Umetnik

Mirjana Marinšek Nikolić

Prati umetnika

Pretraga

Crtež je prepiska sa pticom letačicom

Dešava se da se na jednom mestu lik čoveka ogleda u liku ptice, recimo one, iz knjige prirodopisa. Da anatomija ptice izmeni izgled ljudskog tela. Neću da pričam o tome kako se žena na jednoj nozi iznenadno pretvorila u pticu. Bila je to čista optička varka. A možda i nije. Verujem da je ideja da se poleti jedna od tolikih koje ljudima ponekad padaju na pamet. Ipak, valja ići redom.

U Alisi u zemlji čuda, jedan se luckasti Šeširdžija (mađioničar, šta li?) u jednom trenutku, sa Puhom (u čajniku) i marsovskim Zecom, našao na Alisinom putu. U doživljaju koji opisujem, Šeširdžija nije toliko važan, mada bi imalo štošta da se kaže o imaginaciji. I o tome, može li se uvek prosuditi šta je stvarnost a šta fikcija?

Situacija je bila, dakle, ovakva: prolazeći pored parka, začula sam tupi udar tela o zemlju. Ugledala sam ženu, koja je raširivši ruke savršenim padom poljubila tlo. Potom, onemeli zvuk. Njen pogled bio je prikovan u zemlju. Tišina. Pređoh preko ulice rešena da ne dajem sebi objašnjenja. Imala sam potrebu da nekog pozovem za pomoć, da se ne krijem. Park je bio krcat preplanulih šetača, pocrnelih od obaveznog sunca; izraza nezainteresovanosti za ovaj događaj, ukusa na domak ruke. Znate već da se bez obaveznih grickalica i hamburgera spakovanih u smeđe kesice od papira, više nikuda i ne kreće. A tu su i domaći ljubimci u jurišu osvajali zasejane travnjake. Pred tom teškoćom, onom da ne mogu da iskoračim iz situacije - onirične, prozirne, fluidne a suprotne logici - odlučila sam da pretvorim paradoksalno u dokučivo. Polako - kao neko ko poseduje dva života, jedan stvarni a drugi iz mašte - onaj stvarni se pretvorio u meso moje proze. Mršavo meso, lišeno krila. Žena se kao u nekoj meskalinskoj čaroliji, iznenadno, bez ikakvih teškoća podigla sa tla, nepovređena. Pokretom tela nastavila je da kucka potpeticama, ostavljajući u napetosti moju priču. Blagodarena jednom tajanstvenom slobodom, oscilujući između hoda i leta, delovala je sasvim nadrealno. Nema potrebe dodavati da mi je tog trenutka pala na pamet misao Fukoa. O tome, da se fikcija ne sastoji u prikazu nevidljivog već u tome koliko je nevidljivost vidljivog nevidljiva.

Okolne radnje i kafići su bili otvoreni. Nikakvog znaka. A mnogo ljudi. Veliki gradovi imaju nove običaje: hoda se po pešačkim zonama ili po šetalištima duž obale. Ne obazire se na ptice a kamoli na posrnule letačice.

Odjednom osetih posebno zadovoljstvo. Imala sam utisak da sam do tada živela na nekoj beskrajnoj traci manje-više uobičajenih zbivanja. Ideja da se poleti bila je jedna od tolikih koje mnogima pada na pamet, a da neko drugi to sasluša kao krotki čitalac, bez komentara, samo klimajući glavom. No, simbolično ili stvarno, životinje imaju čemu da nas pouče. Ili, radije čovek ima šta da nauči od njihovog ponašanja i života. Nezavisnost jednog bića postiže se nečjom ljubavlju. To sam zapazila u ponašanju ptica. Dve vrane, kao u nekom sporu, graktale su usred parka, neobazirući se na okolne prolaznike. Stajale su na pešačkoj stazi, „raspravljale“ na nama nemuštom jeziku; samo što nisu jedna na drugu skočile, tako su odražavale napetost trenutka. Ali razrešenje sukoba(?) završilo se „činom“ ljubavi. Kao suprotnost onome za čim ljudi sami retko posezaju.

Gledala sam neki japanski film u kojem su sinovi prezreli svoga oca. Videli su ga kako se, bojažljiv i smeran, uvija pred svojim šefom kad god bi ga sreo na železničkoj stanici. Deca nisu imala pojma o vlasti. Bila su neposredna, dobronamerna, razložna. Nisu razumela razlog zbog kojeg se odrastao čovek tako preobražavao.

Mi idemo u školu zato što moramo. Zašto ti povijaš glavu pred Ivasakijem?
Jer on rukovodi preduzećem u kojem radim.
Treba samo da postaneš rukovodilac.
Ivasaki me plaća.
Nemoj da prihvatiš. Plati ti njega i neka on radi.

Zahvaljujući dirljivoj trpeljivosti i porodičnoj ljubavi, posle niza peripetija, točak života je ponovo uspostavljen. Sansara je u njih, Japanaca, krug rađanja i umiranja. Loše stanje je kadkad pouka za dobar život. Priroda, elementi i životinje uvek su u odnosu sa ljudskim bićem. Drugačije rečeno, oni učestvuju u našoj zapitanosti o ljudskom životu i čovekovom odnosu sa svetom. U Japanu, zenovska usredsređenost na prirodu veoma je bliska našem (nekadašnjem) shvatanju saosećanja. Ovde saosećajnost ne podrazumeva obzir prema nečijoj patnji, već sličnost osećanja, sposobnost da se čovek stavi na nečje mesto i da deli njegovo mišljenje, saosećanje. Ono važno i vredno u ovom učenju je u spoznaji uzajamnog uticaja prirode i čoveka.
Jednostavna figura ptice, koju sam zadivljeno posmatrala kad god mi se pružila prilika, pokazala se, u toku mog crtanja i priprema za izložbu, veoma složenom. U toj prividnoj jednostavnosti, savršenstva obličja ovalnog i aerodinamičkog tela iz koga izranja oštar kljun, krije se osobena tajanstvenost ove ptice. O zahtevu koji se tu postavlja za dobrog crtača ne treba ni pominjati. Pažnju su mi privlačile masivne kandže ptice grabljivice. Videla sam kako tamo-amo hoda ptičija veličanstvenost tih rožnatih kandži što poput oštrica noža proviruju iz perjastih obličja. Obojena sivo crna perja daju ovoj ptici posebnu životinjsku eleganciju.

Možete li zamisliti kakve sam odgovore o prirodi ptica dobila od nekih, meni omiljenih pisaca i umetnika? Japanac Murakami, jedan od najpoznatijih savremenih japanskih romanopisaca, piše (kao poručenu) Hroniku ptice koja navija sat. O životinji koju je usnio Kafka, pticama, feniksu i ostalim izmišljenim bićima pisao nam je Borhes. U ovoj njegovoj igrariji lego-kockicama, očekujem da će me vrana jednom prilikom iznenaditi pitanjem: Zašto zuriš u mene?

Čula koja imaju ljudi, u stvari ograničavaju, sputavaju njihove čulne sposobnosti. Crtanje traži misaono udubljivanje. Nastojim da održim svoj um slobodnim i smirenim. Spoljašnji um je – rečeno zenom - kao površina mora. Na površini mora je puno talasa. Velikih talasa. A tu je i sav ljudski nemir.
Baš kod te misli moja ruka se setila pokreta gužvanja filmskog programa. Nisam želela da povezujem misli. Dođe mi u sećanje slika Dece Tokija. To doba još uvek nije navodilo na to da će ovog proleća doći do cunamija (tako nazivaju – nije mi poznato na kom jeziku - neprirodno velike talase). Zemlja je surovi gospodar, podložna kataklizmama. Razmišljam o nekim crtežima na zemlji južnoameričkih Indijanaca, koji su tako ogromni da se bez posmatranja iz aviona uopšte ne mogu u celini sagledati. Indijanci koji su napravili ove crteže nikada nisu mogli da ih vide u celini, osim u svojim maštanjima. Ili su to bile ptice? Ljudi-ptice?

Slika ptice sadrži sve principe zen slikarstva. Crni tuš uravnotežuje odnos jina i janga, ispunjenog i praznog prostora, svet oblika i praznina. Ptica predstavlja zamišljenu (fikcionu) lakoću i pokretljivost ljudskog duha, a tu je za njeno uravnoteženje, čvrsto i stabilno zemaljsko tlo. Slutim da kada se upotrebi reč fikcija, većina ljudi pomisli na književnost; gotovo nikad na fikciju u širem smislu. Čini se da ih razumsko poimanje stvarnosti sprečava da uoče mesta fikcije u ostalim umetnostima. Stvarnost ne nastaje iz neposrednog uvida uma, već upućuje na komade iz života.
Juče sam srela onu ženu iz parka. Pticu-letačicu, šta li? - možda se sećate, to je ona koja je do nedavno vežbala padanje svakog jutra. Bila je odevena u crno-sivim tonovima i moram priznati da sam tek kasnije shvatila zašto; a, da, zaboravila sam da vam kažem da je izlazila iz bioskopa kada sam je videla, a bilo je tek deset sati ujutru, razumete? - u svakom slučaju, rekla mi je da je sigurna da nećete pogoditi šta mi je rekla.
Zapis o činu koji je gledala glasi:
datum: nedelja, 21. avgust, 20..
vreme: 17:07:00.
mesto: autoput
vreme: savršeno

Pisaću mašinu Rojal model X, izbacio je kroz prozor Bjuika iz 1963. bacač Mejson Vilijams. Rasuta krntija je označena i fotografisana za istoimenu knjigu.

Pripovedač poziva svog čitaoca da pročita ovu knjigu od samog početka jer, po njegovim rečima, da je čitalac bio pazljiv, shvatio bi da ga on nikada nije lagao.

Mirjana Marinšek Nikolić

Politika, 10. 04.2011.
Datum objavljivanja: