao Arthur C. Danto: „...an adequate theory of morality must take into account the concreteness of conret selves in their immediate societies.“ (Arthur C. Danto: Postmodern Art and Concret Selves)

Kada Arthur C. Danto govori o adekvatnoj teoriji moralnosti, on dotiče upravo onaj važan, ključni momenat. Ona daje legitimitet umetničkom delu, objašnjava njegovo značenje i verodostojnost, predstavlja njegovu autentičnost i poetičnu istinu. Autentičnost, adekvatan lični odgovor na zajedničke, društveno-kulturne, mentalno-istorijske izazove u pravom, istorijski datom kontekstu umetnika: ona stvara njegovu poetsku snagu i sposobnost ubeđivanja, koje par excellence ličnu dimenziju – potpuno prirodno i logično – socijalizuje i estetski artikuliše u kontekstu konkretne, neposredne mikro-zajednice.

U ovom smislu mi se čini da dugogodišnji rad Mrđana Bajića pokazuje autentičnost „par excellence“. Ova autentičnost se razvila na osnovu razumevanja „concreteness of concret selves in their immediate societies“. I upravo kao takav njegov se opus može smatrati kao tipičan za epohu, kao srednje-istočnoevropsko intelektualno sedište „par excellence“, u kontekstu etičkih, istorijskih, društveno-kulturoloških, emotivnih, simboličkih referentnih sistema. Ovo naizgled staromodno, u mnogo čemu romantično, čak patetično naginjanje ka ovim srednje-istočnoevropskim mentalno-istorijskim realnostima i etički-emotivnim argumentacijama pojačava emotivnu autentičnost i intenzitet estetskog angažmana Mrđana Bajića, koji iz mentalnih, društveno-kulturoloških, kolektivnih referenci hrabro i ubedljivo razvija svoje kompleksne, emotivno jake, evokativne konstalacije. On je “inženjer-umetnik” destruktivizma, sa svojim analitičkim, racionalističkim, emotivnim a ipak objektivističkim, kolektivističkim, skromnim, rezignirano utopijskim stavom, koji manifestuje vrhunski srednje-istočnoevropski estetski i etički angažman. Poetična autentičnost njegovog rada sugeriše neobičnu toplinu koja prožima kompleksne intelektualne konstelacije međusobno usovljenih referenci. Na kraju krajeva, ova energija je njegov lični doprinos našoj krhkoj zajednici .

Lorand Hegyi
Datum objavljivanja: