Umetnik

Mirjana Marinšek Nikolić

Prati umetnika

Pretraga

Polifone slike Tome Stanića

Može li se neko usuditi da kaže kako poznaje Herceg Novi, a da nije prisustvovao utonuću u mediteransku sliku? Bilo je, dakle, neizbežno da u ovom uvodu iskrsne ime Voje Stanića i svih onih senzacija u oku posmatrača – od optičkih do metafizičkih, doživljenih u susretu sa delima poznatog crnogorskog slikara. Događanje umetnosti, u kući/ateljeu Stanića, začeto je Slikom, da bi po nekom sledu viših sfera, izrodilo Zvuk. U samoniklom umetničkom usponu (sina mu) Tomislava, muzika je bila i ostala njegov sveti poziv. On je pijanista: prenosi visoku muziku svetova, stvara harmonju sfera. On ima u svom posedu i raznolika lična polja umetničke ekspresije: crtač je, a i vizuelni umetnik.

Prateći umetničku i ličnu biografiju Tome Stanića, monografija Kroz ozvučenu likovnost (Radionica duše, Bgd 2010.), otkriva nam pijanistu Tomu Stanića (ne samo) kroz vrhunsko izvođenje solističkih klavirskih resitala. Pomislite samo, da pijanista nikada ne ilustruje muziku; muzika je završna reč, ima određen smisao i za njeno primanje i razumevanje nisu potrebni nikakvi dopunski narativi ili slikovita tumačenja. Ali ta ista muzika, ume da prenese poimanje vizuelanih impresija sveta, sugeriše mašti izvođača sliku. E, za sve te darove nasleđa potrebna je i majstorska ruka.

Parafrazirajući ovu misao, možemo se upitati: Je li on pijanista zato što u zvucima otkriva smisao, poetsku sadržinu muzike, u saglasju sa načinom formiranja klavirskog tona? Govorimo li to o srašćivanju prstiju s klavijaturom, omiljenim izrazom Sergeja Rahmanjinova? Ili, o majstorstvu ruke crtača – umetnika, ono što nazivaju izvršnim organom njegovog dara? Sva ta umeća iz ruku izviru a, opet, tu ne uviru.
U slikovitom pristupu muzici, beležimo tekst koji sledi iz predgovora Dr Branke Radović (muzikologa i muzičkog kritičara), da se kod svih umetničkih talenata javljaju zajedno i istovremeno darovi za pisanje, sviranje, slikanje. Samo uslovi odlučuju o tome koji će se talenat ispoljiti najsnažnije i kojom će se umetnošću baviti nadareno biće.

Poetičnost priče o Tomi Staniću čini se da je kadrirana barikovskim sekvencama Pijaniste, onog koji plovi od Evrope do Amerike, na brodu; odvija se stalno negde između. Čini se da i on izvodi muzičke vratolomije, poput one u kojoj je ljuljanje broda, pa i ljuljanje klavira, što se podjednako odnose i na njegovu metafiziku spasenja i na umetničko stvaranje. Nenapisani scenario o lajf stori Stanića beleži: po završenoj Muzičkoj akademiji, u klasi Igora Laska – treba li podsećati na tog čarobnjaka u izvođenju Bahove muzike, i na redove čekanja za upis na njegov master klas? - Stanić, rešen da se ne zadovolji prosečnošću i utapanjem u sredinu, preko Pariza stiže na postdiplomske studije u Ameriku. Nakon Solt Lejk Sitija i „dobrih“ vibracija manjeg grada, stiže u centar. Njujork. Šta zapravo čini Njujork tako posebnim, često se pitamo i možda je odgovor – to što je taj grad – način života. Recimo to slikovito: održati se (i uspeti) u tolikoj masi umetnika, u središtu najvećih muzičkih događanja, čin je samo hrabrih; sigurnih u sebe i svoja umeća.

Slično neprevaziđenom izvođenju Glena Gulda, Stanić neguje klasični repertoar, posvećen najpre muzici Baha, tog fundamenta celokupnog pijanističkog znanja i umeća. Pomenimo mnogo fuga, Goldberg i ostalih varijacija, svita i partita. U posveti Klavirskih vežbi, Bah nam je naznačio da su ta dela napisana za ljubitelje muzike i osveženje njihovog duha. Jezik muzike preplavljuje i likovni jezik ove priče o Staniću.

Koliko je zapravo u savremenom poimanju slikarstva poželjno(?) stvarati poetične, tople, intimističke crteže, koji uhom nadahnjuju zvuke, linije, oblike i boje? Od umetnosti je dovoljno što je umetnost. U toj stvaralačkoj ekspresiji, crteži Stanića su prepoznatljivog i izgrađenog rukopisa. Te figurativne predstave nadrealnog duha (ima tu i elemenata nasleđa) nastale olovkom i vođene majstorskom rukom pijaniste, postaju događanje. Ovi crteži ne upućuju na nadgradnju obojenim tkivom slike; treperave i senzibilne linije su minimalistički-gole. Kao nagoveštaj boji zvuka koji sledi, šta li?

U tom prelazu sa muzičke suštine na razvijanje muzičke slike, on ulazi u avanturu kojom ukazuje na proliferaciju slika u aktuelnoj praksi umetnika. Foto-zapisima kolažnog slikokaza (nije to ono digitalno škljoc, pa šta god da je!) on ukazuje na činjenicu da slike nisu deo svakodnevnog života; one jesu svakodnevni život.

Mirjana Marinšek Nikolić

objavljeno (Politika, Kulturni dodatak, 25.10. 2010)
Datum objavljivanja: