Umetnik

Mirjana Marinšek Nikolić

Prati umetnika

Pretraga

AKT NOAR

U „Monografiji-Crteži 1952-1962“, Ljuba Popović opisuje svoje beogradske početke. Bila su to čudna vremena: zgrada preko puta hotela „Bristol“, s pogledom na glavnu železnički stanicu, obližnji park. I dans mesto noar dešavanja. Ljubin slikarski „duh raspadanja“ - inače potpuno nesvestan-nije po volji nekih uglednih slikara toga vremena.

Kad god ne ispriča svoju priču, slikar nas hvata u zamku: jer mi bi smo hteli da znamo šta te njegove figure, ljudska tela, hoće da nam poruče. Imaju li ona neku svoju priču?

Šta kaže, ili šta piše Ljuba Popović kada ne ispisuje sliku?

Prvo što slikari pričaju o svom ateljeu jeste svetlost. Ili tama. Možda zato što razmišljaju o ateljeu kao o nekoj vrsti staklene kupole, svetionika. Ili pak opservacije. Kada glavni junak filma Sweet Smell of Success Bert Lankaster izlazi na vrh višespratnice u centru Njujorka, zadivljeno posmatrajući treperavu svetlost velegrada u smogu, izgovara, duboko udišući: Volim ovaj prljavi grad. Scenom grada u noći, snimljenom iz ptičije perspektive, reditelj nam u trenutku nagoveštava sled budućih zbivanja u životu junaka ovog noar filma. Možda bi ova filmska sekvenca mogla da posluži kao uvod u simboliku priče o ateljeu u kupoli, u Zagrebačkoj ulici br. 2, u Beogradu, u svojevrsnoj reministenciji slikara Ljube Popovića (Monografija-Crteži 1952-1962, Moderna galerija Valjevo, 2010), gde on upečatljivo opisuje svoje beogradske početke. Bila su to čudna vremena.

Nemamo reč za tu tamu: zgrada preko puta hotela Bristol, s pogledom na glavnu železničku stanicu , obližnji park. I dans mesto noar dešavanja. S vremena na vreme, svi mi prelazimo tu tamu i vidimo sve: toliko sve da ništa više ne želimo ni da razaznamo. Ljubin slikarski “duh raspadanja“-inače potpuno nesvestan-nije po volji nekih uglednih slikara tog vremena. Nimalo retka pojava kada umetnik odbije nametnute konvencije. A tu su i beskrajne zavere onog što se slika protiv svakog uniformnog prostora ili perspektive-ka liht roza budućnosti. Pominje Vasu Pomorišca i Vinka Grdana, koji su ga tada izbacili sa Primenjene akademije. I gospodina Marka Čelebonovića, koji ga potom prima na Likovnu akademiju jer „istorija od Ljube nešto očekuje“.
Nimalo slučajno, Ljuba se druži sa Živojinom Pavlovićem, koji u njegovu klasu na Akademiji stiže sa lečenja na Golniku. On je prvi pohvalio Ljubine crteže; preporučio mu Tomasa Mana. Otkriva mu Čarobni breg. Ono što stvaraoce tog doba privlači jeste iluzija stvarnosti u svoj njenoj demistifikaciji. Pavlović u svojim filmovima dramskim nabojem „osvetljava“ polusvet koji tavori na dnu društvene lestvice. Eto, to se dešava i na Ljubinim platnima: još samo nekoliko aktova staraca, gubitnika i beskućnika/beskućnica koje je život ispisao, i sve je i onako otišlo dođavola! Ako niste treba da ih susretnete. Tu na ulici. Rečima se ne mogu opisati.

Evo i Ljubinog priznanja: Nikad nam nije pozirala neka zgodna žena ili kakav lepotan. Jas sam isto kao Žika našao svoj tamni svet. Tako sam od tog sveta koji sam precrtavao stvorio čitavu filozofiju umetnosti i života. A taj isti Pavlović, ugledni pisac eseja, filmske kritike i pripovedaka, postavlja pitanje etike revolucije. Bolje rečeno-raspada etike u susretu sa stvarnošću. Vremena u kome su norme građanskog načina življenja i ponašanja rastočene. Kada euforija masovnih nemira preliva kao crni talas sve bivše vrednosti, tada već uništene. Da:umetnikova reč oslobađa nas teškoća i straha da prihvatimo delo i sebe same u tom delu. Uostalom, zar nije uloga i cilj umetnika da nestane? Onaj koji je napravio sliku u kojoj drugi prepoznaju sebe, više ne postoji. Zabeležio slikar Kristijan Boltanski.

Još nešto o slikarevom odnosu prema delu Živojina Pavlovića čitamo u naslovu poglavlja u Monografiji „Život je tama“. Kao i tamna mrlja počinjena nad Živojinom. Međutim, to nije bila politička priča i u tome su svi pogrešili, piše Popović: Žika je tražio crnjak bilo gde. On bi ga našao i u Njujorku, jer je to bio njegov svet.

O tome da je ljudsko telo na Akademiji savršeno (ali grešno) pisali su mnogi. Ali postoji „izbor“ akta-pokazuje Fransoa Žilijan (O suštini ili o aktu). Ljuba u telu koje nije telesno, već i transcedentno, pronalazi neke osobenosti. Zašto? Zato što akt, koji se izlaže bez razlike u svojoj ogoljenosti (posle akta nema više ništa), dostiše nadmašivo, brutalno oduzimajući sve s one strane mogućeg, on koči pogled, hvata želju. Šta znači videti gola tela? To nije prodiranje ni u kakvu misteriju: nema ničeg u golom telu što bi se moglo odgonetnuti-ako ne to, šta je enigma jednog tela-samo telo, zagonetno. Hoću, govorio je Pikaso, da vidim akt onakav kakav jeste. Akt lišen šifre. To možda nismo videli. A možda i jesmo?

Ogoljenost je radikalnija od tela odevenog, socijalizovanog, nafrakanog, ogoljenost je postala gotovo neprepoznatljiva. Ljuba ispisuje crtežima telo. Ono više predstavlja nekakav put ka mučenju nego mučenje samo, jer umetnik ispituje i uobličava ne samo sliku, nego i uzajme odnose telesa, prostor koji ih razdvaja, crnu rupu u koju su zaronjeni. Telo je za njega pre svega slika izmučenog tela, slika zanemarenog tela, koje „obrađuje“ da bi ga spasao. Otud, u ovoj monografiji, svom poglavlju nadeva ime: „Iskustvo crne rupe“. Što je pomalo došlo od Pikasoovog iskustva u radu na Gertrudi Štajn. Sećanje ili fikcija, pitamo se? Da li to znamo? Postoji li razlika?

Mirjana Marinšek Nikolić

Objavljeno: Politika, Kulturni dodatak (21/08/2010)
Datum objavljivanja: