Miroslav Stojanović Pirke, živi u slikarstvu svoj život, do ruba boema, svoje strasti, do erotičkih predstava, i svoje snove koji se graniče poezijom i košmarom.
Bio je u predjelu apstraktnog i slikao je na području nadrealizma, ili neke magijske fantastike. Istraživao je u opsegu likovne radoznalosti i smisla. Obnavljao je aktivno i atraktivno, nostalgiju za kolažem, koja se širila oko njega, u sferi njegovog uticaja, među njemu bliske slikare, pa bi se već moglo govoriti i o uticajima koje on vrši na druge.
Njegove slike istražuju jednu ubjedljivu razvojnu liniju, likovno i estetsko sazrijevanje, ali i nemir, pred tajnama, kao i zanos pred otkrićem. Ta razvojna linija je kao meander, koji istražuje suprotne obale, prodire u različite smjerove plastičnog univerzuma i stvara androgine nadrealizma, bića nastala u snoviđenjima, kolažima, igri, likovnoj alkemiji ili u samom jezgru stvaralačke slobode.Ta bića uznemiruju. Idu ivicom arhetipa saopćavajući svoje istine o mitu. Često su to samo simboli, projektirani na bijelo platno, omeđeni, jasni, svedeni na suštiinu, ali čija poruka ipak iščezava, kao poruke snova i mitova.
Ponekad slika jedan mitski Beograd. Blizak i dalek, udaljen od svoje realne i izvorne predstave. Koji kao da je viđen očnim vidom El Greka. To je trag i slika jednog mističnog realizma, koja kao da nam sugerira izvjesnu likovnu reinkarnaciju, ili nam daje konkretnu izjavu o samom odnosu prema tradiciji.
Izmiče svrstavanju. Nemiran je u sferi istraživanja. Želi da nam objasni svoje traume i katarze, ali smo konstantno pred enigmama, alkemijskim rebusima, čudovišnim i bizarnim spojevima I susretima koje je nadrealizam njegovao I ostavio kao baštinu.
Stojanović nastavlja svoj put, uvjeren u svoje poslanje, sve pouzdanije, sigurnije, sažimajući svoje osobno iskustvo u novim slikama sve intezivnijeg naboja, koje su uzmnemirujuće i sugestivne u svojoj imanentnoj misteriji, kojoj je bliskija noć nego dan i suton od jutra. To je slikarstvo tajne.
Miro Glavurtić
Salon moderne umetnosti (Kragujevac, 1991.)