Umetnik

Mrđan Bajić (1957)

Prati umetnika

Pretraga

Kako je Mrđan Bajić postao Srbin

Kako je Mrđan Bajić postao Srbin


Kada je 1993. godine po prvi put odabran da izlaže u nacionalnom paviljonu na Bienalu, Mrđan Bajić ipak nije stigao do Venecije. Kulturni embargo, kao deo ekonomskih sankcija protiv zemlje koja je se tada još uvek zvala Jugoslavija, bio je interesantan koncept kojim je međunarodna zajednica mislila da može da zaustavi rat i razaranja na Balkanu. Bojkot umetnika iz države u kojoj je jaje koštalo trideset miliona, a jedan dolar vredeo pet milijardi, čiji je vladar upravo najavljivao rat sa najmoćnijim državama sveta, neka deca bežala pred
mobilizacijom, a druga pred jedinicama ratnika dobrovoljaca - nije zaustavio ništa, ali je neočekivano i verovatno potpuno nenamerno započeo jedan dugačak proces umetničke refleksije nad sopstvenim nacionalnim, državnim ili političkim identitetom.

U devedesetim, u deceniji manje-više neprekidnih ratova, umetnici su iznenada bili prinuđeni da se jasno određuju prema pripadnosti državi i narodu, čak i oni kojima nacionalna dimenzija nikada nije bila ključno mesto ličnog identiteta, čak i kada su, iz protesta prema ne baš sasvim samo endemskom ratu, tu pripadnost svesno i namerno negirali. Medjutim, i preovlađujućim nacionalizmom i gestovima bojkota i izolacije naši identiteti bili su ipak svođeni samo na pitanje oko kojeg se i vodio rat – na pitanje nacionalne i državne pripadnosti, na ono što je zabeleženo na koricama pasoša, na ono
stečeno rođenjem i slučajem, bez ikakvog učešća lične odluke u svemu.
Onda su ratovi jednom konačno prošli, zemlja sprovela demokratske promene, ali i
suočila sa novom brutalnošću liberal-ekonomskog sveta, uporno stvarajući nove i nove - koliko surove, toliko i zanimljive okolnosti za umetnikov rad.
Svih tih godina, Mrđan Bajić radi i izlaže, piše i govori vrlo glasno, paralelno sa istorijskim okolnostima, paralelno sa ponekad potpuno suprotstavljenim društvenim kontekstima, stvara veliku količinu radova, ali i započetih radova, parčića koncepata, odbačenih ideja i ponovo novih radova, baš kao i individualnih političkih i ličnih odluka i razočarenja, spajajući političku odgovornost pojedinca u nemirima regiona i potrebu za traganjem za
širom umetničkom istinom i izvan životom i istorijom nametnutim temama.

Neprestano preispitivanje - kako stvarati u političkim i društvenim okolnostima na koje se ne sme pristati, zašto uopšte stvarati, čemu to služi i da li uopšte treba da služi, pa zatim i ono najkonkretnije – gde, zašto i pod kojim okolnostima živeti, da li ostati u svojoj zemlji ili je zbog nepristajanja napustiti, kako uopšte živeti i čemu sad i to služi, šta je umetnička odgovornost, a šta umetnikov identitet izmedju ostalih su i životne i stvaralačke dileme umetnika.

Mrđan Bajić tako svojim radovima stvara jednu paralelnu ego-istoriju, uzimajući i samog sebe kao predmet svog umetničkog pamćenja: svoja razmišljanja, zablude, nade, čvrste odluke, pa promenjene odluke, potragu i bekstvo od svog identiteta, pa onda i vraćanje njemu sa mirom, uvek pametno i po nekom nepogrešivom osećaju izbegavajući zamku anegdotskog i gradeći neki drugačiji, univerzalni kontekst.

Mrđan Bajić je sada po drugi put odabran da izlaže u nacionalnom paviljonu. A ova kućica u Veneciji je zapravo prošla proces veoma sličan umetnikovom, traganje za identitetom, pozicioniranje u više puta promenjenim i kontradiktornim istorijskim okolnostima, menjajući ime četiri puta, isto toliko puta i državljanstvo, a sve naravno (i srećom) ne mrdajući iz
venecijanskog vrta. Paviljon koji je nosio ime komunističke Jugoslavije, zatim one manje, ratne Jugoslavije, pa još manje nervozne zajednice Srbije i Crne Gore, sada postaje nacionalni paviljon jedne male države po imenu Srbija. Ime koje je godinama bilo sinonim za rat i razaranje u ipak pojednostavljenim pogledima javnog mnjenja, danas ipak ponovo uzima svoje pravo da bude i nešto drugo.

Mrđan Bajić izlaže u paviljonu koji po prvi put nosi ime Srbije, u njemu prostire mapu svoje ego-istorije, pokazujući da je umetnik taj koji stvara nacionalni identitet, a ne obratno, umetnik taj koji stvara istorijsku istinu, a ne obrnuto. Četrnaest godina kasnije, jedno srpsko jaje košta isto koliko i bilo koje drugo. Možda je doduše genetski modifikovano i od njega će deci početi da rastu uši i repovi, ali i to je rizik globalnog sveta. Četrnaest godina kasnije milijarda vredi milijardu, vladar je mrtav i mnogi drugi s njim, deca i dalje beže pred vojskom, samo sada u nekoj drugoj zemlji.

Mrđan Bajić mirno zauzima svoje mesto umetnika iz Srbije, ali one koju sam stvara, svojim univerzalnim vrednostima, glasnim postojanjem, večitim nepristajanjem i umetničkom istinom tačnijom od bilo koje druge.


Biljana Srbljanović
Datum objavljivanja: